Ponosim se svojom obitelji, svojim majčinstvom, ali i načinom na koji uspijevam uskladiti sve svoje životne obveze. Snagu crpim iz naših zajedničkih uspjeha na svakom planu.



Predsjadnica je porukama ohrabrenja osvijetlila mrak hrvatskog društva koji ostaje nakon Josipovića.
(N. Gović)

Politička dosljednost stigla je u Hrvatsku

U sjeni zahtjeva za ostavkom: Je li moguća suradnja Pantovčaka i Banskih dvora?




Kad se u kokošinjac ušulja lisica - nastane velika graja. Kokoši u panici kokodaču, trčeći bezglavo lijevo - desno, perje leti na sve strane, a lisica lukavo vreba i obično ugrabi onu najdeblju i najtromiju koku koja nije na vrijeme shvatila da joj se radi o glavi i nije dovoljno brzo izletjela iz smrtonosne klopke na dvorište i spasila glavu.

U posljednjih tjedan dana, u hrvatskom političkom kokošinjcu vlada opsadno stanje. Kokoši su se uzmuvale, kokodaču glasnije od vatrogasnih sirena, sumanuto trče s lijeve strane kokošinjca na desnu, sa desne na lijevu, neke se pokušavaju zbiti u grupicu na centru kokošinjca, ali brzo shvate da tamo nema spasa, pa se opet pridruže onima koje trčkaraju lijevo-desno... neke pak pokušavaju glasanjem imitirati patke, neke gaču kao guske, ćurliću poput purica, ali lisica je isuviše lukava da bi dozvolila da ju to omete u njenom naumu. Ona je došla po svoj plijen, i bez njega neće otići.

Kolinda Grabar Kitarović je u svoj predizborni program i u kampanju jasno i glasno ugradila namjeru da se oštro sukobi s premijerom. Na toj platformi je dobila izbore. Obećala je narodu da će pozvati premijera da položi račune i predstavi program i mjere koje namjerava poduzeti do kraja mandata, a ako to ne dobije, da će tražiti ostavku Vlade i prijevremene izbore. Milijun i nešto građana ove zemlje, uključujući i pisca ovih redaka, dalo joj je svojim glasom mandat da taj svoj predizborni program pretoči u djelo. Ako ponovo pročitate što je u tom izbornom programu objavila, vidjet ćete da je njeno jučerašnje pismo premijeru u kojem navodi obrazloženje i predložene točke dnevnog reda tematske sjednice vlade, u potpunosti u skladu s onime što je u predizbornom programu napisano.

Naivno i patetično mi djeluju svi oni političari, analitičari, kolumnisti, blogeri, sociolozi i ini formiratelji javnog mnijenja, koji se već danima čudom iščuđavaju i zgražaju događanjima od inauguracije Kolinde Grabar Kitarović na ovamo. Što to nije jasno? Stvari su se odvile upravo onako kako su jedino i mogle. Ako je itko imao iluzije da će novoustoličena predsjednica nakon inauguracije potonuti u nevidljivost i neaktivnost "a la Josipović", politički je naivac par excellence. Ne treba biti veliki mudrac da biste shvatili da je ovo što se događa u stvari očekivano, i jedino moguće.

Nazovimo stvari pravim imenom - Kolinda Grabar Kitarović je došla smijeniti Milanovića. I uvjeren sam da, poput lisice s početka priče, neće odustati dok to i ne napravi. Drugo je (legitimno) pitanje - može li ona to.

Čitam prije nekog vremena angdotu o tome kako su Predsjednicu u NATO-u kolege od milja zvali "Swambo". Swambo je navodno, kratica od "She Who Always Must Be Obeyed" (Ona koju se uvijek mora poslušati). Taj nadimak dobila je kažu zato, jer ju je pratila reputacija da kad dobije zadatak, ne odustaje dok ga ne izvrši i ne dozvoljava nikome od suradnika da se opusti dok cilj nije postignut. Na toj svojoj osobini, a i na još ponekima, izgradila je respekt u svjetskoj politici. Svi oni koji misle da nastup Kolinde Grabar Kitarović prema Zoranu Milanoviću nije planiran i promišljen, ljuto se varaju. Previše je iza nje diplomatskog iskustva, a da bi je jedan prgavi i poprilično narcisoidni lik poput aktualnog premijera, sa svojim infantilnim provokacijama, izbacio iz takta.

Problem je, izgleda, što se cijela nacija u proteklih 15-ak godina navikla na sasvim drukčiji tip predsjednika, prvo jednoga kojemu bi više pristajala uloga stand-up komičara, i onda drugoga kojemu bi više pristajala uloga ukrasne svjetiljke u kutu predsjedničkog ureda. Za promjenu, sada imamo predsjednika/cu koja govori, koja kritizira, koja zahtijeva i koja ne odustaje. Zamislite - odjednom imamo na političkoj sceni osobu koja zaista i pokušava činiti ono što je u kampanji obećavala. Nečuveno !!!

Što dakle, možemo očekivati u idućem razdoblju? Pa valjda je i najvećem političkom nepismenjaku jasno da nikakve suradnje između predsjednice i premijera (više) ne može biti. Ona ga je javno nazvala nesposobnim, a ondanas šalje poruku kako je ona jedna "nestabilna" osoba. Politika svašta trpi, svakakvi obrati i poneki "salto mortale" su već više puta viđeni u politici na ovim prostorima, ali uvjeren sam da se između Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića civilizirani dijalog i konstruktivna suradnja neće i ne može uspostaviti.

Ako nekome još nije jasno, ovo je borba za moć. Borba koja je bila unaprijed isplanirana i sada se samo provodi u djelo. A oduvijek je poznato - moć vam se nikada neće dati. Morate je uzeti sami. (Gloria Marie Steinem - američka feministica i aktivistica za ženska prava: "Power can be taken, but not given. The process of the taking is empowerment in itself"). Kolinda Grabar Kitarović upravo to i radi - repozicionira poziciju predsjednika u centralnu političku instituciju ove države. U vrhovni korektiv Vlade. Pri tome ne radi ništa ni protuzakonito ni neustavno, kako mnogi to posljednjih dana uporno imputiraju. Nije Milanoviću pokušala oduzeti ni jednu Ustavom zagarantiranu ovlast. Samo traži - odgovornost za učinjeno. Traži da premijer pred lice javnosti položi račune za (ne)učinjeno u protekle 3 godine, i da jasno kaže planira li i može li išta pomaknuti u preostalih 12 mjeseci.

Nedavno sam pisao o tome kako u Hrvatskoj politici općenito ne postoji odgovornost za političko djelovanje Premijera i njegove Vlade. Vlada odgovara Saboru, onom istom u kojem ta ista Vlada ima većinu. Kakav je to korektiv? Ima ona narodna o kadiji koji i tuži i sudi. Dakle, ukoliko se ne uspostavi ravnoteža između 2 centra moći ove države, nećemo vidjeti nikakvih bitnijih pomaka u odnosu na ono što gledamo već 3 godine. U tome je upravo i najveća uloga Kolinde Grabar Kitarović kao Predsjednice "drukčijeg kova" - da instituciji Predsjednika vrati moć i time stvori pretpostavke za učinkovitiju kontrolu rada Vlade. Ako već ne stvarnu izvršnu moć (iako je i to teoretski moguće vratiti putem pokretanja ustavnog referenduma), onda barem onu političku, u kojoj se neće libiti koristiti svoju vidljivost i prisutnost u medijima da odašilje jasne poruke prema trenutnoj izvršnoj vlasti.

Što se Zorana Milanovića tiče, kad bi on bio toliko politički mudar da suspregne svoj ego, mislim da bi mu trenutno najbolja opcija bila - ići na izbore. Nema što izgubiti što već nije izgubio. A može puno dobiti. Nemojmo zaboraviti da je Kolinda Grabar Kitarović ovim "bombarderskim" napadom na premijera, preko noći stavila u drugi (da ne kažem treći) plan sve špekulacije i naklapanja o Trećem putu, o Josipoviću, Čačiću, Prgometu... Holy i Sinčića nitko više i ne spominje... U medijima trenutno postoji samo dvoje: Ona i On. HDZ i SDP. A to je arena u kojoj Zoran Milanović zna igrati. Ukoliko sada krene u agresivnu kampanju i homogenizira lijevo biračko tijelo na platformi borbe protiv "povampirene HDZ-ove lisice", možda ima šanse osvojiti relativnu većinu i u širokoj koaliciji srodnih antiHDZ-ovskih lijevih stranaka možda ponovo zasjesti na premijersko mjesto. Time bi začepio usta i Kolindi Grabar Kitarović, i Tomislavu Karamarku, na dulji rok.

