upload photo online


Osjetila je potrebu reagirati na grubo omalovažavanje hrvatskih branitelja koji su poginuli za slobodu Hrvatske noseći isti znak na ramenu i u srcu koji je nosio i njen Jean-Michel.Njeno pismo predsjedniku Milanoviću prenosimo u cijelosti:

“Razmišljam kako započeti ovo obraćanje vama, predsjedniče ove mi iznad svega srcu mile Hrvatske u kojoj leže kosti moga sina, dragovoljca HOS-a. Sigurna sam da ste čuli za njega, moga sina, moje čedo, moga Jean-Michela.On je, znate, predsjedniče, bio otprilike istih godina kao i vi kada je počela velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku, i došao je pomoći narodu čiji ste vi sada predsjednik, a mogao je sada negdje u Parizu u cafeu ispijati kavu s obitelji, prijateljima. Ali ne, on je otišao tamo gdje je osjetio da treba otići, u Hrvatsku, u Vukovar, dok ste vi učinili suprotno, otišli ste iz Hrvatske.Moj sin i hrvatski dragovoljci omogućili su vam da danas možete biti predsjednik ove države koja je očito više moja nego vaša, sudeći po vašoj današnjoj izjavi kojom ste duboko povrijedili ne samo mene, već sve majke koje još traže svoje sinove, koji su dali život za ovu prekrasnu zemlju, sve one koji su je branili dok ste vi negdje na sigurnom čekali da sve završi.I završilo je, pobjednička Hrvatska vojska stvorila je temelj današnje Hrvatske, a vi umjesto da se ponosite njome očito čeznete za nekim prošlim vremenima jer rekavši ovo danas, da se ploča poginulim Hosovcima treba ukloniti i baciti je odraz vaše čežnje u kojoj se nazire žal za propalom komunističkom tvorevinom.Pljunuli ste, predsjedniče, na svu žrtvu hrvatskih branitelja, na hrabre vitezove koji su svojim životima utkali sebe u temelje današnje Hrvatske, pljunuli ste na sve roditelje poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, na njihove obitelji, na sve ponosne Hrvatice i Hrvate kojih na vašu žalost još ima!Znate li vi predsjedniče tko je bio Šoškočanin, terorist, četnik, paravojnik koji je rušio ustavnopravni poredak RH? Onaj isti Ustav na koji ste vi prisegnuli. Znate li što piše na njegovoj nadgrobnoj ploči!? Zašto vam to ne smeta? Zašto vam ne smetaju spomen ploče u Trpinji, Mirkovcima, na Baniji gdje se veliča velikosrpska agresorska vojska?? Zašto za te ploče ne kazete da ih treba baciti?Ja ću vam reći zašto, zato što su za vas, sudeći po današnji izjavi, oni pobjednička vojska, upravo ti agresori protiv kojih su se borili hrvatski branitelji. Žao mi vas je što ne znate što znači voljeti svoju Domovinu, i ne znate što znači boriti se za interese svoga naroda. Uistinu vas žalim jer ja kao Francuskinja imam veću ljubav za Hrvatsku nego što će te vi ikada imati za ikoga. Moj sin leži negdje zakopan u hrvatskoj zemlji, moj sin vapi za pravdom i istinom. Moj sin je bio ZA DOM SPREMAN kada je trebalo, za Hrvatski dom i ljubio je tu Hrvatsku do zadnjeg daha, dao je svoj život za nju.S gnušanjem odbacujem ovu vašu današnju izjavu, sramite se ako u vama ima imalo ljudskosti. Jer taj sin ste mogli biti vi da ste znali kako se ljubi, samo mi se čini da bi vaše kosti i vaš spomenik očito bio s one strane Dunava. Moje srce kuca za moga sina, mog Hosovca, moga Francuza, a opet više Hrvata nego što ćete vi ikada biti, za mog Jean-Michela. I ja, njegova majka, na današnji dan kada sam napunila 75 godina ponosno, iz dubine duše kličem ZA DOM SPREMNI, a vi, vi se sramite jer ste grubo povrijedili osjećaje hrabrih ljudi.Neka vam dragi Bog oprosti, ja ne mogu!“Jean-Michel Nicolier “Francuz” (Vesoul, Francuska, 1. srpnja 1966. – Ovčara, noć s 20. na 21. studenoga 1991.), bio je francuski dragovoljac hrvatskog Domovinskog rata, pripadnik HOS–a. Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog za iznimnu hrabrost i junaštvo u obrani Vukovara.Jean-Michel nije mogao mirno promatrati velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, te je, čim je na televiziji vidio što se u Hrvatskoj događa, odlučio da mora pomoći. Rekao je tada majci: “Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.”Potpuno je sam stigao u Hrvatsku u srpnju 1991. godine i priključio se Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) i aktivno je sudjelovao u obrani Vukovara. Svega nekoliko sati prije smrti u podrumu vukovarske bolnice za francuske je medije izjavio:“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji.  Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”Jean-Michel se svojom hrabrošću i odlučnošću zauvijek upisao u srca hrvatskog naroda. Njegovi posmrtni ostaci, nažalost, i dalje nisu pronađeni, a njegov egzekutor Spasoje Petković – Štuka do danas za ubojstvo nije odgovarao

