USKRSNA PORUKA


SISAČKI BISKUP VLADO KOŠIĆ: 'Nelustrirani kadrovi na vlasti ponižavaju branitelje od Vukovara do Savske'






SISAK - Zašto je Uskrs najveći kršćanski blagdan koji jednako svečano slave kao blagdan nad blagdanima i katolici i pravoslavni i evangelici i toliki kršćani diljem svijeta?, pita na početku svoje uskrsne čestitke sisački biskup Vlado Košić. I odgovara: Zato jer je Uskrs nova Pasha. Ovaj dan je ujedno ove godine i židovski blagdan Pesah tj. Pasha, te i Židovima čestitam njihov najveći blagdan, blagdan koji ih neprestano, već gotovo 3 i pol tisućljeća podsjeća na dar slobode. Židove je Bog oslobodio iz egipatskog ropstva u kojem su bili punih 400 godina. Nas je Gospodin Isus izveo iz ropstva grijeha i uveo u slobodu djece Božje, u milost spasenja i u Božje kraljevstvo, poručuje sisački biskup.




- Kada se sjećamo židovske slavne povijesti, mogli bismo i mi reći koju riječ o našoj hrvatskoj povijesti koja je također bila puna trpljenja, progona, ratova i teških godina pa i stoljeća. Najteže naše hrvatsko ropstvo nije bilo ni prije negoli je ban Jelačić oslobodio kmetove i ukinuo feudalnu podložnost seljaka svojim gospodarima. Ni dugih četiri stoljeća unije s Ugarima, kao i novih četiri stoljeća s Habsburzima nije do kraja zatrlo našu narodnu slobodu. Puno je teže bilo osam desetljeća zajedništva s istočnim susjedima koji nisu nikada Hrvate smatrali ravnopravnima te su osobito u komunističkoj pedesetogodišnjoj diktaturi naš narod tlačili na svaki način, ponižavali i progonili. Ipak, prije 25 godina kucnuo je čas slobode ali oni koji su tim demokratskim promjenama izgubili sluge nisu se time mirili i zaratili su protiv Hrvatske želeći ju pokoriti. Goloruk narod, željan slobode, nije želio dalje ostati rob u tom odnosu tutorstva pa je, da postigne slobodu, bio spreman na neviđene žrtve i herojsku obranu, o čemu govore primjeri poput Vukovara, Gline, Petrinje, Zadra, Gospića, Karlovca, Siska, Osijeka, Vinkovaca… Nažalost mnogo je mladih domoljuba žrtvovalo svoje živote, da bi narodu zasjalo sunce slobode. I što se onda dogodilo? Bog je blagoslovio takvu žrtvu i darovao nam nešto što je po ljudskim mjerilima izgledalo nemoguće: mi smo se obranili, dapače oslobodili svoju opustošenu, opljačkanu i okupiranu domovinu, neprijatelja svladali i uspostavili mir za sve.

No, kratko je trajalo to slavlje izlaska na slobodu. Kao i za Židove koji su poslije napuštanja Egipta, a prije ulaska u obećanu zemlju, lutali 40 godina pustinjom da bi svi oni pomrli, a sasvim novi naraštaj da bi ušao u staru i jedinu domovinu. Po tom računu, mi smo na polovici: prošlo je 20 godina od oslobođenja domovine, a teškoće su se tako umnožile, da mnogi ne vide više ni cilj ni načina kako do njega doći. Teške pljačke, gubitak morala javnih ljudi, zabavljenost vlastitim interesima a ne interesima naroda, rasprodaja nacionalnog blaga, a onda i ponovno ustoličenje starih nelustriranih kadrova koji nisu nikada sanjali slobodnu Hrvatsku i koji sve rade da ju opet prodaju i zasužnje, sve je to silno opteretilo život u našoj domovini. Narasli problemi osobito u gospodarstvu, gdje umjesto poštenja i oslanjanja na sposobnost i rad, vlada korupcija, sustav veza i podobnosti pa onda urušavanje broja zaposlenosti, tako da danas i mladi, i to ne samo niže nego baš visoko obrazovani ljudi, odlaze iz domovine vjerujući da će u tuđini naći posao i bolje uvjete za život i rad, doveli su do rapidnog smanjenja stanovnika u državi. Demografi prognoziraju da će za dvadesetak godina Hrvatska imati pola milijuna stanovnika manje nego danas, da će dakle u zemlji pasti broj stanovnika ispod 4 milijuna. To nije tek demografski trend ili tendencija, to je na žalost već pravi pravcati demografski slom! Da bi se to zaustavilo ukupno društvo, a posebno država, treba dati niz povlastica mladim obiteljima i tako ulagati u budućnost naroda ako ne želi ne samo njegov nestanak nego i gospodarski napredak. Ali to se čini kao „circulus viciosus - začarani krug“ iz kojega kao da nema izlaska: da bi se pomoglo mladim obiteljima da imaju više djece treba biti jače gospodarstvo, a da bi bilo jače gospodarstvo treba više radnika, tj. više djece, a vidi se da nije ispunjen preduvjet ni za jedno ni za drugo - kaže biskup Košić i zaključuje:

- Međutim, mi smo znali i u težim okolnostima preživjeti, nadvladati i nemoguće i poput ptice Feniksa dići se iz pepela. Bilo je to i u vrijeme turskih osvajanja, i u vrijeme komunističke represije, a također i u vrijeme Domovinskog rata kada smo u neravnopravnoj borbi izborili pobjedu. Što je bio razlog tomu? Pa upravo naš duh, naša motivacija, čežnja za slobodom, velika vjera da Bog pomaže one koji su nepravedno u nevolji. I ta vjera nam je davala snage i pobjeđivali smo. Možda zato oni koji ne žele slobodnu Hrvatsku ne odustaju od napada na hrvatske branitelje koje na sve načine žele poniziti, od Vukovara do Savske 66 gdje ih se neprestano napada i izvrgava medijskom i političkom linču.

Mi ipak vjerujemo da je Kristovo uskrsnuće i naše uskrsnuće, da po Kristu i s Kristom i mi umirući ustajemo na novi život, život koji ne prolazi, koji je vječan i koji nitko i ništa ne može uništiti.

Hoće li naša domovina ustati i opet slavna i jaka zaživjeti punim plućima? Za to joj je nužna sloboda, ali ne samo sloboda od vanjskih neprijatelja - što jest važno, ali još je važnija nutarnja sloboda - što ne znači samo sloboda od nutarnjih izdajica nego od naših vlastitih zala, grijeha i lutanja. Tu nam slobodu donosi Krist, tu vam slobodu želim i ja, dragi moji vjernici, draga braćo i sestre, dragi prijatelji“, stoji u uskrsnoj poruci sisačkog biskupa Vlade Košića.

Autor: Mate Piškor

GLOGOŠKI O DRŽAVNOJ KUĆI KOJU KORISTI 'Očekujem da će nas SDP-ovac Stazić pozvati na Brijune pa da tamo boravimo za 7 kuna'


REAKCIJA IZ SAVSKE NA OTKRIĆE JUTARNJEG
GLOGOŠKI O DRŽAVNOJ KUĆI KOJU KORISTI 'Očekujem da će nas SDP-ovac Stazić pozvati na Brijune pa da tamo boravimo za 7 kuna'



Autor: Portal Jutarnji.hr

Objavljeno: prije 1 h i 54 min

ZAGREB - Hrvatski ratni vojni invalidi i ratni veterani koji prosvjeduju u šatoru u Savskoj održali su konferenciju za medije danas u 12 sati. Tema službeno glasi "Aktualna događanja i najava budućih aktivnosti hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, prosvjednika u Savskoj 66".
VEZANE VIJESTI
Vijesti

EKSKLUZIVNO: GLOGOŠKI NE SPAVA U ŠATORU Prisvojio je državnu kuću za liječenje invalida!
SUSJEDI GLOGOŠKOG U OSIJEKU 'Više Đuru sad viđamo na TV-u nego što smo ga viđali u ulici prije famoznog prosvjeda'
PREDRAG MATIĆ IDE NA POLICIJU 'Od petka mi prijete da će me overiti s dva metka u glavu'

Reagirajući na nedavne izjave ministra branitelja Predraga Matića, branitelj iz Savske Marko Radoš istaknuo je kako Matić samo dolijeva ulje na vatru. "Matić samo zaoštrava situaciju svojim izjavama. Apsurdne se Matićeve priče o prijetnjama, mora to prijaviti policiji.

Također, kuća je dana na korištenje invalidima, prespavali su i drugi. Je li ministar svjestan zdravstvenog stanja invalida? Zar je potrebno da još netko umre?", istaknuo je Radoš te zahvalio Zagrebu što je ponudio smještaj invalidima. "Zahvaljujem gradu Zagrebu koji nam je ponudio smještaj i građanima koji ga nude", rekao je Radoš, prenosi N1.

"Podnosit ćemo kaznene prijave protiv onih koji potiču na mržnju prema nama, već smo podnijeli prijave protiv Milanovića i nekih medija", kazao je Radoš.

"Podnosimo kaznenu prijavu protiv portala Index i Jutanjeg lista jer su poticali na mržnju i nasilje i jer su vrijeđali i pozivali na linč. To je rezutiralo fizičkim napadima, nepoznata osoba polila je benzinom sebe i dio šatora, čime su bili ugroženi svi u šatoru", rekli su šatoraši.

Prema dosadašnjim izjavama nakon što je objavljena priča o kući u Zaprešiću, branitelji iz Savske vide ministrov potez kao Vladin odgovor na njihovu najavu velikog prosvjeda u travnju.

Situaciju je dodatno užarila izjava ministra Matića da će u ponedjeljak otići na policiju kako bi prijavio prijetnje smrću koje prima od petka na mobitel i putem e-maila. Prijetnje su počele baš nakon otkrića da Glogoški ne spava u šatoru, nego u državnoj kući za vojne invalide u Zaprešiću, piše N1.

Novinarima se nakon konferencije obratio i Đuro Glogoški, koji je rekao kako uistinu jest spavao u kući za hrvatske ratne vojne invalide, kao i ostali stopostotni ratni vojni invalidi te da od toga ne bježi.

- Radi se o najtežim ratnim vojnim invalidima. Očekujem da će ovih dana saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić pozvati nas na Brijune da boravimo za sedam kuna, kao i predsjednik Vlade Zoran Milanović, rekao je Glogoški.

Jut., 30.3.15.

XXVI.



(nastavlja se)

'Gdje i kako spava Fred Matić, ministar koji vrijeđa i ponižava svoje branitelje?'

Branitelji su ogorčeni medijskim preispitivanjima zagrebačkog boravišta Đure Glogoškog



Reagirajući na medijske napise koji preispituju zagrebačko boravište Đure Glogoškog, prema kojima jedan od vođa prosvjeda u Savskoj ne noći u šatoru već u kući u Zaprešiću namijenjenu invalidima na liječenju u Zagrebu, javnosti su se obratili Josip Klemm i Dražimir Jukić, predsjednici udruga Specijalne policije i Zbora gardijskih brigada.