No, ukoliko odluči ostati na vlasti do kraja, i to u otvorenom sukobu i inatu sa predsjednicom, rad do kraja mandata će mu biti užasno težak i vjerojatno jalov. Predsjednicu ne može smijeniti (kao ni ona njega), a da bi je ušutkao, nedostaju mu argumenti i prvenstveno - rezultati.

Bit će zaista zanimljivo gledati što će se događati slijedećih dana. Osobno, iskreno se nadam da će kod Zorana Milanovića prevagnuti ego, u odnosu na razum. Sve što vodi brzoj smjeni ove Vlade, trenutno može samo biti dobro za Hrvatsku. U protivnom, slijedi nam godinu dana nastavka agonije i trošenja energije na nebitne stvari.

U sadašnjem stanju, bio bi to neviđen luksuz.

BAROMETAR HR

(Večernji, 24. 2. 15.)

Međunarodni sud pravde opalio nam je packu. Nije bilo dovoljno ubijenih. Branili ste se više nego što je to dopušteno. Da ste se branili kako smo svi očekivali, da su vas pobili jedno sto do dvjesto tisuća, danas bi u Haagu trijumfirali. Bili bi apsolutni pobjednici. Srbija bi bila strpana u mišju rupu. Pupovac ne bi sa zadovoljnim smiješkom izjavio: "Potrošeni su milijuni, a sada smo opet na početku." Slašem se! Te puste milijune mogli smo potršiti na puno pametniji način. Po klastičnoj formuli: pola meni, pola Bagi, a pola tebi. Pola SDSS-u, pola Documenti tj. savjesti hrvatskog društva, a pola mladim i starim antifašistima, a ostatak Zoranu Pusiću za instrukcije iz ustavnog prava. Možda ga netko uvjeri da više nema udruživanja s bivšim republikama, a osobito ne s jednom do koje je Zokiju tako stalo.

ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

Laž je vid
srpskog
patriotizma,
laž je srpski
državni interes. Laž je
u samome biću
Srbina.

Zvonimir Hodak
7D, 13. veljače 2015.

Reakcije poslije haaške presude: neki hrvatski građani, jedan Srbin i sve Hrvatice i Hrvati

Mnogo je napisano o presudi Međunarodnoga suda pravde u Haagu (u daljem tekstu Presuda) o hrvatskoj i srpskoj tužbi za genocid. Neki su lagali i znali da lažu, a neki su lagali, a mislili su da govore istinu, neki su stvari bojali svijetlo, neki tamno, a neki su točno tumačili dio istine, a o drugome šutjeli; najviše ih je zalutalo u davanje mišljenja. I osobno imam potrebu za razumijevanjem stvarnoga stanja pa molim da se ova raščlamba shvati kao pitanje, a ne kao takvo - zalutalo mišljenje.

Milorad Pupovac

Iako pristojan i učen čovjek, g. Milorad Pupovac, koliko ja znam, nikad nije učinio niti izgovorio ništa lijepo za svoju domovinu Hrvatsku i za svoju braću Hrvate i sestre Hrvatice. Sve njegove izjave i djela izrazito su politički antihrvatska, intelektualno jeftina ali lukava, a znanstveno neutemeljena i pristrana. No njega treba slušati, i to pažljivo, jer njegove riječi najavljuju poteze velikosrpske politike iz Beograda.

U slučaju Presude, g. Pupovac utekao se jeftinome triku: požalio je hrvatski novac potrošen za tužbu. Tko god navodi da se 'uzalud potrošio novac za tužbu', nije to izjavio zato što je glup, nego zato što je neprijatelj Hrvatske. Nakon stoljeća strašnih srpskih laži i iskrivljavanja istine, nema toga novca koji Hrvatska ne bi trebala platiti za povijesnu istinu. Da su Presudom samo ušutkani oni koji su srpsku agresiju nazivali građanskim ratom - vrijedilo bi to 2,8 milijarda, a ne 28 milijuna kuna.

Potom je g. Pupovac neurotizirajuće sporo i tiho govorio o prošlosti i o kažnjavanju svih zločina. Kako to da nije spomenuo da je Sud ocijenio da se radilo o srpskoj agresiji ('srpske snage i JNA'), da brijunski transkripti ne pokazuju nikakve zle namjere prema civilima srpske narodnosti, i da topnička vatra na Knin Svetoga dana 4. kolovoza 1995. nije bila ('indiskriminatorno') usmjerena na civile, nego na vojne objekte? No, on 'indiskriminatorno' spominje zločine i kažnjavanje, pa mora o Oluji čuti još i ovo:

a) Sud je ocijenio da je hrvatski državni vrh mogao znati da će srpski civili napustiti Hrvatsku kada započne hrvatska vojna ofenziva. Pa naravno da je mogao procijeniti, jer su Srbi dugo, dugo prije Oluje imali čak i vježbe napuštanja Hrvatske! Za to su postojali detaljni planovi, za to su naručeni autobusi čak iz Srbije! Postojalo je bezbroj znakova i podataka da će hrvatski Srbi napustiti Hrvatsku ako ona vrati okupirana područja.

b) Hrvati su u Oluji počinili zločine nad srpskim civilima. Žao nam je, Bože Svevišnji, rodbino i prijatelji njihovi i gospodine Pupovac. Hrvatska strana govorila je na Haaškomu sudu o oko 60 takvih žrtava, a prof. Žarko Puhovski i njemu slični o oko 600. Istinu je tu lako utvrditi, molim da ju, znanstveno utemeljeno, kaže tko ju zna.

c) Nama Hrvatima bilo je drago da su Srbi otišli s Olujom - kaže Sud. Zamislimo se nad tom ocjenom! Kad se ja zamislim, vidim da je Sud, bogme, u pravu! Drago mi je da su otišli! Zašto mi je drago? Ima više razloga. Prvi je da su to željeli i ostvarili pa mi je, onako općenito, drago kada ljudi ostvare svoje želje. A ovdje su bili grozni - te ustanci, te Udba, te pobune, te klanja, laži... lijepo je jednom riječju to opisao F. Tuđman: remetilački čimbenik. Kojega će mi vraga bilo koji remetilački čimbenik u mojemu svagdanjem mukotrpnom, malom životu? Napose s obzirom na to da se mogu i da su uvijek mogli i da će se uvijek moći vratiti, moram priznati: daleko im lijepa kuća. A Vi g. Pupovac, što Vi u svojemu srcu oko toga stvarno osjećate? Pa, zašto se ne vrate, kad je tu njihova domovina, a Vama je u toj istoj domovini stvarno dobro?

d) Koliko je Srba otišlo i zašto? To je moje dodatno pitanje, a na to pitanje treba već jednom jasno odgovoriti! Uzmimo da je Srba prije rata u Hrvatskoj bilo 650.000 (11,7 posto). Veliki dio tih Srba bili su Srbijanci iz Srbije koji su u Hrvatsku došli na položaje - partijske, upravljačke, vojne, gospodarske, policijske, udbaške, akademske i sve druge - za poslom u jedinstvenoj državi SFRJ. Tu su došli sa svojim obiteljima. Kad se Hrvatska osamostalila, oni u njoj više nisu imali što tražiti; njihovi su domovina i njihov život bili u Srbiji i oni su - otišli doma. Procjenjujem (s malim uvjerenjem, molim da netko stručniji odgovori) da je njih bilo oko 200.000.

Jedan broj hrvatskih Srba poginuo je u agresiji na Hrvatsku, a još više ih je ranjeno. Hrvatski su Srbi intenzivno sudjelovali i u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pa su i tamo ginuli. Vjerujem da su svi ranjeni Srbi otišli u Srbiju, a prije Oluje otišlo je i mnogo zdravih; ukupno bi te tri skupine mogle činiti do 100.000 osoba (moja procjena s malim uvjerenjem). Ostaje 350.00 hrvatskih Srba. Budući da ih je danas u Hrvatskoj oko 250.000 (4,5 posto), proistječe da ih je 100.000 otišlo zbog Oluje.