.P.S. Pismo je napisano na francuskom jeziku,  prijevod zadom.com

Izvor: IKA

picture uploader

Tri komrevolveraša







Izvori: Dnevni tisak

U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!

‘Ako bih rekao da su bili puni jarci mrtvih, nisu bili, ali čovik do čovika. Ležali su u tim kanalima di protiče voda i nama su izgledali, kad smo međusobno razgovarali, da su tu ubijeni prije misec dana. Bili su, kako smo mi to govorili, svježe mrtvi. Bili su u raznim odorama, i civilnim i vojnim. Sjećam se da smo primijetili na jednome ubijenom u kanalu krasan kožni kaput. Međutim, nismo ga skinuli s njega zato što je očito nedavno bio ubijen pa je to bilo poštovanje prema mrtvacu’.
Riječi su ovo Dragana Ercegovića iz Krila Jesenica koji je sredinom 1946. boravio u logoru Jasenovac. Ercegović je zajedno s 500-tinjak zarobljenika iz logora Sisak, gdje je bio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od dvije godine jer je pobjegao od partizana u Kraljevu u mornaricu na Malti, prebačen ‘rušiti zidine bivšega ustaškog logora’. Svoju priču Ercegović je ispričao novinaru Marku Barišiću koju je tekst objavio 21. kolovozu 1996. u Vjesniku pod naslovom ‘Jasenovac (2): Svjedok tvrdi da su partizani masovno ubijali’.

U njemu Ercegović opisuje torture u jasenovačkome logoru u koji je stigao 1946. godine, navodi kako je mnoštvo mrtvih tjelesa ležalo u kanalima, bilo ih je na stotine. Postalo je tada jasno, navodi Ercegović, da ih ustaše nisu mogle ubiti jer je rat bio davno završio, nego su egzekutori bili partizani. Njima, koji su u Jasenovac došli iz logora Sisak, priznaje, nije bilo iznenađenje vidjeti leševe jer su gotovo svakodnevno neke, koji su bili strijeljani logorskim mitraljezima, pokapali tako da su ih pod budnim okom naoružanih partizana bacali niz jednu kosinu, a potom ih zatrpavali zemljom.
Prema Ercegovićevim riječima, moguće je da se ostatci žrtava i danas nalaze na tome mjestu. Govoreći o logoru Jasenovac i zadatcima koje su imali, prepričava kako je u vrijeme dolaska njegove zarobljeničke skupine logor Jasenovac bio prazan, imali su zadatak srušiti žicu oko samih zgrada dok mrtvace iz kanala nisu trebali zakopavati. Naglašava kako je, za razliku od drugih logoraša koji su bili u domobranskim postrojbama ili su bili ugledniji civili, imao povoljniji tretman. Kao nekadašnji vojnik Kraljevske mornarice, Hrvat, ali s jugoslavenskim opredjeljenjima, Dragan Ercegović priznaje u razgovoru novinaru Barišiću da mu je bilo mnogo lakše nego onima koji su u logor dospjeli zbog hrvatskih stajališta.