- Ovih dana se pitamo gdje i kako spava Fred Matić, kako spava ministar branitelja koji vrijeđa i ponižava svoje branitelje, svoje invalide? Kako spava ministar kojemu je važnija fotelja od života branitelja? Kako spava ministar čija je invalidnost po osnovi PTSP-a dvostruko veća nego što to zakonske regulative propisuju? I što je zakon za premijera ove države, a usput i bahatog ratnog dezertera? Fred Matić i njegova moralna vertikala Zoran Milanović od početka prosvjeda plaćaju PR agencije koje smišljaju raznorazne kampanje u svrhu medijskoga linča hrvatskih branitelja, a posebno su se usmjerili na linč 100%-tnih invalida Domovinskog rata. Ljutnja i mržnja usmjerena prema invalidima svoje ishodište nalazi u činjenici da se invalidi nisu dali potkupiti. Na početku prosvjeda Matić i Milanović su pokušali svojim političkim trgovinama kupiti 100%-tne invalide, no naši suborci i heroji su ih odbili riječima: Mi se ovdje borimo za sve branitelje, dok se vi borite samo za svoje fotelje“, kažu Klemm i Jukić, dodajući da od tog dana počinje linč, potpomognut akcijama poput one ''Ja ne mrzim“ i organiziranjem antiprosvjeda na kojima se izvikuju parole: ''Ovo je Srbija!“.

Tvrde kako "ovakav medijski linč ne bi bio moguć da Milanović ne upravlja određenim medijima koji su "svoj rad isključivo posvetili vrijeđanju i omalovažavanju hrvatskih branitelja", s ciljem prikazivanja hrvatskih branitelja u negativnom svjetlu.

- Hrvatska javnost, međutim, u najvećem dijelu podržava hrvatske branitelje. Postoji i ova glasna, medijski jaka skupina mrzitelja koja se svim silama trudi prikazati kako javnost ne podržava branitelje. Sve vrijeme hrvatski branitelji mirno trpe ovaj medijski linč i mržnju koju je Vlada usmjerila prema njima, no pitanje je kada će strpljenju doći kraj? Pitanje je što sve još misle smisliti Vladini PR stručnjaci i do kojih granica braniteljskoga strpljenja misle ići? Linč prema hrvatskim braniteljima napravio je polarizaciju društva: uz ovih šačicu mrzitelja, postoji veliki broj građana Hrvatske koji cijene i poštuju branitelje i koji ovaj linč doživljavaju osobno - tvrde, pa nastavljaju pitanjem "spava li Fred Matić mirno nakon samospaljivanja hrvatskog branitelja s početka prosvjeda i je li došao u šator i posjetio ga nakon izlaska iz bolnice.

Spava li Fred Matić mirno nakon što je potpisao dokumente prema EU u kojima piše da je Hrvatska imala građanski rat? Spava li Fred Matić mirno nakon što je braniteljica Nevenka Topalušić umrla u montažnom toaletu postavljenom ispred ministarstva, jer joj ministar nije dozvolio da koristi toalet unutar ministarstva? Je li to ministarstvo hrvatskih branitelja ili Freda Matića? Nevenka Topalušić umrla je ispred Ministarstva branitelja boreći se za dostojanstvo Domovinskog rata i hrvatskih branitelja, a Fred Matić se u Ministarstvu branitelja bori za svoju fotelju".

Grdno griješe oni koji misle da podilazeći braniteljima u Savskoj rade na korist HDZ-u

Klemm: Iza protuprosvjeda stoji Zoran Milanović


Autor:
Renata Rašović
Več. list, 28.3.15.

KOMENTAR

Ivo Bonković: Da smo mi normalna država Milanović bi sjednicu Vlade započeo riječima makarskih srednjoškolaca



“Grad troši milijune na gastro-sajmove, ribarske večeri, glazbenike lakih nota, žičare... a mi bez zidova. Županije, iako su gotovo sve u minusu, troše na domjenke, vlastite fotelje... mi bez prozora i klima. Država troši na udruge, agencije za vrednovanje svega i svačega... mi bez kompjutora.”

Ove tri jednostavne rečenice najradikalnija su i najjasnija kritika današnje Hrvatske, a nisu ih napisali nekakvi akademici, nego učenici makarske Srednje škole fra Andrije Kačića Miošića koji su se potužili na uvjete u kojima uče i rade, u 21. stoljeću, u jednom od najvećih, pa time i najbogatijih turističkih središta Hrvatske.

U svojem pismu ministru Vedranu Mornaru do temelja su razgolitili najzaslužnije za sve loše u ovoj državi – političare. Ne štede djevojke i momci iz Makarske ni HDZ ni SDP jer su, poručuju, u biti potpuno isti. “Na vlasti u županiji je HDZ, a u gradu SDP, a mi smo i jednima i drugima potpuno nebitni”, pišu gimnazijalci i, ponovimo još jednom, potpuno su u pravu.

Jer jedni i drugi i neki treći, ako ih sutra bude, brinut će samo i jedino o svojim foteljama, privilegijima, o šest mjeseci ili godini dana plaće i nakon što izgube istu fotelju, o uhljebljivanju stranačkih drugova i uže i šire familije... Tu i tamo će se, tobože, strašno zabrinuti brojkom nezaposlenih, padom nataliteta ili odlaskom mladih ljudi u inozemstvo.

Ali to će trajati kratko, koliko i naslovnice dnevnih novina, a onda će se vratiti glavnim preokupacijama – tko se s kime slikao ili se nije rukovao, hoće li Perković u Njemačku ili ne, jesu li ljudi u Savskoj s dozvolom ili ne... I tako ukrug. A vi, klinci iz Makarske, niste nam bitni. Dok ne narastete i ne zatreba nam vaš glas na biralištima.

Samo je pitanje tko će od njih ostati u Hrvatskoj. Najteža, optužujuća, posljednja rečenica pisma glasi: “Ukoliko država to ne može ispoštovati, onda nam ni ona ne treba i idemo u neku drugu pronaći zidove, parkete, prozore, laboratorije i obrazovanje.”

U normalnoj državi premijer bi, zabrinutog izraza lica, sjednicu Vlade započeo ovom rečenicom.

IVO BONKOVIĆ

Objavljeno 25.03.2015. u 20:12
PRONAĐENO STRATIŠTE
Metak, žica, grobnica: partizani smaknuli 19 osoba u srcu Mosora
Stravične priče o zločinima koje su desetljećima potiho prepričavali mještani Dubrave, poljičkoga sela u srcu Mosora, pokazale su se točnima: u vrtačama u kamenjaru s južne strane crkve sv. Luke pronađena je masovna grobnica pobijenih civila u Drugom svjetskom ratu.

Prema navodima i prijavi mještana, ubijali su ih partizani od 1943. nadalje. Najviše je tijela iskopano u ogradici za Dračevom rudinom, čak petnaest, u Peričinoj ogradi tri, a u Ljukovu docu jedan. Na temelju prijave koju su Dubravci podnijeli prije desetak godina, ekshumaciju provodi državna Komisija za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća.

Čitavom području onemogućen je prilaz dok traje istraga, osigurava ga MUP, a za logistiku je zadužena Hrvatska vojska. Pročelnik Odjela sudske medicine dr. Antonio Alujević, sudski vještak patolog, kojeg smo zatekli na iskopavanjima zadnje vrtače, kazao nam je kako se prije detaljnog ispitivanja može zaključiti da je riječ redom o mlađim muškim osobama.

Dajte krv

- Osim skeleta, nije bilo puno ostalih predmeta; ostaci cipela, čahure metaka i dijelovi projektila u glavama. Ruke su bile vezane sajlom, žicom, lancima, čak i katancem. Uzrok smrti su strijeljne ozljede, većinom glave, a tijela su bila poredana uz kameni zid vrtače u obliku potkove, na dubini od dvadest do sedamdeset centimetara. Po svemu je riječ o klasičnoj egzekuciji – kazao nam je dr. Alujević, dodajući kako će se iz ovih, kao i svih ostalih posmrtnih ostataka iz sličnih grobišta izolirati DNK profil, te je pozvao obitelji koje sumnjaju da je netko njihov nastradao na Mosoru da dođu izvaditi uzorke krvi na Odjelu sudske medicine u splitskom KBC-u, kako bi se identificiralo žrtve.

U zadnjoj vrtači u kojoj je pronađeno tijelo obitelj je već prije postavila kamenu ploču s križem i imenom “Almić Filip – Karlin” te godinom pogubljenja 1943.

’Narod prisudija’

- Sve smo znali šta se događa, slušali smo svake noći stravične krikove i dolazili godinama na ova mista molit Boga, donosili cviće i palili sviće. Niko nije obrađiva ove vrtače od toga doba. Strašan je to zločin, u nebo vapijući. To nisu bili mještani Dubrave, partizani su dovodili i neke iz okolnih mista, ali i neke momke iz Splita, koji su ih uvjeravali da su zagrebački studenti i da s ratom nemaju veze. Po robi su svi bili civili. Zločinci su im govorili: “Narod vam je prisudija!”, strašno ih mučili tamo u Osičine, kraj stare popove kuće i noću dovodili ovde na strijeljanje. I ne samo njih, cili je Mosor pun jama – ispričala nam je starija uznemirena Dubravka koju smo zatekli na brdu pred policijskom trakom.

Godine straha usađene u kosti stanovnika Mosora koji su o viđenim zločinima morali šutjeti, do danas “rade”. Teško je naći svjedoka voljna pričati imenom i prezimenom, tek članovi obitelji pobijenih na svoju ruku pretražuju jame, surađuju sa speleolozima, pokušavaju doći do kakvog traga svojih pokojnika, kako bi ih pokopali u obiteljskim grobnicama.

DAMIR ŠARAC




Javite se...

Na splitskoj Patologiji leži nešto manje od tisuću žrtava ratnih i poslijeratnih zločina kojima nije utvrđen identitet, a DNK profil je pohranjen u bazi, pa dr. Alujević poziva obitelji čiji su članovi pobijeni tih godina da se jave i ostave podatke i krv.
- S mjesnim vlastima obično dogovorimo pokop ostataka u zajedničku grobnicu, držim da će i ovog puta biti tako ako se ne utvrdi identitet pokojnika – navodi.

Traže se četvorica

Dubrava traži još četvoricu; glavara sela Marka Juginovića i trojicu braće Bašića – Jozu, Marina i Antu – koji su odvedeni u Mosor 1943. godine, a obitelji kroz godine dočuju tek tragove mučnih priča o njihovoj sudbini jer svjedoci ne pričaju do kraja.

- Naša je želja da se tijela žrtava nađu, identificiraju i dostojno pokopaju. Ne zanima nas istraga niti želimo sijati mržnju među današnjim generacijama, samo vratiti pokojnike njihovim obiteljima – kaže nam don Jakoslav Banić, dubravski župnik, dodajući i kako se u dubravskim vrletima gubi trag još mnogima, među ostalim i don Ivanu Staniću.

- Mosor je pun sličnih stratišta, godinama je netko kod stare župne kuće palio svijeću obilježavajući približno mjesto pogibije, a mještani su spominjali lokalitete. Sada se sve pokazalo točnim, nadam se da će se obitelji poginulih naći. U neku ruku smo i odahnuli jer je dokazana istina, a bez istine nema mira ni slobode – zaključio je don Jakoslav, napominjući da se nakon završetka istrage na stratištu održati misa i molitva.

SLOB. DALM., 25.3.15.

Nasrtaji velikosrba i 'domaćih izdajnika' na sudbonosno podijeljenu Hrvatsku

Objavljeno: 20. ožujka 2015.