Sto tisuća Srba otišlo je iz Hrvatske u Oluji zbog dvaju razloga: vjerovali su srpskoj propagandi da su svi Hrvati ustaše i koljači, i mrzili su hrvatsku državu. Sjećam se TV razgovora jednoga izbjeglice s novinarom u Banjoj Luci. Mlađi čovjek, okružen suprugom i dvama malim sinovima rekao je da se nikad ne će vratiti u Hrvatsku jer ne želi gledati hrvatsku zastavu, slušati hrvatsku himnu i da mu sinovi služe u hrvatskoj vojsci. Vjerovao sam mu onda, a vjerujem mu i danas. Ne postoji ni jedan hrvatski Srbin koji je poželio vratiti se u Hrvatsku, a da mu to nije dopušteno. Neka se javi tko zna takve slučajeve.

Uz konstrukcije g. Pupovca, osvrnut ću se na riječi i drugih koji uz presudu spominju prošlost i budućnost, dajući prednost budućnosti. To čine zato što je sada, nakon presude, prošlost za Srbe vrlo neugodna stvar - agresija, zločini, silovanja, izgladnjivanja, etničko čišćenje, ma ni u snu nisu to očekivali... U zaboravljanju prošlosti i davanju prednosti budućnosti, nisu svi srpski agenti i neprijatelji, nego ima i glupana. Presuda ne dokida ni prošlost ni budućnost; prošlost postaje povijest, a povijest je znanost i mora dati neutralnu i objektivnu istinu; budućnost uvijek ima dodir s prošlošću, rekao bih čak i više u onih koji kažu da je prošlost nešto što treba zaboraviti (v. Šaranova jama, Jasenovac i drugo).

Ukratko, Presuda postaje oslonac povijesti, gradivo za udžbenike, što je neizmjerno važno. Budućnost je za dobru nijansu ljepša, jer će se u školama učiti najmanje – haaška istina – kad se već gušila ona hrvatska. Ali i hrvatska će izbiti na vidjelo!

Vesna Pusić

Nije slučajno Vesna Pusić rekla da Presuda znači 'da je bio rat i da su bili zločini'! Ta rečenica jednoznačno izjednačuje dvije strane. Gospođa Pusić mogla je komentar formulirati i drukčije, nije joj u tome nitko smetao. Ali nije. Svojim je metajezikom rekla da je presuda izjednačila dvije strane. To je važno ne samo da arhiviramo još jedan dokaz njezine mržnje prema hrvatskoj državi, nego - zbog punoga razumijevanja presude. Laž, krivo tumačenje, gospođe Pusić primjer je koji nakon ove presude - više ne prolazi! Za takve riječi takve ljude treba presudom 'tresnuti u lice'.

Ne ću dalje o gospođi Pusić, a razlog je njezin rasizam. (Da - rasizam.) Naime, kad je g. V. Vukojević objavio da je njezin djed bio četnik koji je konkretno i na Trgu bana Jelačića ubijao Hrvate i još se time hvalio, ona je odgovorila da g. Vukojević 'nije dostojan da govori o njezinoj obitelji'. Po čemu on to 'nije dostojan'? Po čemu? Za one koji ne znaju nijanse pitanja ljudskih prava i političke korektnosti u današnjem zapadnom svijetu, kažem: rečenica gospođe Pusić čisti je rasizam. Za početak. A o četništvu i ustaštvu ćemo poslije, ne znam točno kada, ali sigurno hoćemo. Jer živimo u demokraciji, a ona vrijedi i za najmanjega od naše braće.

Vesna Teršelič

Ne volim ni misliti, a kamoli pisati o gospođi Vesni Teršelič. Jer uvijek se sjetim da ona stvarno niti je Hrvatica niti se Hrvaticom pravi, i zaprepašten sam njezinom upornošću da se naseli u tuđoj zemlji i onda neumorno traži i izmišlja grijehe njezinih stanovnika. U mojemu gradu Splitu, to se zove 'obraz' - čovjek koji ima debeo obraz i ne stidi se svojih djela. Ukratko, budući da gospođa Teršelić u svojim pogubnim nakanama uvijek pažljivo bira riječi i prikazuje se kao objektivna osoba, njoj treba, kad god se od sada (od ove Presude) pojavi u javnosti, od tramvaja do TV-a, postaviti pitanja:
a) 'Priznajete li sada da se 1991. nije radilo o građanskome ratu?';
b) 'Priznajete li sada da se radilo o agresiji Srbije, u obliku srpskih snaga i JNA na Hrvatsku?';
c) 'Priznajete li sada da su te snage ubijale, mučile i na sve druge načine zastrašivale Hrvate da napuste područja koja su zacrtana velikosrpskom idejom o velikoj Srbiji?';
d) 'Priznajete li sada da hrvatsko državno vodstvo nije radilo na izgonu Srba, čak i ako se radovalo njihovu odlasku?'
e) 'Koji Vam je vrag da živite u zemlji koju mrzite i to od toga da kopate po njezinim bolnim ranama?'
f) 'A kad već to radite, kako to da se nikad i ničim niste posvetili stotinama silovanih hrvatskih žena, od kojih su mnoge organizirano dugotrajno držane kao srpske seksualne robinje?'
Ima još mnogo konkretnih pitanja za gospođu Teršelič i njoj slične. Ne će ih moći izbjeći.

Žarko Puhovski

On je vrlo obrazovan i vrlo pametan čovjek, šteta što je neprijatelj! Šteta za nas jer je tome opasniji, a još veća šteta za njega, jer je prisiljen svoje vrline staviti u funkciju laži, a ne istine, poraza a ne pobjede, zapravo u službu vlastite tragedije: mogao je biti veliko ime... G. Puhovski rekao je da 'Hrvati nemaju razloga veseliti se, a Srbi još manje'. Kao tipičan njegov proizvod, ta misao je nehrvatima politički bliska, a površnim, nehrvatskim čitanjem presude doista se može i izvesti.

No ipak to je samo još jedan prazni metak (ćorak) Žarkove inteligencije: ne, nije to točno, ni za Hrvate, ni za Srbe, a bogme ni za Vas, g. Puhovski! Hrvati se mogu radovati, a Srbi i Vi tugovati (ili lagati, no sada tek sami sebi), jer je sud ocijenio da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, dakle da to nije bio građanski rat, i da je ta agresija služila za stvaranje velike Srbije, tako da se ubojstvima, sakaćenjem, mučenjem spolnim zlostavljanjem i dovođenjem u neljudske uvjete življenja stanovništvo natjera u iseljavanje. Molim Vas, nemojte mi taj dio Presude više nikad relativizirati! To bi bilo ispod Vaše intelektualne razine, čak i ispod Vaše časti. Hrvatski zločini? Da, počinjeni su. Oni čine između 0,5 posto i 4,6 posto (ovo potonje prema osobno Vašim brojkama) ukupno počinjenih zločina. Da, krivi smo za te zločine. Stidimo se. Sudimo, presuđujemo, kajemo se, kompenzirat ćemo koliko je moguće kompenzirati smrt čovjekovu. Da nas na to nagonite - ne treba, a i posao bi Vam bio premali (lagali ste za broj kuća, pa je logično da ste uvećali i broj ubojstava); kako bi bilo da se okrenete većem poslu - tjeranja Srbije da isto napravi za 12.500 hrvatskih civilnih žrtava? Bio bi to koristan posao, a ne biste se osjećali izdajnički, subverzivno, poraženo i izopćeno. Vjerujem da biste čak mogli postići i poštovanje, zahvalnost... To su lijepi događaji u čovjekovu životu.

Ivo Josipović

Uobičajeno je govorio smireno i povezano, ali nije mogao odoljeti da ne spomene hrvatske zločine. U odnosu na Presudu i njegov predsjednički položaj, to je ravno veleizdaji. Ako je Sud Hrvatima priznao 12.500 civilnih žrtava, a ocijenio je da je hrvatska strana činila zločine u Oluji, onda te žrtve treba usporediti.

U Oluji je ubijeno oko (moja procjena prema medijskim izvješćima) 60 do 600 ljudi. To znači da su od zločina koji su počinjeni u srpskoj agresiji na Hrvatsku Hrvati počinili od 0,5 posto do 4,6 posto zločina, a Srbi od 95,4 posto do 99,5 posto. Ivo, Ivo, nije ni čudo da nemate ni jedan znanstveni rad međunarodne vrijednosti kad te brojeve izjednačavate! Jadan ti je onaj komu Vi sudite! (A tek onaj komu ste predsjednik!?)