Partizanska zvjerstva u Jasenovcu

Govori kako većina koju je upoznao u logoru uopće nisu bili vojnici, uglavnom je bila riječ o bogatim i uglednim odvjetnicima, sucima, ali i svećenicima koje su posebno tjerali na razne teške poslove pa su tako uglavnom svećenici i suci zajedno s malim kanticama morali prazniti logoraške nužnike.
Osvrćući se na partizansku torturu u jasenovačkome logoru, Ercegović je naveo kako su dobili naređenje partizanskoga zapovjednika Jasenovca da određeni dio žice premjeste na drugi kraj logora. Kada su uz pratnju naoružanih stražara došli blizu žice, neki od logoraša zapazili su da je žica smještena u minskome polju, a iako je Ercegović naredio povlačenje, zapovjednici su ih vratili i pod prijetnjom oružja morali su prvo uništiti mine kako bi došli do žice koji su trebali donijeti partizanskome zapovjedniku.

Ercegović govori i o nasumičnim ubojstvima koja su se učestalo događala u logoru. Prema njegovim riječima, za vrijeme popodnevnih šetnji, mitraljez, koji je bio na logorskoj promatračnici, zapucao bi po određenome prostru bez razloga. Kasnije su doznali da su partizanski stražari svaki dan međusobno dogovarali prostor u logoru gdje ne bi smjeli stupiti logoraši, ali kako prostor nije bio obilježen, oni to nisu mogli ni znati. Drugi dan zapisivali su se brojevi na logoraškim odorama i potom ljudi odvodili u samicu, a onda bi ostali logoraši ubijene bacali niz jednu kosinu i zatrpavali zemljom.

Pitanje arhiva logora Jasenovac

Ono što je ovim predstavljanjem ostalo premalo istaknuto, odnosno naglašeno jest to da je NDH imala svoju arhivu. Tako je i logor Jasenovac imao svoju administraciju sa ulaznim i izlaznim knjigama zatočenika, sa knjigama počinjenja smrtnih kazni, sa knjigama umrlih od raznih bolesti, sa knjigama pohrane vrijednosnih stvari pri ulazu u logor. Sva ta dokumentacija u svibnju 1945. nalazila se u posjedu NDH. Sva je arhiva NDH, prije uzmicanja prema Bleiburgu, ostavljena u Nadbiskupiji na Kaptolu u Zagrebu. Po prevratu i dolasku partizana arhiva se otima sa Kaptola i tko zna po čijem nalogu otuđuje i odvozi u Beograd. Postavlja se pitanje kada će ona biti vraćena današnjoj Republici Hrvatskoj kao pravnoj državi nasljednici?
Ta arhiva bi nepobitno utvrdila i dokazala mnoge činjenice, pa tako laž i istinu o Jasenovcu. Ne bi li to trebao biti jedan od krucijalnih zadataka sadašnje ministrice Ministarstva vanjskih poslova RH da se imperativno i uvjetovano zatraži od Beograda vraćanje svih dokumenata i arhiva NDH u Zagreb? Dosadašnja istraživanja raznih istraživača donose mnoge nepoznate činjenice i nepobitno dokazuju da je Jasenovac poslije svibnja 1945. postao mjesto surovih komunističkih odmazdi i iživljavanja. Ta istina sve više izlazi na vidjelo, pa je i knjiga Mladena Ivezića Titov Jasenovac još jedan veliki i neprocjenjivi doprinos tom nastojanju u traganju za istinom o Jasenovcu.
Izvor: MH

MLATARALO RUKAMA, komBLE(N)KO,
JEBE HRVATSKA GODIŠNJA
DOBA.

Dubravko Jelčić

"
IKA