'Nakon 25 godina treba se zapitati je li hrvatska država izgubila smisao' - tako glasi jedan naslov u Večernjemu listu, austrijskome dnevniku na hrvatskom jeziku (tjedni prilog, Obzor, 31. siječnja, str. 9). Nakon stvarnih i izmišljenih, dakle izmaštanih nizanja nezadovoljstava državljana hrvatske države - hrvatskom državom, taj, dakle austrijski dnevnik pisan hrvatskim jezikom, zaključuje: 'Zato hrvatsku državu u svakome njezinu povijesnom izdanju možemo smatrati kvislinško-marionetskom tvorevinom koja nikada građanima nije donijela dobro. Nakon svake od tih epizoda uglavnom je ostajao sram...' (Prema brojnima, ovo je veleizdajnička laž, jer i Socijalistička Republika Hrvatska bila je hrvatska država i imala je svoju državnost: svoj Sabor itd., kao i ona 'nezavisna', a jednako su 'nezavisne' i bile.) Zar se sramiti čak i antifašističkih temelja suvremene hrvatske države i podmetati laž da nije tako?!

To bi, moguće, bilo i kažnjivo kada bismo imali ono što nemamo: zakon o svjesnome i namjernome nanošenju štete vlastitoj državi i o veleizdaji. Kada je Knut Hamsun, čuveni pisac i nobelovac, svjesno i namjerno ocrnio vlastitu državu i prionuo uz hitlerovskoga okupatora, Norvežani su mu spontano vraćali njegove knjige, u zatvor, gdje se nalazio. Večernji list, odnosno jedan od njegovih autora koji je ovo napisao, ne nalazi se u zatvoru, nego i dalje piše, a Hrvati austrijskome veleposlanstvu ne šalju nepročitane primjerke njihovih tiskovina; i dalje ih čitaju, sa sve manje razloga za to. (Moguće stoga što se tamo ipak nađe i pokoji drukčiji autor?!)

Da hrvatska država hrvatskim građanima i ne donese nikada nikakva dobra, trude se i svi ostali dnevnici u Hrvatskoj, koji nisu austrijski, ali uglavnom jesu kriptojugoslavenski, tiskovine ili gledaline i slušaline famoznoga 'regiona', eo ipso velikosrpski, dakle također strani, nehrvatski.

Da se razumijemo: nisu u Hrvatskoj nikakva smetnja 'hrvatski Srbi'; oni su se uključili u hrvatsko društvo njegujući svoje nacionalne i vjerske osobine i običaje bez ikakve nevolje, ima ih koji su i borci Domovinskoga rata, ma koliko da su neki njihovi političari, a osobito barbarogenijski novinari i intelektualci trajni 'remetilački element'. Njima su 'ustaše' neprekidni izvor političkih prihoda, zato nikako da ih zakopaju, nego ih stalno otkopavaju; trebaju im. 'Ustaše' su postali 'zlatni rudnik' neprestanoga podčinjavanja svih Hrvata - tobožnjoj krivnji i strahu. Nema boljega sredstva od 'ustaša' za držanje Hrvata na uzdi. Onih koji se daju zaoglaviti.

Kada velikosrbi osvoje hrvatske etničke prostore, slijede (dobro promišljena!) etnička čišćenja Hrvata, a kada usele na hrvatski državni teritorij - imaju sva prava kao i domaćini, i veća! Ta je razlika temeljna, bitna.

Takvi proizvedu i mišljenje da je 'svaka hrvatska država kvislinška': tomu to i služi: da Hrvati nemaju državu. Bilo kakva i bilo koja hrvatska država, dakle ne Srbima, nego velikosrbima i (posuđujem sintagmu) 'domaćim izdajnicima' - trn je u oku.

Još veća su nevolja 'hrvatski Hrvati' koji to ne znaju biti, zapravo ne znaju ni tko su ni što su ni čiji su - a ne uspijevaju biti samo svoji na svomu! To im je sumnjivo: bi li to moglo značiti da su, ne dao Bog, nacionalisti, šovinisti, ustaše, aaa - apage satanas! Je li ih strah biti Hrvat i jasno reći da jesu to što i jesu i što jedino mogu biti. Ne! Oni bi bili Hrvati, ali da im se to iz 'regiona' ne zamjeri. Da ih ne 'isprovocira' hrvatska zastava, kao npr. na Prevlaci, pa ju poslušni Hrvateki - brže-bolje skinu s jarbola i premjeste gdje je nevidljiva! Sedamdeset i više godina ispiranja mozgova u Jugoslovijama - onoj kraljevskoj i onoj socijalističkoj - učinilo je svoje. Međutim, taj proces regionalizacije, a zapravo odhrvaćivanja Hrvata traje dulje od dvije stotine i pedeset godina.

Europi je regija uvijek bila važnija od Hrvatske – današnje regije

Vratimo se nakratko na početak 19. stoljeća. Europska politika širi se prema istoku (Drang nach Osten), kao što to radi i danas. U tom smislu i za te potrebe pokušava se od više južnoslavenskih jezika napraviti jedan. Danas se zna da su i Ljudevit Gaj i Srbin Vuk Karadžić bili 'bečki špijuni', u svakomu slučaju nositelji i provoditelji takve politike.

Gaj je, slijedeći i Vitezovića i druge, uveo novo pismo, gajicu, čvrkice i kvačice na slovima posudio je iz češkoga, slovačkoga i poljskoga (č, ć, đ, dž, š i ž), premda bi prirodnije i u duhu dotadašnje hrvatske tradicije bilo da su se pisali dvoslovi i troslovi (npr: č=cc/tch, ć=ch, dž=dzz, đ=gj/dj, š=sh i ž=zz). Gaj je tako onemogućio razvitak hrvatskoga jezika na dotadašnjim hrvatskim trodijalektalnim književnim djelima; važnije od objedinjavanja hrvatstva bilo mu je jedinstvo svih (južnih) Slavena, tako ih je bilo lakše osvojiti i Europa je to podupirala. Danas se osvaja drukčije, a opet i jednako: ulaženjem 'regiona' u Euniju. Ako od 'Eu-fondova' tražite nešto za hrvatski 'projekt' ili 'projekt' koji će npr. objedinjavati hrvatska narječja - ništa ne ćete dobiti, iako samo tražite (natrag) dio vlastita novca, ali ako tražite nešto zajedno sa Srbima, Bošnjacima i ostalima - novac je zajamčen: regija je zakon za Euniju. (Primjera ne nedostaje!) Ipak, izvornome hrvatskom jeziku danas se koliko-toliko vraćamo, ne u smislu objedinjavanja hrvatskih narječja u jedno, nego - poštivanja svih te da imaju jednake književne vrijednosti, svaki od njih. (Velika je važnost Kajkavskoga spravišća i Čakavskoga sabora). Nastoji se i na jedinstvenomu rječniku, koji ne uzima samo štokavsko jezično bogatstvo, nego i kajkavsko i čakavsko: hrvatski jezik time postaje jedan od najbogatijih na svijetu, odnosno tzv. 'mali' jezik s golemim leksičkim blagom. Ni jedan drugi slavenski narod to nema. (Vidi: I. B. Šamija Rječnik jezika hrvatskoga, Društvo Lovrećana/Grafika Markulin, Zgb.,2012. Vidi i tko je izdavač!)

To nitko nigdje izvan Hrvatske, a ni u Hrvatskoj niti spominje niti promiče. Suprotno tomu, jedne jednojezičarske nesretnice koja negira posebnost i samostalnost vlastita hrvatskog jezika pune su novine (s njezinim slikama u mondenim krpicama) ne samo u 'regionu' i u Euniji, gdje je 'zvijezda', nego i u Hrvatskoj. Predsjednici doista ne će biti lako stvoriti jedinstvenu naciju okrenutu budućnosti i napretku.

Ilirci - za koje rado kažemo da su hrvatski narodni preporoditelji - jesu bili rodoljubi, ali Gaj neprestano, u svakoj prigodi, tepa 'naš Vuk', dakle - pravio je 'region', ne samostalnu Hrvatsku. Vuk je to iskoristio da - tvrdeći da su svi hrvatski štokavci Srbi - pokrade i prenese u srpski golemo blago hrvatske narodne i umjetničke Sator savskaknjiževnosti, a to velikosrbi i danas zdušno nastavljaju raditi, dakle krasti hrvatsku književnost; Eu se 'ne bu štela mešati'.

Mladi klerik Tomaš Goričanec (Međimurec iz Male Subotice, gdje škola danas nosi njegovo ime!) 1837. piše ep 'Obsedjenje i poboj sisečki', prema uzoru na Andriju Kačića Miošića i njegov 'Razgovor ugodni naroda slovinskoga'.'Obsadu i boj sisački', odličan ep o briljantnoj pobjedi hrvatske vojske, skupa s ostalima iz srednjoeuropskih zemalja, pod vodstvom hrvatskoga bana Tome Bakača 1593. nad otomanskom vojskom koju je vodio paša Predojević - odjeknula je tadašnjom Europom i konačno zaustavila dalja otomanska osvajanja. Međutim, budući da ta za Hrvatsku i cijelu Europu iznimno značajna pobjeda u sjajno napisanu književnome djelu nije bila prikazana gajicom ni štokavicom, tada 'regionalnim' pismom i jezikom - kajkavsko je djelo bilo unaprijed osuđeno na zaborav, i prije negoli je tiskano - sve do naših dana. A i u našim danima je zapravo u širem puku nepoznato. Ni u školama se ne uči (?!), ali o homoseksualcima - da!
Dva podsjećanja na to kakvi smo: 1. Srbi sramotno gube bitku na Kosovu i dižu tomu veleban spomenik, ispisuje se o njihovim junaštvima nevjerojatna mitomanija u pjesmama 'Kosovskoga ciklusa', dok Hrvati kod Siska junački i viteški pobjeđuju Osmanlije - pa nigdje nikakva spomenika, a ep o tomu - uništen, od hrvatske ruke. Profesor Zvonimir Bartolić slučajno je pronašao jedna primjerak! No, to su, kaže se, 'dva različita mentaliteta'. 2. I ban Bakač i paša Predojević su Hrvati, oba veliki vojskovođe: Hrvat na Hrvata. 22. veljače 2015. 'šatoraši', prosvjednici, invalidi Domovinskoga rata, na zagrebačkoj .Savskoj cesti, i 'antišatoraši' prosvjednici, na zagrebačkome Trgu bana Jelačića, također junaci Domovinskoga rata i ratni invalidi, zamalo da sa ne pomlatiše međusobno štakama i invalidskim kolicima na invalidska kolica. Tragikomičan, karikaturalan, brojglovski 'poboj zagrebečki' spriječila je policija, ali ostaje gorak okus: opet udara Hrvat na Hrvata. Kako onda da ne izumru još i brže nego što dosada izumiru?! Povijest se ponavlja kao 'anitšatoraška' sprdačina. Istina, netko ih je nahuškao na svoju subraću, nekomu jest u interesu da Hrvati ne budu invalidni samo u ekstremitetima, nego i u glavi. Čujem: istim onima koji su 1991. 'podržavali Šljivančanina'(?!).

Naša se predsjednica doista nalazi pred golemim i nadasve teškim zadatkom pomirbe i stvaranja optimizma. To što su 'antišatoraši' dodatno bili podmazani još i jalom, zavistima, Predsjednici ne olakšava, nego samo otežava posao koji je pred njom.

Dakle, sukob nacionalne svijesti i anacionalne ne-svijesti, sudaranje državne savjesti i antidržavne ne-savjesti, sraz regionalaca (velikosrbima naruku) i Hrvata bez svijesti i savjesti o važnosti svoje države te da se bez čvrstoga nacionalnog ne može graditi bilo što internacionalno - zbio se u Beču 28. ožujka 1850., prije točno 165. godina: Bečkim književnim dogovorom utvrđuje se zajednički jezik. Nazočni: pet Hrvata, dva Srbina i jedan Slovenac.