Zoran Milanović

Gospodin Zoran Milanović je osoba poput mladoga, neiskusnoga, nervoznoga i netreniranoga boksača koji ulazi u svaki ring, u svakome ringu dobije brze batine, a onda u bijesu s poda udara protivnika nogama (rita se). Ima grozan prezrivi ton, nema ljubavi ni za što i ni za koga (ljutit što stalno gubi borbe), rabi teške riječi i ima površan pristup. Međutim, da nije nekoliko dana prije izručenja Josipa Perkovića oko 45 minuta na TV-u lagao da je pravno utemeljeno da se g. Perkovića ne izruči, na neki bi mi način bio i simpatičan: ima nešto viteško u toj njegovoj ljutnji na podu ringa, ima neka ljubav u njegovu ponižavanju Hrvatske, nešto iskreno u grozotama koje upućuje ljudima koje ne voli.

Njegov je komentar Presude bio korektan, opet knockdownski iskren – 'trudili smo se svim silama', a to što smo dali nepotpisane, nepotpune i dakle nevrijedne dokumente i zaboravili KOS i sto drugih stvari - takav je život... Njegov knockdownovski život, naš ne. Hvali svoj kućni odgoj koji se, međutim, ne vidi od bijesa u očima i prijezira u tonu, od amaterskih poteza i uličnoga jezika u Saboru. No on ima i kućni odgoj, i viteštvo i iskrenost – kakve-takve; mislim da mu treba pomoći da se digne s poda, smiri i ode raditi neki lagan posao gdje ne treba ni znanje, ni vještine ni marljivost. Mogao bi se, na primjer, baviti odvjetništvom, najbolje za razvode.

Tomislav Nikolić, šećer na kraju

Šećer zato što ćemo ga pitati samo jedno, kratko i vrlo jasno pitanje: 'Gospodine Nikoliću, potpisujete li Vi presudu Međunarodnoga suda pravde onakvu kakva jest?'
a) Šećer - jer ju nikad ne će potpisati.
b) Šećer - jer će ju ipak potpisati ako će u EU.
c) Šećer - jer ovo je ipak početak kraja srpskih povijesnih laži! Čeka nas još mnogo suđenja i presuda, od 1916., kad su Srbi ubijali Hrvate vojnike austrougarske vojske koji su prešli njima da bi se borili za zajedničku državu, a nisu htjeli postati Srbi; pa su ubijeni. Onda deprecijacije krune (ne pitajte, eno vam guverner Vujčić!), pa 70.000 ubijenih Hrvata u miru između dvaju ratova (molim povjesničare da utvrde točan broj; o tome je pisao Petar Šegedin), ubojstvo vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića i drugova, pobuna protiv Banovine 1939., klanja 1941., pobuna protiv komunističke Hrvatske 1944., masovna smaknuća 1945., lažni izbori 1946., Informbiro, Udba, strah, doušnici, pobuna 1971., 5.000 uzapćenih, pobuna 1991... I stalno laži, laži... Jasenovac, Šaranova jama, košara sa srpskim očima... strašno.

O svemu se mora donijeti znanstveno utemeljena, povijesna istina.

I donijet će se. Blago generacijama koje će u tim uvjetima živjeti jer mi smo svoje živote proživjeli u laži, strahu i nepovjerenju, razočaranju, stidu i pokori za grijehe koje nismo počinili. U laži, čovječe, cijeli život u laži! A sada se vidi početak kraja.

Sestre i braća, Hrvatice i Hrvati



Sestre i braćo, Hrvatice i Hrvati, molim vas da ne padate na jeftine trikove i da se sjetite da se u vašim životima, nakon 888 godina čekanja, žrtvovanja i stradanja dogodilo barem deset veličanstvenih stvari za vas i vašu ljubljenu državu:
I. veličanstvena pobjeda na referendumu o nezavisnosti;
II. samostalna hrvatska država;
III. 'hrvatska puška na hrvatskom ramenu' - Zenge i hrvatska vojna sila, majčini sinovi hrvatski vitezovi;
IV. vojna obrana države iako je omjer snaga u srpnju 1991. bio 300:1 za Srbiju;
V. vojna pobjeda u Bljesku i Oluji (drugdje, svuda!);
VI. demokracija nakon strahota tisućugodišnje okupacije i diktatura svih vrsta;
VII. članstvo u Ujedinjenim narodima samostalne, suverene države;
VIII. priključenje Europskoj uniji kao 'drugo, kulturalno i civilizacijsko, priznanje';
IX. oslobađajuća presuda generalima Gotovini, Markaču i Čermaku;
X. ova presuda Međunarodnoga suda u Hagu, koja cementira osnovne istine o Domovinskom ratu.
Čestitam! Bog nas blagoslovio. I jest i hoće! Jer, Bog i Hrvati!

dr. Matko Marušić

Hrvatski tjednik, 20. veljače 2015.

XXI.



(nastavlja se)

Ode.
Ode nepovratno.
U nove ulove.

Ima ih prekomjerno
u uredima,
u šumama i gorama.
Na ledinama i njivama.

Otrovne su
i treba puno sposobnosti
u rukovanju rašljama.

Koliko je žestok,
i golim rukama bi im glavama
zakovrnjivao.

Oprez je oprez!

U boj! U boj! Za džep svoj!
Protiv dušmana-U zmija!

Ode u nepovrat.
U šume i gore.

GLOGOŠKI 'Nekad smo vam bili dobri, a danas nas nema nigdje...'

Predsjednik Udruge stopostotnih ratnih vojnih invalida (HRVI) Đuro Glogoški najavio je u subotu u Đakovu da će branitelji idući tjedan zatražiti potpise trećine saborskih zastupnika kako bi se omogućila rasprava u Saboru o pravima hrvatskih branitelja te istaknuo da neće odustati od svojih zahtjeva.

Ustvrdivši da aktualna vlast ima za "cilj proglasiti Domovinski rat građanskim ratom", Glogoški je pred 300-njak okupljenih na tribini "Sto posto za Hrvatsku" poručio da će obrambeni Domovinski rat ostati kao takav zabilježen u povijesti, "htjeli to neki ili ne". Istaknuo je da branitelji moraju imati svoje mjesto u društvu, a Domovinski rat u povijesti.

"U zadnje dvije do tri godine aktualna vlast učinila je brojne korake na tome da se izgubi identitet hrvatskih branitelja kako bi oni došli na margine društva, kako bi se izjednačili žrtva i agresor, kako bi se zatrla istina i svetinja o Domovinskom ratu", izjavio je Glogoški, koji je aktualnoj vlasti spočitnuo i da je hrvatske branitelje "smišljeno rascjepkala" u nadležnosti više ministarstava kako bi "oslabila taj korpus".

Upozorio je da je do sada oko 3.000 branitelja počinilo samoubojstvo, a da ih je umrlo 38.000. No, kazao je, o tome se ne govori.

"Polako nestaje Zakon o pravima hrvatskih branitelja. Ostalo je Ministarstvo branitelja u koje su nam postavili partizane, i četnike, i ustaše, i domobrane, a ne bi nas iznenadilo da se tu nađe i predstavnika bivše žandarmerije. Pitamo se hoće li postaviti i predstavnike agresora u to ministarstvo jer cilj ove vlasti jest izjednačiti žrtvu i agresora", rekao je Glogoški.

Smatra da je obrambeni Domovinski rat "nestao u zakonima, pravilnicima, odredbama". "Aktualna vlast ima za cilj proglasiti ga građanskim ratom. No, obrambeni Domovinski rat ostat će takav zabilježen u povijesti, htjeli to neki ili ne", rekao je Glogoški.

Predsjednik Udruge specijalne policije Josip Klemm istaknuo je da branitelji ne žele podjele. Ministra Predraga Matića je u više navrata nazvao bivšim ministrom te ga, kao i premijera Milanovića, prozvao da "smišljeno Domovinski rat nazivaju građanskim te da im je cilj izjednačavanje žrtve i agresora".

"Mi, branitelji, bili smo dobri kada je trebalo ginuti i ostavljati kosti, a sada kada trebamo uživati u rezultatima naše borbe i slobode - više nas nema. Nazivaju nas barbarima, militantima, pa i teroristima, a, otkako je podignut šator u Savskoj 66 šatordžijama. Želi se nametnuti pitanje je li šator legalno ili ilegalno postavljen, a to nije bitno, već je bitno zašto smo mi već 118 dana u šatoru. I bivšem ministru Matiću, i premijeru smeta šator, a Savska 66 pripada svima nama", rekao je Klemm.

Predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi Ante Deur istaknuo je da je Domovinski rat temelj hrvatske države te da se nijedna civilizirana država "ne odnosi ovako prema svojim braniteljima i ratnim veteranima".

"Sotonizacija Domovinskog rata počela je još nakon smrti Gojka Šuška i Franje Tuđmana. Već tada kreću optužnice, Haag, počinju pripreme za tzv. 'region'. Da je Ivo Josipović pobijedio drugi put za predsjednika, regija, region bi bili u Đakovu, u Zagrebu", rekao je, među ostalim, Deur.

Kazavši kako ih već 118 dana, otkako su Savskoj 66, premijer "ne želi saslušati", Deur je ustvrdio da od pobjedničke vojske "aktualna vlast čini da ne ostane ništa".

Jutarnji, 15. 2. 2015.

XX.



SAMIZDAT
700 New Hampshire Ave., N. W.
Apt. /01
Washington. D. C., 20037
!988.

Izdavač: Autor, prof. Ivo Omrčanin
Zagreb, Pantovčak 123 b
Tisak: "Zagrebačka tiskara"
Zagreb, Preradovićeva 21-23

(nastavlja se)

Popile mu
mozgić
U ZMIJE
pa ne zna s kim
rče.

Hrvatice i Hrvati u domovini i svijetu, i sve hrvatske državljanke i državljani, poštovani visoki gosti i uzvanici, dragi prijatelji,

Prisegom koju sam upravo položila, obvezala sam se da ću služiti hrvatskom narodu i svim hrvatskim državljanima. S neizmjernim ponosom, ali istodobno svjesna velike odgovornosti, preuzimam dužnost hrvatske predsjednice. U ovom svečanom trenutku sjećamo se svih onih znanih i neznanih hrvatskih kćeri i sinova koji su svoje živote, tijekom tisućljetne borbe za hrvatsku samostalnost, ugradili u temelje moderne hrvatske države. Posebnu zahvalnost iskazujem hrvatskim braniteljima, koji su bili i ostat će zaglavni kamen naše domovine Hrvatske. Osobitu zahvalnost dugujemo prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, predvodniku tog povijesnog pothvata i utemeljitelju suvremene hrvatske države. Izbori su iza nas. Hrvatska se još jednom potvrdila kao demokratska i uređena država. Sve naše razlike koje su došle do izražaja i tijekom kampanje, već od danas moramo pretvoriti u našu snagu. Bit ću predsjednica svih hrvatskih građana, bez obzira na političko opredjeljenje, etničku, vjersku i spolnu orijentaciju i pripadnost. Beskompromisno ću štititi socijalno najugroženije. Uloga predsjednice Republike jasno je definirana hrvatskim Ustavom. No, isto tako, svjesna sam svoje odgovornosti prema hrvatskim građanima, kao jedini visoki državni dužnosnik kojega građani izravno biraju. Stoga vam se u ovom svečanom trenutku izravno i obraćam: Hrvatice i Hrvati, građanke i građani Hrvatske! Vi ste mi ukazali povjerenje i vama ću polagati račune! Bit ću vaš glas, bit ću vaša predsjednica. Jedna sam od vas i dat ću sve od sebe da Hrvatsku učinimo bogatom državom, iz koje mladi neće odlaziti, u kojoj će se više rađati nego umirati, gdje će naši ljudi u zlatnoj životnoj dobi uživati plodove svoga rada. Ako pogriješim, a onaj tko radi, taj i griješi, imat ću snage priznati i ispraviti pogrešku. Ipak, svi smo mi samo ljudi. No, odgovorno tvrdim, nikada neću učiniti ništa protiv hrvatskih nacionalnih interesa!

Želim zahvaliti i svojim prethodnicima - gospodinu Stjepanu Mesiću i gospodinu Ivi Josipoviću - na njihovom doprinosu izgradnji hrvatske demokracije. Neću se ustručavati pitati za savjet, jer i svoje različitosti moramo koristiti za dobrobit države. Pozivam sve nas u Hrvatskoj da ostavimo povijesti naše podjele i zablude. Samo zajedništvom cijeloga naroda možemo izgraditi bolju Hrvatsku. Natječimo se idejama, rješenjima i inovacijama, a ne povijesnim ulogama naših roditelja ili djedova. Ideološkim podjelama nećemo ostvariti bolji život, niti ćemo biti bolji ljudi. Samo ćemo produbiti stare podjele i stvoriti nove sukobe koji nikada nikome nisu donijeli dobro. Kao što je predsjednik Tuđman pomirbom podijeljenog hrvatskoga nacionalnog bića stvorio preduvjete za uspostavu hrvatske države, tako i mi danas novim hrvatskim zajedništvom moramo otvoriti novu stranicu naše bolje budućnosti. Tražimo bolji život u budućnosti, a ne u prošlosti! Istinsko domoljublje, u koje vjerujem i za kojega ću se boriti svakoga dana mojega služenja domovini i vama, temelj je izgradnje bolje Hrvatske. Ljubiti domovinu ne znači samo desnicu na srcu kad pozdravljamo našu himnu. Domoljublje nije samo nacionalni dres ili šal oko vrata kada nastupaju naši sportaši. Za ljubiti Hrvatsku nije dovoljno istaknuti zastavu na prozoru, niti je domoljublje samo osjećaj ponosa u dane naših državnih praznika kada se prisjećamo naših pobjeda. Domoljublje se izražava na mnoge načine, no ono što nam treba biti najviše pri srcu ponajprije je naše djelo na korist Domovini: naš rad, trud, znanje, izvrsnost, stvaranje, poštivanje zakona, odgoj djece, pomoć starijima, solidarnost prema potrebitima, briga za drugoga, međusobno poštovanje, lijepa riječ i gesta darivanja. Tko tako voli Hrvatsku, istinski je domoljub!

Dragi prijatelji,

Naše gospodarstvo, kao i standard naših građana, već su šestu godinu pogođeni krizom.

Desetci tisuća mladih napuštaju Hrvatsku. Među njima velik je broj onih fakultetski obrazovanih, koji bi trebali biti nositelji razvoja. Imamo izrazito negativne demografske trendove. Starimo kao nacija. Mnoge tvrtke odlaze u stečaj, druge, pak, gube utrku konkurentnosti na tržištu, ljudi ostaju bez posla, obitelji bez prihoda. Svjedoci smo teških poremećaja, koji traže žurno i usklađeno djelovanje svih sastavnica državne vlasti, kao i sindikata i poslodavaca. Nalazimo se u trenutku koji traži široki nacionalni konsenzus oko ključnih pitanja. Nema ni prostora ni vremena za podjele.

Snagu za postizanje takve vrste zajedništva već smo pokazali u nekoliko bitnih trenutaka tijekom protekla dva desetljeća. Krajnje je vrijeme da se i u savladavanju gospodarske krize izdignemo iznad pojedinačnih i stranačkih interesa. Vrijeme je da se okrenemo budućnosti i da provedemo promjene koje je nemoguće odgađati. Valja nam prestati živjeti od novca posuđenog od budućih generacija. Naš strateški nacionalni interes moraju biti nova radna mjesta. Moramo napokon shvatiti kako nova radna mjesta ne stvara država, već privatna inicijativa, odnosno poduzetnici. Zalažem se za nultu stopu tolerancije na korupciju i pozdravljam sve aktivnosti nadležnih institucija u iskorjenjivanju te pošasti. Istodobno, ne smijemo stvarati antipoduzetničku klimu.

