Sat. Dan. Tjedan. Mjesec. Godina. Godine.
Nevažno.
Za iskreno, duboko prijateljstvo, nevažno.
Za istinske odnose među ljudima, nevažno.
Potpuno nevažno.
Danas sam, nakon pet ili šest godina, vidjela dvoje prijatelja. Obadvoje su od onih s kojima ne trebam puno pričati, jer jedni o drugima znamo sve, svaku promjenu duhovnog i tjelesnog rasta osjetimo, prenosimo jedni drugima mentalne slike taman i na drugi kraj svijeta. Oboje, no s obzirom da imam vrlo malo prijateljica ženskog spola, ona je jedna od nekoliko rijetkih dragocjenosti u mom životu. Prijateljstvo neograničeno vremenom i prostorom. Ljubav koju ništa ne može pomutiti.
U tih nekoliko godina njih dvoje su se vjenčali i dobili dijete. Danas poslijepodne stojim u istom stanu u kojem smo razgovarali prije puno, puno vremena i...kao da nastavljamo rečenice koje smo započeli jučer. Sve je isto. Osjećaj povezanosti. Mirisi. Zvukovi. Sve osim jednog detalja. Jednog prekrasnog detalja. Malog Borne, plavokosog dječačića od 3 godine.
Stojim i ne vjerujem. Kao da sam dio nečijeg scenarija u SF filmu. Jučer i danas razdvojeni su vremenskim razmakom od pet ili šest godina,a sve je isto, osim što je tu još nešto novo. Nova duša. Jučer je nije bilo!
Jučer?
Kada?
Ne, ne, ovo je šala.
Vrijeme je samo pošalica univerzuma dana nama na igru.
Mi ga stvaramo i oblikujemo.
Nešto me preskočilo. Preskočilo me pet godina u životu mojih prijatelja. A opet nije. Ostali smo povezani. Promijenili su nam se svjetovi, ali se naši odnosi nisu promijenili.
Nadrasli smo vremenski razmak, nadrastali smo ga dok se stvarao.
Ostali smo dio jednosti.
Post je objavljen 21.10.2005. u 21:56 sati.