Što i kako austrougarskoj carevini znači kako balkanski plebs divani i kakvim će slovesima ispisivati svoje svađe i sukobe te narodne umotvorine, a pjesmopojci svoje deseterce? O, itekako: Ein Volk, ein Stadt, eine Sprache! Da, narod
(Volk) tamo ima više, ali ako je država (Stadt) zajednička, jedna, i jezik samo jedan, to je već 'dvotrećinska većima'. Osvajanje (usvajanje, pristup Euniji, integracija... kako hoćete!) uspješno se ostvaruje.

Stoga i današnja Eunija, znatno lošija od one austrougarske, za regionalno daje sve, za nacionalno hrvatsko - ništa. Interes joj je drukčiji. (To što je ono: jedan narod, jedna država jedan jezik - Hitler doveo do apsurda, suvremena Francuska promaknula je u svojoj državi do gotovo potpunoga nacionalnoga obespravljivanja te izumiranja - isto što i genocida - više naroda: Normana, Katalonaca, Baskijaca, Korzikanaca, a osobito Provansalaca - s uistinu golemom vlastitom književnom baštinom na svojemu odumrlom jeziku - to je tako prihvaćeno, nitko se ne buni, a podjarmljeni i ne mogu.

Kada je uspostavljena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918., jezik se zvao 'hrvatsko-srpsko-slovenački', a hrvatski književnici oduševljeno su prihvatili pisati ekavski, dok su se Srbi obvezali koristiti latinicu. Ništa od toga. Međutim - u rukama sam držao manuskript 'Pesama' Antuna Bonifačića, između dva rata pjesnika poznatijega od Tadijanovića i Cesarića zajedno, kasnije, u izgnanstvu - ustaškoga doglavnika, ali tada oduševljenog Jugoslavena...

Predzadnji pokušaj regionalizacije Hrvatske zbio se 1954. dogovorom u Novome Sadu i stvaranjem zajedničkoga pravopisa, 1960. (Stručno, on je najbolji koji smo ikada imali, osobito zbog logičke interpunkcije, ali politički je značio postupno ujedinjenje u jedan jezik, a u primjeni - progon svih samo hrvatskih riječi; iskusio sam to na vlastitoj koži.)

Zadnji je pokušaj bio neposredno prije raspada Jugoslavije: Srbija je bila na redu dati predsjednika Saveza književnika Jugoslavije te je nudila osvjedočenoga četnika, unitarista, koji je (mel i ore fel in cuorde/na usnama med - u srcu jed!) bio 'protiv svih podela', a osobito jezičnih, s čime smo se mi ostali književnici iz drugih tadašnjih republičkih književnih društava i udruženja opirali, braneći svoje nacionalne jezike i književnosti: osobno sam sudjelovao na najmanje petnaestak takvih sastanaka. Na svršetku toga natezanja Savez književnika Jugoslavije raspao se, a prema istomu 'modelu' raspao se i Savez komunista Jugoslavije, a zatim i sama Jugoslavija...

Nu, nasrtaji, prava ofenziva na hrvatsku samobitnost i na hrvatsku državu i naciju nastavila se, evo, nesmanjenom žestinom i nakon četvrt stoljeća postojanja naše države. Jednako i krađa književnosti, svojatanja teritorija, odnosno akvatorija... Žestoki napadi na vlastitu državu vrlo su učestali i sve učestaliji i iznutra, iz same hrvatske države i od hrvatskih državljana, kako je i vidljivo u početku ove zabilješke, kao i u današnjici na Trgu bana Jelačića u nasrtaju ne na 'šatoraše', nego - pomoću 'antišatoraša' - na hrvatsku državu, dakle na istomu onom Trgu na kojemu su ubijani hrvatski rodoljubi, 'Srpanjske žrtve' (jedinstveno među svim svjetskim prijestolnicama).

Rat nije prestao; danas se ratuje svim raspoložim sredstvima, osim oružjem doslovno. Hrvatska je dobila rat na bojišnici i svoju državu u (već ranije očerupanim) granicama Socijalističke Republike Hrvatske, ali i na to se nasrće. Srbija je izgubila Kosovo, koje ionako nije bilo njezino, ali je dobila dvije nove države: Vojvodinu, koja također nikada nije bila i nije njezina, gdje su prevagnuli srpski dođoši, i Republiku Srpsku, pretežno na hrvatskome etničkom prostoru Posavine, gdje su Srbi prvi put ugazili zajedno s osmanlijskim osvajačima, kao potkivači vojničkih konja i drugi sluge, pa zanatlije, potom i trgovci i slično... danas gazde i gospodari, praktično na puškomet od povijesnoga Siska i Zagreba.

Novoizabrana hrvatska predsjednica doista ima težak zadatak, i u državi i u odnosima s okolnim državama. Velikosrbi su državnopravno prekoračili ne samo'preko', u prostor bivše austrougarske carevine u Vojvodini (Zemun, danas predgrađe Beograda, bio je hrvatski grad, s novinama na hrvatskom jeziku, jedne je uređivao Stjepan Radić, 1901.), nego, evo, i preko Drine ...

U državi i u narodu su podjele, kao i u svim narodima i u svim državama, ali jedino u Hrvatskoj te su podjele i protiv vlastite države: to se doista može nadvladati jedino nadljudskim optimizmom i vrlo promišljenim postupcima ili - vraćanjem predsjedničkih ovlasti i većih od onih koje je prvi hrvatski predsjednik imao.

Predsjedničin domoljubni optimizam temeljac je svemu

Odličan švedski film Posljednja presuda, priča je o novinaru, neustrašivom antihitlerovcu i moralnome uzoru struke, čija je ljubavnica bogata vlasnica novinskoga dnevnika, dakle u pozadini je i ljubavna priča, krah novinarova braka, pa njegova žena plače i pita već odraslu kćer 'što to ona ima, a ja nemam?'. 'Novine, mama, novine!', odgovori joj kći. Što to većinski Hrvati u Hrvatskoj nemaju, a drugi imaju...

Upravo traje slavlje tobože desnih nad tobožnjim ljevičarima nakon predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, a istina je da je izborna prevaga jedva jedan i nešto posto pa je karikaturist Hrvatskog tjednika pogodio 'u sridu' kada je novoizabranu predsjednicu Hrvatske narisao kako se provlači kroz iglene uši. Hrvatski je narod, dakle - narod gledano politički, svi hrvatski državljani - doista duboko podijeljen, eto - približno popola! Doista 'bipolaran narod', kako zapaža 'prijatelj' našega dosadašnjeg predsjednika i srbijanski donedavni velepoklisar u Hrvatskoj.

Jedni bi, dakle, hrvatsku samostalnu, neovisnu, svoju, vlastitu državu, koja se međutim do sada doista nije pokazala ni mudrom ni politički zrelom - a druga polovica traži 'altro signore' (iz Krležinih opservacija) nekoga drugoga tko će Hrvatskoj biti gazda i gospodar. Tu je Bruxelles zamijenio Beograd, ali protivnicima samostalne Hrvatske to nije dosta - jer hrvatska država time ipak opstaje, baš kao država. To je njoj teško jer ni doista samostalna ni stvarno neovisna nikada nije bila, premda je tzv. državnost uvijek čuvala ili nastojala sačuvati, još od ubojstva svojega kralja Tomislava u ranomu srednjemu vijeku...

Opet onaj film: u njemu su antihitlerovci svi: i vlasnica novina i glavni urednik i predsjednik vlade i sva vlada, ali - kada novinarovo pisanje prouzroči to da Hitler zaprijeti napasti Švedsku i pregaziti ju - da bi sačuvali svoju državnu samostalnost, ovdje i neutralnost u ratu - svi složno žrtvuju neustrašivu poštenjačinu, u interesu nacije! To je, znači, bio istinski švedski rodoljubni nacionalizam, kao obrana od pomahnitala hitlerovskog naci(onal)-socijalizma.

Još uvijek u Hrvatskoj jasno i nedvosmisleno biti Hrvat, a što si drugo nego to što jesi - može značiti isto što i biti ustaša. Hrvat je stoga najteže biti upravo u Hrvatskoj. Lakše je u Bostonu ili Stockholmu, ne bih ipak rekao i u Sarajevu ili u Subotici, kao ni u Ljubljani! Ako si u Hrvatskoj bilo što drugo ili bilo tko drugi, a ne Hrvat - neusporedivo ti je lakše, naravno ako nisi u kategoriji puka i pukoga birača. Tada je svoj sirotinji isto. Stoput je dokazano i dnevno se pokazuje da je to tako!

Dakle, 'bipolarni narod', podijeljen na rodoljube, one za samostalnu Hrvatsku i na - ne bivše (to smo, politički gledano, bili svi!), nego današnje 'Jugoslovene', 'regionaliste', u konačnici 'ne-Hrvate'. (Čak se, najnovije, traži i 'regionalna komisija' za utvrđivanje ratnih šteta i zločina, i to se traži usred Hrvatske, bez ikakvih posljedica po takve uistinu antidržavne elemente, nevjerojatno!). Međutim, ta se razdioba naglašava osobito iznutra, potaknuta antihrvatskim medijima, da se ublaži i zamrači ona jednako sudbonosna, ako ne i još sudbonosnija podjela na samo dvije kaste Hrvata, toj jest hrvatskih državljana. Na vladajuću partijsko-stranačku, kastinsku, bankarsku i tajkunsku Hrvatsku, koja se vozi i hrani na narodni trošak, s golemim državnim birokratskim karcinomom kao i udrugarskim 'džabalebarošima' koji bujaju do metastaza, te na izgladnjelu, obespravljenu i osiromašenu kastu suvremenog roblja (bivše 'radničke klase' tadašnjih samoupravljača, a današnjih glasača, demo-kratskih vlasnika vlasti, i onda i sada samo prividno, naravno!).

Dakle: strahotne su podjele. Najsudbonosnija od njih je upravo ta: na one koji imaju i one koji nemaju, ali i na svim drugim životnim bojišnicama je jednako. Mogu te opljačkati legitimno i legalno, a ne možeš im ništa.

Primjeri dokazuju istinitost ove tvrdnje. Upravo traje larma oko novoga slogana Hrvatske turističke zajednice 'Hrvatska puna života' - koja je kao na natječaju izabrana da nas promiče turističkim svijetom. Nije toliko stvar u tomu što je ta sintagma glupava, sve su zemlje u kojima netko živi 'pune života' pa se bolja postojeća promidžbena krilatica zamjenjuje lošijom, da ne kažem(o) imbecilnom - bit je u tomu koliko stoji taj slogan. Ako je istinita cifra od dva i pol milijuna, o čemu se piše, onda je čitav predsjedničin optimizam ozbiljno poljuljan: nikakvo jedinstvo i ničiji optimizam ne će nas spasiti od vlastoručnih podvala Hrvatskoj i hrvatskim građanima, ako ta 'legalna i legitimna' pljačka ne rezultira trenutačnim ostavkama ne samo voditelja Hrvatske turističke zajednice (ne znam tko je taj!) i ministra turizma (njegovo ime čitam u tisku, ali ga ne pamtim, nema razloga!). Oni bi oba, nakon toga, morali završiti i u reštu, ali ne će: mala zemlja za velike podvale i prijevare štiti one koji sve nas prave budalama! Zna se kako meštri obmana to rade!