Upućujem poziv Vladi da učini sve kako bi poreznom politikom motivirala, a uklanjanjem administrativnih prepreka osnažila poduzetničku klimu i time potaknula snažniju privatnu inicijativu. Moramo poticati nadmetanje poslovnih ideja i graditi pozitivno ozračje, koje će rezultirati novim poslovnim projektima. Naše more, turizam, naša poljoprivreda, ribarstvo, šumarstvo, vodno gospodarstvo, naši poljoprivrednici i ribari, naši težaci, naša su snaga. Usmjerenost prema obiteljskom gospodarstvu, obrtništvu, malom i srednjem poduzetništvu, inovacijama, primjenama čiste tehnologije, mora biti naša strateška orijentacija. Postanimo napokon istinski svjesni komparativnih prednosti ove prekrasne zemlje i počnimo ih odgovorno, ali i odlučno koristiti. Moramo biti otvoreni prema novim investicijama i aktivno pronalaziti nova tržišta, u čemu ću se maksimalno angažirati i vrlo aktivno surađivati s poduzetnicima i investitorima. Izvoz mora biti naše trajno usmjerenje, a gospodarska diplomacija važna poluga u otvaranju novih tržišta. Bit ću prvi gospodarski diplomat naše države i neumorno ću poticati izvoznike na iskorake koji se danas čine nemogućima. Prije svega, moramo bolje iskoristiti članstvo u Europskoj uniji kao i sporazume o slobodnoj trgovini, kako bismo izvoznicima otvarali i nova netradicionalna tržišta. Među preduvjete uspješnosti, odnosno konkurentnosti u uvjetima globalizacije, svakako pripadaju kvalitetno obrazovanje, razvoj znanosti i istraživački rad.

Naše škole i sveučilišta, kao i znanstveno-istraživačke centre, moramo programski prilagoditi novom vremenu. Moramo se okrenuti usvajanju praktičnih znanja i vještina i na taj način pripremati učenike i studente za radne i životne izazove koji ih očekuju. Moramo napokon definirati glavne odrednice svojega razvitka, početi istinski vjerovati u održivi razvoj i biti svjesni što on uistinu znači - razvoj koji vodi računa o okolišu, ali istodobno ostavlja prostor za napredak i rast. Učimo od onih koji su uspješno zaštitili i vlastiti okoliš i vlastitu baštinu i otvorimo vrata razvoju. Želim da nakon gotovo dvije godine članstva svi zajedno napokon počnemo živjeti život članice Europske unije. Moramo pojačati napore kako bi sredstva europskih fondova bila dostupna i iskorištena u najkraćem mogućem roku.

Dame i gospodo,

Kao vrhovna zapovjednica, želim vrlo jasno naglasiti kako ćemo naše Oružane snage razvijati i čuvati. Članstvo u NATO-u jamči nam sigurnost, ali najbolji jamac naše opstojnosti i suvereniteta uvijek će biti moderne i dobro opremljene hrvatske Oružane snage. Hrvatska je miroljubiva zemlja i nikada nikome neće biti prijetnjom, no suvremeni svijet donosi sasvim nove izazove, poglavito rastući međunarodni terorizam. Snažne oružane snage jamac su stabilnosti i čuvar demokratskih vrijednosti. S ovog mjesta pozdravljam naše vojnikinje i vojnike, časnice i časnike u Afganistanu i mirovnim misijama diljem svijeta. Oni nam služe na čast i naš su ponos. Nikada ne smijemo smetnuti s uma činjenicu da su pripadnici naših Oružanih snaga spremni svojim životom u svakom trenutku braniti našu sigurnost i univerzalne civilizacijske vrijednosti. Ne možemo i ne smijemo podcjenjivati ozbiljnost zabrinjavajućeg razvoja događaja u međunarodnim odnosima. Neprestance izbijaju novi ratovi i sukobi. Svjedočimo urušavanju dosadašnjeg poretka na mnogim stranama svijeta. Hrvatska ima svoj stav, svoju politiku i svoje interese. Njih ćemo aktivnije zastupati. Za njih ćemo se zalagati i boriti na svim razinama bez zadrške! Za to nam je potrebno nacionalno zajedništvo oko strateških pitanja, stabilna ekonomija, energetska neovisnost, sposobna i agilna diplomacija i moderna, dobro opremljena vojska uklopljena u NATO sustav. Sve su to ključne komponente nacionalne sigurnosti. Hrvatska će svoju vanjsku politiku i dalje voditi kroz suradnju s našim saveznicima unutar EU i NATO-a, kao i kroz suradnju sa susjedima. Naš trajni strateški nacionalni interes ostaje uključivanje cijeloga prostora Jugoistočne Europe u europske i euroatlantske integracije jer svaka druga opcija produljuje neizvjesnost i u konačnici može voditi obnovi crta podjela i razdvajanja. Želim da države Jugoistočne Europe postanu članice europske obitelji i u tom pogledu pružamo ruku suradnje. Očekujem da sa susjedima napokon riješimo otvorena pitanja poput graničnih sporova, a u odnosima sa Srbijom posebno mjesto imat će status nestalih u Domovinskom ratu, kao i međusobna zaštita prava manjina. Nacionalne manjine bogatstvo su Hrvatske. Razvijat ću i štititi njihova prava, ali i promicati prava Hrvata u susjednim državama.

Jedan od najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva jest položaj i zaštita hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Bosnu i Hercegovinu vidim kao državu triju jednakopravnih konstitutivnih naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata. Želim svesrdno pomoći kako bi Bosna i Hercegovina učvrstila svoju državnost na temelju pune ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda i o tome ću posebno skrbiti. Koristim prigodu našem iseljeništvu diljem svijeta uputiti posebnu poruku. I vi ste Hrvatska i nikada neću dopustiti da bilo tko zanemari vašu ulogu i doprinos u stvaranju hrvatske države. Vi ste važna poveznica Domovine sa svijetom, ali i naša bitna sastavnica koja će i dalje pridonositi našem nacionalnom razvitku. Vrata Hrvatske širom su vam otvorena. Vaše znanje i iskustvo dragocjeni su Domovini. Na nama u Hrvatskoj obveza je pružiti vam iskrenu i stvarnu priliku za ulaganja, obrazovanje i povratak.

Poštovani uzvanici, dame i gospodo,

Moj će mandat posebice biti posvećen mladima. Moramo im otvoriti prostor u gospodarstvu, politici i društvenom životu. Moramo im dati posao. Neka se čuje njihov glas - oni su obrazovani, željni uspjeha i neopterećeni prošlošću. Vidim ih kao predvodnike novog hrvatskog zajedništva. Želim posebno naglasiti i ovo. Kao prva hrvatska predsjednica, ponosna sam što je naše društvo napravilo civilizacijski iskorak. Mnogi su me prije objave kandidature pitali - zašto ideš u to? Hrvatska još nije spremna za ženu predsjednicu. To me je dodatno motiviralo jer sam znala da naš narod zna donijeti pravu odluku. Evo i sunce je granulo u Zagrebu. Pozorno ću pratiti poštivanje Ustava koji ravnopravnost spolova svrstava u najveće vrednote ustavnog poretka, baš kao i druge vrednote koje štite manjinske društvene skupine, jer to govori o uljuđenosti društva i predstavlja mjeru poštovanja prema nama samima.

Dame i gospodo,

U ovom svečanom trenutku želim istaknuti i važnost naše kulture, tradicije, obitelji i vjere. Te sastavnice kroz povijest su očuvale našu samobitnost. Naš je narod kroz povijest iznjedrio velike znanstvenike, inovatore, umjetnike i sportaše, čime je pridonio civilizacijskom razvoju. Preda mnom i pred svima nama velika je odgovornost i dužnost, prije svega prema našim potomcima, i dalje čuvati, promicati i razvijati našu kulturu, naš identitet i naše ime. Inauguracijska svečanost uvijek će predstavljati i proslavu hrvatske državnosti, našega nacionalnog osjećaja na kojeg smo ponosni, ali i naše otvorenosti prema drugima i prema svijetu u čijem ćemo uređenju i upravljanju aktivno sudjelovati. Činom prisege preuzela sam kontinuitet časnog služenja hrvatskom narodu i svim hrvatskim državljanima. Svoje ustavne ovlasti koristit ću na dobrobit sviju u Hrvatskoj, a vodit ću se domoljubljem, uključivošću, poštovanjem i zaštitom nacionalnih interesa. Hrvatska će biti bogata zemlja, jer ne postoji nijedan razlog da to ne bude. Želim jednoga dana svojim unucima pričati o vremenu kada smo, kao i u Domovinskom ratu, stali jedni uz druge u borbi za bolji život u Hrvatskoj i kako smo i tu bitku dobili. Jer mi smo pobjednički narod, postojan narod, vrijedan narod. Nema toga što mi ne možemo postići kad smo jedinstveni.

VJERUJEM U TE, ZEMLJO MOJA HRVATSKA!

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ

Trg sv. Marka, 15. veljače 2015. (nastupni govor)

Mudra i lijepa Hrvatice,
vrati dostojanstvo hrvatskim dragovoljcima
što nam utemeljiše veličajnost slobode,
napoji svakog Hrvata čašicom nade
u bolji život.
Neka hrvatski čovjek,
kojega, gotovo, istrijebiše crveni mrakovi,
u vlastitoj i jedinoj nam domovini,
bude jednak svima drugima u hrvatskomu domu.