Novoizabrana Predsjednica u svojemu optimističnom zanosu naglašava rodoljublje, okreće se današnjici i sutrašnjici, ljubi hrvatsku zastavu i ističe nužnost postojanja vlastite države, što je neophodno i državnički mudro. Bez toga nema ne samo države nego ni bilo kakva napretka u njoj.

Međutim, u Hrvatskoj je iznimno slabašna svijest o važnosti imanja vlastite države. Mnogi ne shvaćaju da je upravo to ono najvažnije, ne tek za nacionalni opstanak (svih državljana) nego i za postojanje života. Biti svoj na svojemu, imati to svoje - nenadoknadivo je bilo čime.

U spomenutoj Švedskoj, u malomu mjestu u unutrašnjosti, gdje sam svojedobno boravio, iako tamo neki stranac rijetko zaluta, na svakoj kući iznad ulaza vijori švedski barjak: ne velik, zakonom propisane veličine, žuti križ na plavom - iznad svakoga je kućnoga ulaza. To je stvar nacionalnoga ponosa. Nitko Šveđane zbog toga ne proglašava nacionalistima.

Na žalost, istina jest da mnogo razloga za optimizam i nema, ali - valja ga stvarati. Neka mi nitko ne zamjeri, ali sjećam se doba nakon Drugoga svjetskog rata, kada je razloga za optimizam bilo i manje nego danas - ali sve se orilo od optimističnih izjava o vjeri u svakidanje obećavanu 'svjetliju budućnost'. I, nisu bile tek parole: i nastojalo se. Ne ću ulaziti u to ni kako ni koliko niti je li to bilo na pravi način (nije!), u totalitarnim sustavima takvo što je mnogo lakše ostvariti nego u demokratskim, ali - državnički optimizam hranio je naciju. To se jednostavno mora tako raditi - i u hrvatskoj državi - ako želimo da država opstane. Predsjednica je - ispravno - krenula od toga.

Stoga i nasrću na nju novinari raznih sorata, kojekoja 'falsa munita', u svim dnevnicima, dakle - hrvatskim tek nominalno. Što regionski trolovi imaju, a predsjednica hrvatske države nema, odgovorila je već ona kći nesretne ostavljene žene: 'Novine, mama, novine!', njih oni imaju, a ti ih nemaš!

Ne tek Predsjednica, ona ih i ne treba imati, Hrvatska nema svoje novine, svoje televizije, svoje dnevnike... Neshvatljivi napadi na nju, izrugivanja (npr. predsjedničke primopredajne svečanosti), podvaljivanja, isticanja nebitnoga kao bitnoga... sve to nije tek napad na Predsjednicu, nego je - preko nje - napad hrvatskih glasila na postojanje hrvatske države - u nastojanju većine tiskovina i svih medija - hrvatski antihrvatskih. Da, to je naizgled contradictio in adjecto, ali i nije; jedino u Hrvatskoj to tako ipak postoji, naizgled je hrvatsko, oni su naizgled Hrvati, a ali i nisu. Ponekada i 'prema potrebi'. (Dva tjednika, Hrvatski tjednik i 7dnevno dobili su etiketu 'desničarskih', 'primitivnih' itd.; sve je to smišljeno. Činjenica je, međutim, da se jedino u njima pokreću i pokušavaju nepristrano tumačiti poneke za državu bitne teme.

Ipak, i jedni i drugi moraju poraditi na dodatnoj relevantnosti svojih suradnika, to je očito. Ipak, sve je više respektabilnih pera, izvan kokošinjačkoga žutila...) Predsjednica nema ne samo 'novine, mama, novine', nema ni svoje Hrvate ili - pola njih za sada nema! Da bi imala makar dvotrećinsku većinu u građenju hrvatske države, optimizam kojim ona zrači jest temeljan, ali - ne i dostatan.

Samo istinske promjene, ukidanje povlaštene kaste, odnosno stranačko-partijskih povlastica, drastično kresanje i smanjene prebrojnih trutova, posvuda, odstupanje od silnih 'službenih vozila', odlazak na posao (svih!) pješice, svojim vozilom, gradskim prijevozom ili taksijem (kako je u Švedskoj Palme išao!), ne stvaranje 'tristo bogatih familija', nego najradije ni jedne pretjerano bogate, ali tisuća i tisuća imućnih obitelji, a bez gladnih, ozbiljna nastojanja, povezivanja spojnicima hrvatskih otoka i kopna (kao i Komarne i Pelješca!), dakle - preporod hrvatskih otoka, navodnjavanje Slavonije, obrada svakoga pedlja obradiva hrvatskoga tla, raditi i izvoziti, a ne 'uvozni lobiji'...hrvatske banke, ne prodane strancima, hrvatski telekomi, vraćanje Croatia- banke njezinim vlasnicima, privatnicima koji su je i osnovali... a država opljačkala, to jest pojedinci u njezino ime (što npr. onaj Linić zna o tomu, što li Jasna Omejec, predsjednica Ustavnoga suda, kojoj se Predsjednica Lijepe Naše zaklela na vjernost Domovini!?).

Osobno, dat ću od sebe najviše koliko mogu, ali ja malo mogu! Mnogi drugi mogu mnogo više od mene. Svatko se mora pokazati i dokazati. Temelj svoje države imamo, svi mi, njezini žitelji, sada trebamo mudro i odlučno... Jer imati svoju državu znači imati sebe! Biti netko, imati nešto.

Međutim, čuj! 'Ili mi ili oni!', a narod je i s jednima i s drugima do sada ostajao bez gaća. 'Ili mi ili oni' ujedno je i primitivni zid na koji je Predsjednica naletjela. 'Ili mi ili oni' vraća nas duboko u prošlost i još dublje na Balkan, a mi smo ipak mediteranski i srednjoeuropski narod. Zar nismo?!

Stijepo Mijović Kočan

XXV.



(nastavlja se)

Ode bista,
ode rista.
S mista.
S lista.
Ode kamen
u tucanik.


I u politici treba davati otkaze.
Što više-to bolje.
U vladi što prije.


Sve hrvatske reforme, u najnovije veijeme, i prije njega,
temelje se na nekažnjenim pljačkama.


Josko, Josko, traži gljive, a ne Uzmije.
Loveći Uzmije. poludjet ćeš, Josko.

NE ZABORAVIMO

Dr. Ante Pavelić je vrlo važna figura novije hrvatske povijesti. Njegovo djelovanje je dovelo do stvaranja nezavisne hrvatske države nakon više od 800 godina ropstva. Nakon 1945. godine komunističke vlasti su dale sve od sebe da ga ocrne i prikažu u najgorem svjetlu. Naravno da je hrvatski narod kroz 50 godina propagande i povjerovao u te komunističke laži. Svi Poglavnikovi prijatelji, bliski suradnici i ostali poznanici o njemu imaju najbolje mišljenje, te mu nemaju što prigovoriti. U iseljeništvu- u Kanadi, Argentini i drugim državama Hrvati su uvijek slavili dr. Pavelića kao hrvatskog vođu i osloboditelja i smatraju ga najvećim Hrvatom u povijesti. To je upravo zato što nisu živjeli u Jugoslaviji i nisu 50 godina slušali lažne optužbe protiv njega. Krajnje je vrijeme da se prikaže prava istina o njemu. m mJedna od najvažnijih komunističkih laži je ta da je dr. Pavelić prodao Dalmaciju i Istru Talijanima. Njima očito nije poznato kako su Kraljevina SHS i Kraljevina Italija 12. 11. 1920. sklopile tzv. Rapalski ugovor. Potpisivanjem tog ugovora SHS je Italiji predala Trst, Goricu, Gradišku, dio Kranjske, čitavu Istru (bez općine Kastav), Cres i Lošinj s nekianjim otocima, grad Zadar te Lastovo i Palagružu s pripadajućim otocima. Od Rijeke je stvorena nezavisna država koja je obuhvaćala Rijeku i okolicu. Ovo je dokaz da dr. Pavelić nije predao ove krajeve Italiji, nego da su oni već bili dio Italije. Sada dolazimo do 1941. i tzv. Rimskih ugovora. Talijanski zahtjevi su bili: stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH, personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem, stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske i aneksija Italiji širokog pojasa od Rijeke do Kotora. Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne zahtjeve uspio je svesti samo na područje srednje Dalmacije u kojoj su Talijani ipak činili većinu stanovništva. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva značilo bi kraj Hrvatske Države i okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske Italiji, prema liniji Karlovac-Mostar. Dr. Pavelić je shvatio da je bolje braniti državu uz gubitak dijela teritorija nego odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti državu. Do tada je dr. Pavelić bio u prijateljskim odnosima s Talijanima, ali nakon potpisivanja tog ugovora je ljutito izjavio „nakon što riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa Talijanima!“ Također je u intimnom krugu izjavio da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine. Dr. Pavelić nije ništa prodao Talijanima, Rimski ugovori su mu bili nametnuti, a Hitler nije želio stati na njegovu stranu budući da je Italija ipak bila velesila, a Hrvatska tad nije imala organiziranu vojsku da se suprotstavi Talijanima, koji su tada u Hrvatskoj imali gotovo 250 000 vojnika. Rimski ugovori su anulirani 1943. godine kada je čitava Hrvatska oslobođena. Istra se tada prvi put u povijesti našla unutar granica hrvatske države. I sama pomisao na to da bi osoba koja je posvetila život Hrvatskoj prodala njenu obalu je potpuno besmislena.

Druga, jednako teška komunistička optužba je ta da je dr. Pavelić pobjegao iz Hrvatske bez da je ikome javio i da je ostavio svoj narod na cjedilu. Naravno da nije istinita, a to ću pokušati dokazati u tekstu koji slijedi. Dan prije nego je otišao, poglavnik je održao govor pred narodom i ničime nije dao naslutiti da će započeti povlačenje. To je bilo zato što ni on sam nije znao da će se povlačiti, budući da su mu Nijemci obećali dostaviti oružje, streljivo i ratnu mašineriju, a i nije htio stvarati masovnu paniku u narodu. Već su postavljene obrambene linije u širokom pojasu oko Zagreba da se borbe ne bi morale nastaviti u centru grada i da gradska jezgra ne bude uništena. Taj dan su mu javili da ipak neće biti ništa od toga i da mu je pametnije da se povuče s narodom na zapad. 06. 05. 1945. godine poglavnik Pavelić je otišao iz Zagreba. Iste noći je javio svojim najbližim suradnicima da vode narod na zapad, da je obrana Zagreba uzaludna, jer ako padne nacistička Njemačka, past će i Hrvatska, bio Zagreb obranjen ili ne. General Luburić je htio ostati braniti Zagreb ali je naposlijetku i on sam shvatio da od obrane neće biti ništa i da je bolje da se narod povuče na zapad i spasi. U Austriji je bio siguran spas za Hrvate, pročulo se da Britanci primaju ratne zarobljenike i da će ih braniti od komunističkih hordi koje su nadirale prema njima. Svima je bilo draže da se predaju Britancima nego da ih uhvate partizani koji su bili poznati po svojim zločinima protiv Hrvata. U Zagrebu i njegovoj okolici se tada nalazilo oko 800 000 izbjeglica. Dr. Vjekoslav Vrančić je dobio zapovijed od Poglavnika da preda hrvatsku vojsku i civile Britancima te da od njih zatraži pomoć u borbi protiv partizana, a ako bi Britanci odbili, zapovjeđeno mu je da prihvati sve njihove zahtjeve te da im se svi predaju tako da narod i vojnici prežive. Nažalost, Vrančić nije uspio ništa dogovoriti, Britanci su predali hrvatski narod partizanima i velik dio ovih izbjeglica je izgubio živote u masovnim pokoljima. Nitko nije mogao pomisliti da će se to dogoditi. Poglavnik je preko Austrije i Vatikana prebjegao u Argentinu i uspio je zajedno sa Krunoslavom Draganovićem platiti argentinske vize za oko 100 000 Hrvata. Neki osuđuju dr. Pavelića zbog toga što nije ostao sa narodom i išao s njima do Austrije. Dr. Pavelić je imao veze po čitavom svijetu i da nije bilo njega, niti jedan Hrvat ne bi mogao dobiti južnoameričku vizu i nitko se ne bi spasio. Bleiburški pokolj se nije mogao predvidjeti jer su svi (uključujući i poglavnika) mislili da će Britanci humano postupati sa Hrvatima i da ih neće predati partizanima. Poglavnik je bio potreban Hrvatima nakon rata i nije se želio predati, jer bi ga i Britanci i partizani smaknuli. Nakon rata je zajedno s najbližim suradnicima osnovao Hrvatski Oslobodilački Pokret, većina Hrvata iz iseljeništva mu se pridružila. Poglavnik je za Hrvate u iseljeništvu bio sve, bio je njihova vjera, njihova nada, njihov vođa i spasitelj. Kasnije je njegov Pokret organizirao oslobodilačke akcije na području Jugoslavije, kao npr. akciju Feniks (Bugojansku akciju), milijuni dolara iz HOP-ove blagajne su dani na raspolaganje vodstvu RH, s tim novcem se kupilo oružje za hrvatsku vojsku, uz pomoć HOP-ovih veza se oružje moglo švercati u Hrvatsku. Prema tome, da nije bilo dr. Pavelića, vjerojatno ne bi bilo ni današnje RH. Poglavnik dr. Ante Pavelić je doista bio jedan od najvećih Hrvata koji su ikad rođeni, čitav život je posvetio Hrvatskoj, a na kraju je i ubijen zbog svog domoljublja. Borio se do smrti, do zadnjeg daha, sve što je imao dao je Hrvatskoj. Neka je pokoj duši poglavnika doktora Ante Pavelića!!!!!

ANTI Kukuriku, 17. prosinca 2011.

Suprotiva
Josip Jović: Histerija o ustaštvu je strah od promjene i želja za očuvanjem pozicija

Naglo probuđena propaganda o ustašama i ustaštvu u svojoj krajnjoj nakani je usmjerena na diskreditiranje i sotonizaciju svega što je nacionalno i hrvatsko, uključujući i hrvatsku državu, a može se tumačiti i kao zaziranje od promjene, strahovanje za pozicije.

Čovjek bi rado brzo okrenuo stranicu novina koja nas podsjeća na 45., na neka davna vremena, na duhove prošlosti koji se bude i uzbuđuju. Ali ne da se to, toliko toga ima, iz dana u dan, iz novine u novinu, od događaja do događaja.

Occupy Croatia odlučio je izgleda svake subote prosvjedovati protiv, kako oni kažu “šatoraša”, s tim ekstremnim krilom IRA-e, kako bi rekao Nenad Stazić, s tom udarnom šakom fašistoidnog HDZ-a.

Jedan drugi, sličan “antifašistički skup” održan je na Trgu bana Jelačića kao protudemonstracija najavljenom a neodržanom postrojavanje “stranačke vojske“ u crnim uniformama Autohtone HSP-a, što neodoljivo upućuje na podmetanje povoda za ovaj skup urbane gerile, koji su predvodile i neke poznate ličnosti javnog života kao Vesna Teršelić, Zoran Pusić, Vili Matula, Urša Raukar i drugi.

Jer, “antifašistima” trebaju fašisti, ako ih nema oni će ih proizvoditi, to je razlog njihova postojanja. Sljedeća akcija koju treba očekivati je kamenovanje krova crkve sv. Marka na kojemu je nepoćudni grb.

Zanimljivo, dok su tako alergični na sve što podsjeća na ustaštvo, Matula i Raukar ostali su nijemi na angažman za Dubrovačke ljetne igre beogradskog im kolege Nebojše Glogovca, koji je inače pun hvale za Dražu Mihailoviću, zbog čega su prosvjedovali samo glumac Siniša Ružić i glumica Dubravka Miletić.

A opet, kazališni redatelj i scenarist Ivo Štivičić s velikim razumijevanjem veli: “Što se tiče stavova N.G o D.M. uloga je kazališta širiti demokratske vidike”!?

Bi li, pitamo se, tako branio nekog domaćeg glumca koji bi govorio kako je Ante Pavelić bio dobar i pošten čovjek!

Zacijelo ne bi. Hrvatski je nacionalizam i za jugoslavenskih vremena, a nastavlja se to i danas, šovinizam i fašizam, a srpski je samo liberalizam. I Miljenko Jergović, jedan od vodećih lovaca na fašiste također je o Draži svojevremeno govorio s velikom naklonošću.

Ima toga još koliko ti srce želi. Slavomir Žižek, pomalo čudak, ovdje redovito predstavljen kao “slovenski filozof svjetskoga glasa”, vjerojatno glasovitiji od samog Hegela ili Aristotela, česti gost naših tribina i televizija, koji za sebe kaže da je ljevičar i komunist (pa neka mu bude) osporavanje ćirilice u Vukovaru i definiciju braka kao zajednice žene i muškarca ocijenio je kao fašizaciju i, pazi sad, kao “ustaško kršćanstvo”. Kakav sjajan filozof!

Bivši je predsjednik ono u izraelskom parlamentu nešto buncao o ustaškoj zmiji u zemlji iz koje je došao i u kojoj je htio još malo biti predsjednikom i nakon što u tome nije uspio, tu je svoju tvrdnju ponovio pred kamerama Nove TV. Ta je zmija očito kriva što nije pobijedio.

Svi oni koji nisu za njega glasovali nose tu opasnu guju u svojim njedrima. Na tom se tragu našao i Express, tjedni prilog “24 sata” najčitanijih novina, ako se te novine mogu novinama nazvati, koji je sastavio impozantan “Veliki leksikon ustaštva”. U tom leksikonu, na kojemu je radio sinovac, ili što mu je već, generala agresorske vojske, nalazimo mnoštvo što mrtvih što živih vodećih ustaša, a među njima su, primjerice, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Zdravko Tomac, Vlado Košić, Željka Markić, Ivan Aralica i brojni drugi.

Iz Amerike je stigla ciljana slika Kolinde Grabar-Kitarović iza koje je netko razapeo zastavu s grbom koji počinje bijelim poljem, što bi i ovu kćerku partizana trebalo staviti u ustaški kontekst, kao što ju je u taj kontekst stavio Stjepan Mesić nakon najave uklanjanja Titova poprsja iz Ureda.

Jednu je izjavu Tomislava Karamarka o potrebi jačanja nacionalne kulturne politike spremno dočekao Oliver Frljić, riječki intendant optužbom o pokušaju “fašizacije kulture”. Isti je to onaj Frljić koji je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu preimenovao u “hrvatsko ustaško kazalište”.

Slavko Goldstein veli u velikom intervju jednim novinama kako ne treba čuditi ako HDZ-ova vlast, dođe li do nje, krene s hapšenjima, progonima, represijama i logorima, s “jednim režimom koji će u suštini biti ustaški”!

Kad čovjek sve to u čudu čita i gleda ne može se ne zapitati: pa možda ni ustaše nisu bile ono što se o njima govorilo i govori. Ta naglo probuđena propaganda o ustašama i ustaštvu u svojoj krajnjoj nakani je usmjerena na diskreditiranje i sotonizaciju svega što je nacionalno i hrvatsko, uključujući i hrvatsku državu.

Zar se već na sva usta ne govori i ne piše o jednom promašenom projektu i o potrebu vraćanja u stare okvire.

Večernji list donosi veliki naslov s retoričkim pitanjem: “Nakon 25 godina treba se zapitati je li hrvatska država izgubila smisao”, uz zaključak: “hrvatsku državu u svakom njezinu povijesnom izdanju (dakle, i ovom najnovijem-op.a.) možemo smatrati kvislinško-marionetskom” (čitaj endehazijskom).

Histerija o ustaštvu pokrenuta smjenom na Pantovčaku može se tumačiti i kao strah od promjene, strah za pozicije zauzete i sustavno ojačane nakon 2000. godine i kao njihova preventivna obrana. Pomahnitali pojedinci i skupine s navijačkih tribina hukački i huškački urlaju na momke u drugim dresovima.

Oni bi htjeli isključiti suparnike iz igre, dobiti utakmicu bez borbe.

JOSIP JOVIĆ

JUTARNJI OTKRIVA General Gotovina i premijer Milanović proteklog vikenda nisu prvi put plovili zajedno


Autor: Tomislav Kukec




Premijer Zoran Milanović i general Ante Gotovina proveli su subotu ploveći južnim Jadranom, potvrdio nam je u ponedjeljak prijatelj i kum generala Gotovine Željko Dilber.


- Mogu samo reći da mi je drago što general Gotovina može isplovati kad hoće i s kime hoće - kazao nam je Dilber koji nije bio na brodu. No, po njegovim informacijama, brod je plovio južnim dijelom Jadrana, od Rogoznice pored Splita prema jugu. Dilber ističe kako u tome nema ništa čudno, jer se ne radi o prvom takvom druženju premijera i proslavljenog generala.

- Oni su zajedno plovili i prošle godine. General i ja također plovimo svako malo - kazao nam je Željko Dilber. Dodao je kako je druženje generala i premijera bilo isključivo na privatnoj osnovi, bez ikakvih političkih konotacija. Ipak, plovidba je naposljetku dobila politički kontekst, jer su baš tog dana kada se premijer družio s Gotovinom pred njegovim stanom u Krajiškoj prosvjedovali nezadovoljni branitelji iz šatora u Savskoj 66.

Za razliku od Gotovininog najužeg kruga koji je informaciju o plovidbi spremno potvrdio novinarima, premijer Zoran Milanović nije bio toliko otvoren. Nije htio odgovoriti na pitanje je li subotu proveo s Gotovinom.

- Nisam bio kod kuće. Da sam bio, izašao bih van. Znate da sam izlazio pred sjedište SDP-a kada su dolazili radi Varšavske, uvijek bih izašao među ljude. Supruga mi je rekla da nije u stvari znala je li to podrška ili prosvjed. Da su me ljudi zvali, da sam bio tamo, pojavio bih se - kazao je Milanović i dodao kako svoje slobodno vrijeme provodi po svojoj volji.

Na izravno pitanje o generalu Gotovini i plovidbi rekao je: ‘To je nešto što neću komentirati’.

JUT. (16.3.15.)


Jedrenje s Milanovićem
'General Gotovina kao slobodan čovjek može ploviti s kim hoće'

Željko Dilber, VEČ.(17.3.15.)

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

"Da, čudni su puti Gospodnji. Dogodi se onako kako je njemu milo. Ali ne bez našeg učešća. Gospodin neće dolaziti ako ga mi ne tražimo. Na razne načine. Netko ga traži molitvom, netko suzama, netko jadom, netko unutrašnjom borbom a za neke je Gospodin sam odredio njihove pute jer ima za njih posebne zadatke. BLAGO NJIMA."

Razne kontradikcije - Znanost i biblija

XXIV.