Mudra i lijepa Hrvatice.
Predsjednice lijepe i jedine nam Hrvatske,
izmučene i opustošene...
Molimo te..

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić uputio je čestitku Kolindi Grabar Kitarović, predsjednici Republike Hrvatske, prigodom inauguracije.

Čestitku kardinala Bozanića donosimo u cijelosti:

Cijenjena gospođo Predsjednice Republike Hrvatske!

Zbog Konzistorija u Rimu, na koji je papa Franjo pozvao sve kardinale i događaja koji su s njim povezani a koji su ranije zakazani, nažalost neću se moći odazvati na svečanost inauguracije Vaše predsjedničke službe. Zahvaljujući na ljubaznom pozivu, čestitam Vam preuzimanje visoke i časne službe predsjednice Republike Hrvatske. Na inauguraciji zastupat će me Mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački.

Poštovana gospođo Predsjednice, preuzimate visoku državnu službu u vremenu znakovitih promjena i izazova u hrvatskom narodu. U tom smislu izbor Predsjednice Republike Hrvatske predstavlja novi početak za hrvatsku naciju. Potrebno je kolektivno odgovoriti na odlučujuće pitanje: kako nastaviti živjeti kao nacija. Želim Vam obilje državničke mudrosti kako biste mogli vratiti povjerenje Hrvatskoj, vraćajući povjerenje hrvatskim državljanima. Hrvatskoj je potrebna predsjednica koja će dati novi poticaj u promicanju nacionalnog zajedništva, istinskog domoljublja, političkog kredibiliteta i učinkovitosti hrvatskog pravosuđa.

Crkva cijeni službu onih koji se, prihvaćajući teret odgovornosti, posvećuju dobru države i služenju ljudima. Svjesni smo da Vaša služba traži nesebičnost i odvažnost u prilikama koje zahtijevaju obnovu političkog i društvenog poretka u našoj Domovini. Stoga kao vjernici molitvom pratimo Vašu odgovornu službu.

Neka Vas u životu i službi koju započinjete uvijek prati zagovor Presvete Bogorodice Marije, najvjernije odvjetnice Hrvatske i blaženog Alojzija Stepinca, svjedoka čiste savjesti, čiji blagdan danas slavimo.

12.03.2008 | 15:48 | IKA V - 101155/3

Predstavljen "Hrvatski martirologij XX. stoljeća"

Knjiga don Ante Bakovića o 663 mučenika Crkve u Hrvata XX. stoljeća

Zagreb, (IKA) - U Svečanoj dvorani Stare gradske vijećnice u Zagrebu u srijedu 12. ožujka predstavljena je knjiga don Ante Bakovića "Hrvatski martirologij XX. stoljeća". Knjigu su predstavili gospićko-senjski biskup Mile Bogović, dr. Juraj Kolarić, dr. Josip Jurčević, urednik izdanja Mate Rupić i sam autor. Biskup Bogović istaknuo je kako u knjizi Baković donosi zaprepašćujuće usporedbe s drugim narodima. Kler je najviše stradao u Hrvatskoj. I to uglavnom od tvoraca komunističke Jugoslavije. Pitanje "zašto" imamo pravo postaviti onima koji se njome i danas hvale, istaknuo je biskup Bogović. Zahvalio je don Anti Bakoviću što se svjesno prihvatio zadatka na koji je pozvao i Ivan Pavao II. u "Tertio millennio adveniente". Recenzent knjige dr. Kolarić istaknuo je kako je don Anto tim kapitalnim djelom iz hrvatske viktimologije postavio nerazoriv spomenik svećenicima mučenicima Crkve u Hrvata. Oni su završili svoj život u raznim okolnostima i tako dokazali svoju vjernost Bogu i svojem narodu zbog čega ne smiju biti zaboravljeni. Hrvatski martirologij ne želi raspirivati mržnju prema progoniteljima i mučiteljima, već želi poručiti svima, i mučiteljima i žrtvama da samo ljubav može spasiti svijet i graditi razrušene mostove među ljudima.
Prof. Jurčević istaknuo je da je osnovno pitanje: zašto je Crkva bila na meti zločinačkog sustava. Crkva kao institucija koja je zagovarala vjerski, ali i kulturološki svjetonazor, stoljećima bila nositelj mnogih znanja, vrijednosti, zagovor općeg dobra, socijalne solidarnosti, ali koja nije mogla prihvaćati bezboštvo, nasilje među ljudima, bila je glavni institucijski neprijatelj ideoloških, ali i praktički svih komunizama uključujući i jugoslavenski. Ova knjiga nam govori da je taj sustav unatoč stereotipima bio puno gori nego u drugim komunističkim zemljama. To svjedoče podaci da su po broju apsolutno, a pogotovo u relativnim odnosima žrtve u Hrvatskoj bile višestruko veće nego u bilo kojoj drugoj europskoj komunističkoj zemlji, što dovoljno svjedoči o karakteru toga sustava, istaknuo je Jurčević.
Urednik Mato Rupić predstavio je sadržaj knjige. U uvodnom dijelu nalazi se tekst autora, te uvodna riječ kardinala Josipa Bozanića i kardinala Vinka Puljića, te recenzije ak. Franje Šanjeka i prof. dr. Kolarića. Središnji dio sadrži dosje 663 mučenika. Posebnu vrijednost u knjizi predstavljaju fotografije mučenika. Uz svaki dosje nalazi se popis korištenog arhivskog gradiva, svjedočanstva i literature. Posebnu vrijednost predstavljaju dodatne fotografije i faksimili objavljeni uz biografije pojedinih mučenika. Slijede dodaci: vojske i ideologije koje su ubile naše mučenike, dobna struktura mučenika Crkve u Hrvata, načini na koje su usmrćeni, kao i osvrt na broj mučenika u komunističkim režimima, te popis literature i izvora. Nakon kazala nalazi se životopis 664 mučenika do kojeg se došlo naknadno, ali autor nije želio da se isti ispusti.
Don Anto Baković istaknuo je kako nije studirao povijest, ali je i sam mučeničku povijest Crkve u Hrvata gledao i doživljavao u deset godina svoje robije, jer je kao bogoslov proživio martirium koji opisuje u svojoj knjizi "Batinama do oltara". Zato je među mučenike uvrstio i svećenike koji su umrli u zatvoru. U Martirologij je uvrstio i svećenike koji su više godina proveli na robiji pod strogim režimom, često bili mučeni. Takvi su, nakon što su proveli desetak godina na robiji, pušteni kući, ali su vrlo brzo umrli od posljedica mučenja u zatvoru. U Martirologij su uvrštene sve hrvatske biskupije, kao i sve redovničke zajednice Crkve u Hrvata u stvarnom značenju. Istraživanje obuhvaća teritorij današnjih republika Hrvatske, BiH, Crne Gore, te Kosova (Janjevo i Letnica), kao i žrtve s područja Vojvodine. Glavni je kriterij bio da su mučeništvo podnijeli na tlu Crkve u Hrvata. Tu su uvršteni i oni koji su završili životni put na Bleiburškom polju, kao i slovenski svećenici stradali u Jasenovcu. Tako se tu nalaze i oni koji nisu po nacionalnosti Hrvati. Ovim su Martirologijem obuhvaćene i sve crkvene osobe, žrtve nedavnog Domovinskog rata.
Na kraju se Baković zahvalio svim suradnicima, a posebno kardinalu Bozaniću na nazočnosti te predstavio ideju osnivanja Muzeja hrvatskih mučenika. Kardinal Bozanić odao je priznaje don Bakoviću na knjizi kojom je zadužio ne samo Crkvu u hrvatskom narodu, nego i čitav hrvatski narod. Ponovio je riječi iz propovijedi na Bleiburškom polju o potrebi jedne nadstranačke institucije koja bi sustavno proučavala žrtve. Naša država je dužna to pokrenuti i dužna iza toga stati. I Crkva želi dati svoj doprinos i spremna je sustavnije o tome razmišljati i učiniti konkretnije korake, rekao je kardinal Bozanić, te podsjetio kako postoje spomenici žrtvama fašizma, ali dok se tu ne doda još jedno "i" komunizma, oni će biti znak ostatka jedne ideologije.
Autor je usporedio stradanja crkvenih osoba u sedam država istočne Europe: (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Istočna Njemačka, Slovenija i Albanija) te je došao do značajnog podatka za Hrvate: Crkva u Hrvata po broju mučenika – žrtava komunističkog terora dolazi na prvo mjesto. Crkva u Hrvata je u godine bezbožnog komunizma osim velikog, svetog i neponovljivog blaženog kardinala Stepinca imala na stotine "malih Stepinaca" koji su po uzoru na prvog biskupa Hrvata, znali prije svojega strijeljanja uskliknuti "Živio Krist Kralj", ili su godine teške robije svetačkom strpljivošću provodili u teškom fizičkom radu, gladni i žedni, na zbunjenost svojih progonitelja. Ovo je knjiga iza koje stoji više od šest tisuća dokumenata: arhivske građe diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Beograda, iskaza vjerodostojnih svjedoka, izjava očevidaca, novinarskih izvješća i starih fotografija, kao i 17-godišnji istraživački rad jednog umirovljenog župnika i njegovih suradnika.