(nastavlja se)

'NEKA VIDE DA NAS IMA'
THOMPSON ZOVE NA SKUP POTPORE BRANITELJIMA 'Osokolile se vražje sile i fašistoidni ljevičari'

Facebook

Autor: Portal Jutarnji.hr

Objavljeno: prije 1 h i 30 min


Povod njegovog poziva je antiprosvjed u organizaciji udruge 'Occupy Croatia' koji će se okupiti na Trgu bana Jelačića u Zagrebu

Marko Perković Thompson pozvao je putem svoje Facebook stranice na skup potpore hrvatskim braniteljima u Savskoj 66 u subotu u 14 sati pod motom 'Neka vide da nas ima!'.
VEZANE VIJESTI
Vijesti

THOMPSON PODRŽAO BISKUPA IVASA 'Našeg dragog prijatelja napadaju fašistoidni ljevičari'
VELIKA KONVENCIJA BRANITELJA Izviždali ministra Matića, a ovacijama pozdravili Šimunića i Thompsona
NIJEMCI THOMPSONU ZABRANILI NASTUP U BERLINU 'Veliča fašizam i ustaše, ne damo mu dvoranu!'

Povod njegovog poziva je antiprosvjed u organizaciji udruge 'Occupy Croatia' koji će se okupiti na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.

"Vražje sile su se toliko osokolile da javno pozivaju na antiprosvjede protiv hrvatskih branitelja, ne samo da pozivaju na antiprosvjede već uz blagoslov ove vlasti i medijskih štakoraša pokušavaju izazvati nerede i nemire kako bi za to okrivili hrvatske Branitelje. Nazivaju ih pogrdnim imenima te ih optužuju da su oni krivci za sve veću krizu u koju nas je dovela trenutna nesposobna vlada. Fašistoidni ljevičari i razne udruge koji sebe nazivaju "Okupirajmo Hrvatsku", pojedinci koji nose transparente da treba zapaliti naše Crkve, koji naše Branitelje nazivaju stokom, pojedinci koji su služili agresoru u Domovinskom ratu, koji su jedan dan pred kamerama u štakama kao invalidi i poistovjećuju se s braniteljima, a već drugi dan prestignu njemačkog ovčara, najavljuju veliki prosvjed protiv hrvatskih branitelja u Savskoj 66. u subotu, 14. ožujka", stoji u pozivu objavljenom na Thompsonovoj Facebook stranici.

U dodatku ovom pozivu Thomsona na potporu prosvjednicima koji borave u šatoru ispred Ministarstva branitelja u Savskoj 66, ističe se kako priprema i "dar paket". Naime, za onog tko pošalje "sliku s najvećim hrvatskim barjakom sa skupa potpore u subotu u Savskoj 66" slijedi nagrada.
Marko Perković Thompson
Musician/Band · 186,688 Likes
· 14 hrs · Edited ·

POZIV NA SKUP POTPORE HRVATSKIM BRANITELJIMA U SAVSKOJ 66. - NEKA VIDE DA NAS IMA - 14. ožujka u 14. sati

Dragi prijatelji, svima nam je poznato da je Thompson podržao svoje prijatelje i suborce, koji u Savskoj 66. već više mjeseci prosvjeduju zbog neispunjavanja njihovih uvjeta.
Vražje sile su se toliko osokolile da javno pozivaju na ANTIPROSVJEDE protiv HRVATSKIH BRANITELJA, ne samo da pozivaju na ANTIPROSVJEDE već uz blagoslov ove vlasti i medijskih ŠTAKORAŠA pokušavaju i...

SKANDALOZAN PRESEDAN: Milanović zabranio da ga fotografiraju s Kolindom.

Iako je uobičajeno da fotografi i snimatelji poprate početak sjednice koja se održava u Saboru uz jake sigurnosne mjere, tportal doznaje iz izvora bliskih Uredu predsjednice da je na zahtjev Zorana Milanovića to zabranjeno te da je i službenom fotografu onemogućeno da ih zajedno fotografira.

Jutarnji, 12.3.15.

Lažno hrvatsko ime

Uz izdašne dotacije Račanova ministarstva za znanost i kulturu, Slavko Goldstein je već tiskal i javnosti predstavil nekoliko izdanja svojih "Anićevih rječnika" i "Pravopisnih priručnika" i u knjižkom obliku i na CD-ROM-u. Nu, kako bi se sa skladišta oslobodil nekurentnih knjiga, Slavko Goldsteim prvo ih je jeftino prodaval uz JUTARNJI LIST dok se nije dovinul kako ih neslužbeno uvući u škole (što mu je bil glavni cilj) i pri tom utržiti još nekoloko milijuna kuna. Uz sponzorstva gospodarstvenika jugoslavista, Gradsko poglavarstvo u Zagrebu u sklopu projekta "Hrvatski rječnik u školska računala" odkupilo je od Slavka Goldsteina Anićev rječnik u vrjednosti od 50.ooo kuna kano dar učenicima za Božić (sis!). Bolji im dar ne bi mogal dati ni veliki srbijanski antifašist Draža! Tom Projektu vjerodostojnost daje Odbor probranika: (1) Stipe Mesić, protivnik Deklaracije o ravnopravnosti hrvatskoga jezika; (2) novinarica na krugovalnoj postaji Radio 101 (van ovan) Zrinka Vabec-Mojzeš; (3) znanstvenik iz tuđine Miroslav Radman; (4) Nadan Vidošević iz Hrvatske gospodarske zbornice i (5) ocvali zagrebački glumac Relja Bašić. Sve jedan vrsniji jezičar od drugoga, kada već baš nitko od hrvatskih jezikoslovnih stručnjaka nije htio podpisati svoje ime uz Goldsteinovo. Osramotiti se ni za kakve novce. Čak su se dvojica recenzenata javno odrekla svojih podpisa nakon pojave prvog izdanja tih Goldsteinovih knjiga, jerbo u njima nisu bile uvažene njihove strukovne primjedbe. Nu, najviše zabrinjava činjenica da u tom rovačkom Goldsteinovom projektu nadobudni Sanaderov ministar znanosti, naobrazbe i športa, Dragan Primorac nije prepoznal samo još jedan u nizu brojnih udara na hrvatski jezik! Dapače, sa svojom javnom pohvalom Goldstein-Mesićeva projekta (v. Nataša Babić: "Goldsteinov trojanski konj", VEČERNJI LIST 4. 12. 2004.), svrstal se u isti koš s bivšim Račanovim ministrom Antunom Vujićem koji je javno u VEČERNJEM LISTU 6. 10. 2003. izjavil da "Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik."

Na veliku našu žalost danas možemo u nas kupiti u svakoj knjižari pravopise koje nose lažno hrvatsko ime. Ljevičarski mediji, pa čak i ministarstva RH, služe se srbskohrvatskim rjewčnicima i pravopisima nakladnika Slavka Goldsteina, tolika je postala nebriga hrvatske Vlade za hrvatski jezik odkada je umro dr. Franjo Tuđman i Hrvatskom zavladala t.zv. međunarodna zajednica! PRIMJERICE: Za vrijeme Europskoga nogometnoga prvenstva (EURO 2004.) novinari HTV neprestance su državu Latviju nazivali njezinim srbskim imenom Letonija (to čine i danas). Prof. Zvonimir Polić iz Osieka brzoglasno je na to upozoril Športsko uredništvo Galićeve dalekovidnice (HTV). Navečer 16. 6. 2004. urednik športskoga programa Željko Vela pokušao se time izrugati, pa je rekal "onda je najbolje da ju zovemo Latvonija". Na to izrugivanje s hrvatskim jezikom upozoril sam ministra kulture RH. U odgovoru iz kabineta ministra 14. 10. 2004. dobil sam odgovor u kojem doslovce piše i ova rečenica: "Službeni je naziv države REPUBLIKA LATVIJA iako u rječniku hrvatskoga jezika (Anić, Silić) stoje prijedlozi za oba naziva zemlje". Odgovor je potpisala glasnogovornica Ministarstva kulture SUNČANA GLAVAK. Nadam se da su i SUNČANA GLAVAK i njezin ministar u međuvremenu u VEČERNJEM LISTU 26. 11. 2004. pročitali što o Goldsteinovim pravopisima i rječnicima Vladimira Anića misle najugledniji jezikoslovci iz HAZU i u VEČERNJEM LISTU 4. 12. 2004. asistentica u Leksikografskom zavodu Nataša Babić.

Pod utjecajem jugovukovaca hrvatski jezik danas na sveučilištima diljem svieta izbacuju iz kruga priznatih ne samo europskih nego i slavenskih jezika, pa strani studenti u svietu opet mogu učiti samo srbskohrvatski. Neka sveučilišta koja su imala katedre za hrvatski, naknadno su ih ukinule.

U tome nema ništa neobično? I u Hrvatskoj, na našu sramotu i tugu, u hrvatskim školama hrvatsku djecu još i danas uče pisati srbskim izgovornim pravopisom Vuka Stefanovića Karadžića, umjesto hrvatskim korienskim pravopisom koji je za nas uredil i dotjeral za uporabu prema tradicionalnom korienskom pisanju hrvatskih književnika i pisaca hrvatski preporoditelj LJUDEVIT GAJ. Taj korienski pravopis usvojili su i Slovenci, pa i danas pišu korienskim pravopisom i zovu ga "gajica" po Hrvatu Ljudevitu Gaju.

Marijan Krmpotić, prof.
NAROD, 15. veljače 2005.

VAŽNOST KORIENSKOGA PISANJA ZA OBSTANAK HRVATSKOGA JEZIČNOGA I NACIONALNOGA IDENTITETA


Najvažnija osebujnost hrvatskoga jezika njegov je tradicionalni hrvatski korienski način pisanja, Hrvatima zabranjen silom tuđinske mađaronske vlasti kako bi hrvatski narod izgubil najmoćniji znamen svojega nacionalnoga identiteta. Umjesto njega 1892. Hrvatima je nametnut tuđi srbski izgovorni pravopis reformatora srbskoga jezika Srbljanina Vuka Stefanovića Karadžića zajedno s umjetnim srbskohrvatskim metajezikom radi tuđih imperijalističkih geoplolitičkih interesa.

Svi su hrvatski rodoljubi mislili da će umjetni slavjanosrbskohrvatski metajezik monarhofašističkoga i komunističkoga jugoslavizma biti poražen zajedno s velikosrbijanskim imperijalizmom. Nu, prevarili su se. Imperijalizmi se ne predaju tako lako. Dosljedno, i potomci jugoslavenske imperijalističke prošlosti još su vrlo djelatni. Ne posustaju i vrlo poduzetljivo promiču svoju novu formulu jezičnoga jugounitarizma iliti velikosrbskoga iredentizma. Zovu je suslavizam. Novinar iz te prošlosti Darko Plevnik pišući o njem na stranicama SLOBODNE DALMACIJE 17. 12. 2004. u članku "Izazovi suslavenstva. Moja strana svieta" (njegova, dakako) upozorava nas da smo: "U želji da budemo čisti Europljani zaboravili činjenicu da smo i Slaveni." Dakako, suslavizam nalazi svoja nadahnuća u djelovanju janjičara hrvatskoga jezika: hrvatskih vukovaca. Vodeći hrvatski vukovac u bivšoj Jugoslaviji, a danas član HAZU, akademik Dalibor Brozović u NOVOM LISTU 21. 4. 1999. gura nam pod nos svoju uporozbu: "Hrvatrima ne bi škodilo više jugoslavenstva." (sic!)

Doduše, Hrvati su 1967. Deklaracijom o imenu i nazivu hrvatskoga jezika (skr. Deklaracijom o ravnopravnosti hrvatskoga jezika) odbacili jugounitaristički Novosadski književni dogovor iz 1956. ali ne i Karadžićev izgovorni velikosrbski vukopis. Nakon uspostave hrvatske države proklamirana je duhovna obnova hrvatskoga naroda. Na žalost, ni u slobodi nije mogla saživjeti jerbo nije obuhvaćala i preporod hrvatskoga jezika nakon više od jednoga stoljeća njegova nasilna jednačenja po srbskosti. Zakočili su ju vukovci kako Hrvati ne bi dobili natrag svoj korienski pravopisa zagrebačke filološke škole koji bi hrvatskom vratili identitet koji mu oduvijek pripada.


Pravopisni kaos

Danas stoga u Hrvatskoj vlada pravopisni kaos koji vukovcima dopušta da se dva tipa Karadžićevih srbskih izgovornih pravopisa prodaju pod lažnim hrvatskim imenom. U tom kaosu u HAZU su mjesto našli službujući neovukovci. U svojem 5. prerađenom izdanju pravopisa iz 2000. pokušali su se kao odmakmuti od srbske Karadžićeve norme pisanja prema istovjetnoj novoštokavskoj ijekavskoj okosnici (inače rođena ikavca) Bartula Kašića, uz k tome skromno vraćanje pravopisanja vuhovca-mađarona Ivana Broza iz 1892, Zbog tih skretanja (sic!) službujućih akademika jezikoslovaca s kursa jugopartijske lingvistike, srboslavska manjinska zajednica u RH zajedno s jugonostalgičnim ujdijevcima i marksistički orientiranim lingvistima jugopartijašima čije je ljevičarenje izcrpljuje u antihrvatskoj raboti - dočekali su na nož 5. izdanje Babić/ Finka/ Moguševa/ pravopisa zbog ustašoidnosti (sic!). Autori su se zbog toga morali javno opravdavati u svim lievo orientiranim globalističkim medijima (a koji nisu lievi?) i izpričavati zašto su pravopisnu normu trunčić vratili svojem izvorištu. Prestrašen od toga golema medijskoga linča, ministar prosvjete u Račanovoj vladi nikada nije odobril za uporabu u školama 5. prerađeno izdanje BFM pravopisa.

U RH postoji još jedan tip Karadžićeva srbskoga izgovornoga pravopisa. Uz neovukovce na polju lingvistike u RH, novac i svi oni koji su iz straha od hrvatskoga korienskoga pravopisa političkom linču izložili 5. prerađeno izdanje BFM pravopisa zbog ustašoidnosti. Predvode ih politikanti okorjeli vukovci koji ne dopuštaju nikakve razlike između hrvatskoga i srbskoga jezika. Omalovažavajuči hrvatski jezik, oni pomno njeguju tip majčinskoga govora koji je najbliži govoru srbijanskih majki. Okupljaju se uglavnom oko svojega istomišljenika vlastnika Novoga libera nakladnika Slavka Goldsteina, pa ih mnogi u Zagrebu danas zovu i Goldsteinovim jugolineašima. Očito, svrha im je u ovom "REGIONU" što bolje očuvati jedinstven jugoslavenski jezični prostor u očekivanju uzpostave Zapadnoga Balkana pod zakriljem Velike Britanije. Promiču stoga, šićareći u mutnom, pod lažnim imenom novosadski dogovorni srbijanski i vukovski pravopis pun uztupaka srbskom unitarizmu i rječnike u kojima nam Vladimir Anić srbske riječi podmeće pod hrvatske kano u prošla zloglasna vrjemena. Nakana im odiše urotničkom zluradošću, jerbo u nas, jezik ima važno praktično političko značenje za obranu i ostanak nacionalnoga identiteta. A jezični unitaristi znaju da je znanstveno utvrđeno da je jezik kao oblik komunikacije također i način dominacije ter da se pravopisom može najbrže utjecati na jezik koji je snažno sredstvo poistovjećivanja s određenom političkom opcijom. Čijom opcijom? Njihovom balkanskom opcijom! Opcijom onih kojima je unitarni srbskoslavski novosadski govor miliji od hrvatskoga, pa udarcima na hrvatski istodobno udaraju i na hrvatski nacionalni identitet. Vrieme je da rovarenja nakladnika Slavka Goldsteina protiv hrvatskoga jezika nazovemo pravim imenom: "smišljenom političkom diverzijom", t.j. istim onim riečima kojima je ondašnji zastupnik Stipe Mesić 1967. u Hrvatskom Socijalističkom Saboru žestoko napao i okrstio Deklaraciju o ravnopravnosti hrvatskoga jezika, tražeći pri tom progon i zatvor za njezine podpisnike i pristaše kano za teroriste bombaše jerbo ruše ono najsvetije što naši narodi imaju: bratstvo i jedinstvo.

Marijan Krmpotić

NAROD, 15. veljače 2005.

XXIII.



(nastavlja se)

Kolinda Grabar Kitarović
Plemenita, mudra i odlučna Hrvatica, Predsjednica Hrvatske


I. Miklenić: Podcjenjivanje Predsjednice i njezine uloge



Šok što na prvu političku funkciju nije došla osoba iz prevladavajućeg jata

Hrvatska javnost izložena je novoj vrsti medijskoga zabavljanja akterima visoke politike, pri čemu gotovo ništa ne znači što se stvarno događa, već je jedino važno zaštititi interese, svoje i svoje grupe, a pri tome upravo za to optuživati drugu stranu. Hrvatsko društvo, koje sve više stenje pod teretom krize i izbjegavanja njezina primjerenoga rješavanja, postalo je ovih dana poprište golemih manipulacija u kojima uz političare svoj veliki »doprinos« daju pojedini društveni analitičari. Tim manipulacijama želi se ne samo ubiti i svaki tračak nade koja se probudila u velikom dijelu hrvatskoga stanovništva vezano uz preuzimanje uloge predsjednika države nove osobe, nego i, barem do isteka mandata sadašnje vladajuće garniture, zacementirati urušavanje gospodarstva i opće slabljenje hrvatskoga naroda.

Promatrajući aktualna događanja na političkoj i medijskoj sceni iz aspekta općega dobra cjelokupnoga hrvatskoga društva i svih hrvatskih stanovnika, ne može se ne vidjeti stanoviti šok što na prvu političku funkciju u Hrvatskoj nije došla osoba iz formalno politički prevladavajućega jata, a što je ugrozilo 15 godina pomno njegovani i ostvarivani kontinuitet slabljenja Hrvatske. To je stvarni politički i društveni kontekst u kojem je mogla izostati čak formalna čestitka novoj Predsjednici, u kojem je Vlada odmah krenula s nepromišljenom i nerealnom, najgrubljom, ali ipak providnom podvalom glede vile u Visokoj i u kojem se umjesto ljudskoga i službenoga razgovora događalo medijsko monologiziranje. Više puta nedvojbeno iskazana posesivna isključivost za vrijeme mandata Kukuriku koalicije ovih je dana posebno došla do izražaja i iskazala se isključivo kao panični strah za gubitak vlasti i utjecaja bez trunke brige i prihvaćanja odgovornosti za opće dobro hrvatskoga društva.

Poziv Predsjednice predsjedniku Vlade na razgovor – a bio je to jedan od njezinih prvih političkih čina u mandatu – najnormalniji je državnički potez te ne postoji ni ljudsko, ni logično, ni političko, ni pravno opravdanje za odbijanje toga poziva. Činjenica da je poziv ipak odbijen znači da je predsjednik Vlade pribjegao nezrelom i diletantskom politikantstvu, koje bi u svakoj normalnoj demokratskoj državi, normalnoj političkoj stranci i u svakoj normalnoj redakciji izazvalo zgražanje. Odbijanje razgovora može se opravdano protumačiti kao nepoštivanje hrvatskoga ustavnoga poretka i kao nepriznavanje ustavne funkcije predsjednika države.

Nova Predsjednica je na pet godina predsjednica i predsjedniku Vlade i svim hrvatskim državljanima, štoviše ona ima iza sebe puno čvršći i jači pravni i politički legitimitet jer je ona osobno, pod svojim imenom i prezimenom, pobijedila na neposrednim izborima, nego što ga ima predsjednik Vlade koji ima legitimitet isključivo u sklopu koalicije koja je na parlamentarnim izborima dobila većinsku potporu birača. Dobila je više glasova negoli Kukuriku koalicija! Odbijanje suradnje s legitimnom Predsjednicom i podcjenjivanje njezine uloge znak je gotovo apsolutne neodgovornosti i zanemarivanja općega dobra i države Hrvatske i svih njezinih stanovnika.

Medijski nož i političke optužbe

Rečenica: »S obzirom na prirodu i način djelovanja Vlade, smatram da je važno da pripremite konkretne prijedloge, mehanizme za njihovo provođenje te procjenu financijskih i proračunskih učinaka« napisana u pismu predsjednika Vlade Predsjednici očituje podcjenjivačko izrugivanje, jer nitko zakonito ne može svoj posao i svoju obvezu prebaciti na drugoga. Takav stav zapravo je poruka Predsjednici da se nema što zanimati za gospodarsko i socijalno stanje u Hrvatskoj, a pri tome je (ne)namjerno zaboravljeno da bi gospodarsko i socijalno stanje primjereno trebalo biti briga baš svakoga hrvatskoga građanina, a posebno Predsjednice.

Zato je bio logičan i primjeren odgovor iz Ureda Predsjednice da je »...nakon temeljitih analiza i obavljenih konzultacija s gospodarskim stručnjacima, došla do zaključka kako je najkonkretniji prijedlog za izlazak RH iz krize – ostavka predsjednika Vlade RH«. Time nije zatražila ostavku predsjednika Vlade, premda i na to ima kao i svaki građanin ljudsko, građansko, moralno i političko pravo, već je podsjetila predsjednika Vlade da je, s obzirom na stanje u zemlji, pred alternativom ili djelovati ili odstupiti. Koliko je takav stav Predsjednice opravdan argumentirano je u pismu koje je istoga dana uputila predsjedniku Vlade u kojem je ispravno navela: »Moja je dužnost brinuti se za građane te za politike i mjere koje će jamčiti redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti« i u kojem je iznijela konkretne makroekonomske pokazatelje i opis stanja – a koje zahtijeva žurno i smišljeno djelovanje za opće dobro cjelokupnoga hrvatskoga društva.

Angažirano i konkretno postavljanje Predsjednice za boljitak hrvatskoga društva umjesto na potporu naišlo je na medijski nož i na političke optužbe da je to Predsjedničino stranačko svrstavanje. U tom krajnje nečasnom politikantstvu sudjelovali su i pojedini sveučilišni profesori – analitičari, koji vjerojatno ne mare što time pomažu u stvaranju ozračja u kojem će se svako zauzimanje za opće dobro u Hrvatskoj smatrati antivladinom politikom i svrstavanjem uz opoziciju. Svi koji osporavaju Predsjednici zauzimanje za opće dobro, za bolje funkcioniranje hrvatskih državnih institucija, pa tako i Vlade RH, za nužni zaokret u hrvatskom gospodarstvu i slično, zapravo se svrstavaju među one koji žele da Hrvatska i dalje tone i slabi. Ustavna i naravna građanska pozicija Predsjednice, koja se medijski i politički svjesno minorizira, daje joj neosporni legitimitet da u mandatu nikada ne posustane u zauzimanju za bolju Hrvatsku, a oni koji to opstruiraju svjesno se svrstavaju u protivnike boljitka Hrvatske.

Objavljeno: 27. veljače 2015

.Ivan Miklenić
Glas Koncila