(Inf. katolička agencija)

XIX.



(nastavlja se)

Objavljeno 10.02.2015. u 19:27
PARTIZANSKI ZLOČIN

Metak u zatiljak za 66 franjevaca

Da se ne zaboravi - spomen na ubijene fratre oživotvoren je u igrokazu.
Tijekom veljače ove godine širom Hercegovine održavaju se komemoracije u spomen na šezdeset i šestero franjevaca stradalih od partizanskog metka, koji je usmjeravala ruka Komunističke partije, smatrajući fratre ‘narodnim neprijateljima’, ne preispitujući je li se doista koji od njih ogriješio o zakon ili nije.

To prije što ih je devet imalo titulu doktora znanosti, a devet su bili gimnazijski profesori, što znači da su veći dio rata proveli u samostanu i školskim predavaonicama. Najveći zločin dogodio se ispred širokobriješkog samostana, gdje je hicem u zatiljak strijeljano, zapaljeno i zatrpano 12 franjevaca, svi koji su 7. veljače 1945. zatečeni u habitu u samostanu, a sljedećih dana još 18 članova tog samostanskog bratstva.

Važan cilj

Nakon što su tijela prekrili zemljom i kamenjem, to mjesto je do odlaska partizanskih jedinica služilo kao – javni zahod.

Postrojbe NDH i Njemačke bile su raspoređene na brdu u podnožju samostana, što potvrđuju i ondašnji partizanski izveštaji, no u sljedećoj zapovijedi Štaba VIII. udarnoga korpusa NOVJ i samostan je proglašen ‘osobito važnim ciljem’. Crkva je 296 puta udarena topovskom granatom, a bombardiranjem, požarom i pustošenjem uništeno je kulturno blago, arhiv, muzej, velika knjižnica, fizikalni, kemijski i biološki kabineti...


Posmrtni ostaci širokobrijeških fratara

Foto: Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije. U samostan ulaze pripadnici 4. bataljuna 26. divizije 8. dalmatinskog korpusa, izvlače franjevce, među njima i nepokretnog fra Marka Barbarića (80), potpuno dementnog fra Krstu Kraljevića (50) i teško bolesnog fra Žarka Leventića (26). Osim vrijeđanja nikakvog suđenja nije bilo, a ni zapisa koji bi tumačili fratarsku umiješanost u borbe.

Nakon što su fratri pobijeni, komunistička propaganda na različite je načine pokušala opravdati zločin, pa se pisalo kako su poginuli u borbi jer su bili ‘glavni puškomitraljesci’, pa do stupidnih navoda kako su fratri s vrha zvonika polijevali borce vrućim uljem, kao da je riječ o osvajanju srednjovjekovne utvrde, a ne bitki u kojoj je korišteno suvremeno oružje.

Zanimljivo je da fratri nisu željeli bježati uoči prodora partizana, o čemu je u rujnu 1945. svjedočila samostanska kuharica s. Emerina Kozina: “U zadnje vrijeme sigurno su znali i govorili da će partizani doći na Široki Brijeg, ali su govorili: ‘Mi nismo ništa krivi, pa što ćemo bježati’.”

Postupak beatifikacije

Tijekom završnih borbi u Drugom svjetskom ratu pobijeno je još; u Mostarskom Gracu šest fratara, Mostaru sedmorica fratara, među njima i provincijal dr.fra Leo Petrović, Ljubuškom petorica, Čitluku trojica, Izbičnu trojica, Kočerinu dvojica...

Do 2010. godine je za cjelokupan pokolj hercegovačkih fratara završen provincijski postupak za mučeništvo, pod nazivom ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’, čiji je vicepostulator fra Miljenko Stojić, međutim biskupijski postupak za beatifikaciju u nadležnoj, Mostarsko-duvanjskoj biskupiji još nije počeo.
DAMIR ŠARAC

“Hrvatski martirologij'

663 ubijenih katoličkih svećenika u RH uglavnom od ruku partizana i OZNA-e
240 likvidirano je do svibnja 1945.
263 svećenika likvidirano je nakon savezničke pobjede
32 izginulo u savezničkom bombardiranju
12 ubijeno na službi u JNA
11 svećenika ubile su vlasti NDH

BIH
73 franjevca ubijena su u Franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena
69 fratara ubijena su u Hercegovačkoj provinciji
39 svećenika stradalo je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Damir Šarac (Slob.)

XVIII.



(nastavlja se)

BELI ORLOVI OPET LETE

Jučer je ljude mučio, strijeljao i bacao u provaliju, a danas je Vučićev povjerenik


Već više od mjesec dana Slobodan Stanić obnaša dužnost povjerenika Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića u Somboru, kao i još nekoliko javnih dužnosti u tom vojvođanskom gradu. Ništa tu ne bi bilo neobično da ta osoba nije prije 18 godina osuđena pred Županijskim sudom u Splitu za počinjeni ratni zločin, jer je 1991. godine, kako to prenose srbijanski mediji, kao zapovjednik paravojne formacije počinio ratni zločin u dalmatinskom selu Potravlju, kad su strijeljani civili i ratni zarobljenici.

Protiv Slobodana Stanića i još dvojice optuženih 1997. godine vodio se postupak u odsutnosti zbog ubojstva ratnog zarobljenika Mirka Hrgovića. Stanića se teretilo da je Hrgovića mučio, a zatim strijeljao i bacio u provaliju. Suđenje u odsutnosti okončano je pred Županijskim sudom u Splitu izricanjem pravomoćne presude kojom je Stanić osuđen na 20 godina zatvora.

Ova informacija našeg beogradskog dopisnika Jove Paripovića, koja govori kakve suradnike okuplja Aleksandar Vučić, podsjetila je na krvavu velikosrpsku agresiju na Cetinsku krajinu u rujnu i listopadu 1991. godine. U toj agresiji, uz JNA i lokalne četnike, sudjelovali su i pripadnici paravojnih snaga iz Srbije, a jednom takvom skupinom, koja je bila u sastavu po zlu znanih "Belih orlova", zapovijedao je upravo Slobodan Stanić.

Ta skupina srpskih "junaka" iskazala se ubojstvima civila i zarobljenih pripadnika ZNG-a na području netom okupiranih naselja Satrić i Potravlje. Poznato je da su u prvoj polovini listopada 1991. godine na Svilaji zarobili 10 mještana iz Satrića i Potravlja u uniformama hrvatskih vojnika, od kojih su dvojicu ubili. O tome zločinačkom događaju ubrzo se pročulo u Sinju, a akteri su pred Županijskim sudom u Splitu osuđeni u odsutnosti 1997. godine.

O svemu što se tada događalo u Potravlju, Satriću i na Svilaji opširan iskaz dao je Slobodan Despinić iz Otišića, po naobrazbi profesor općenarodne obrane i društvene samozaštite, koji je bio pripadnik vojske pobunjenih Srba.

"Poznat mi je slučaj zarobljavanja 12 mještana iz Satrića koji se dogodio negdje u 10. mjesecu 1991. godine. Njih su zarobili pripadnici 'Belih orlova' zajedno s kapetanom Čolakovićem te Radivojem Radivojevićem, zvanim Rade Šiptar, na području Orlovih stijena, odnosno Mačkule na Svilaji. Zarobljene su doveli u blizinu mjesta gdje su bile haubice, a to je bilo u Potravlju, negdje oko restorana 'Kenedi'.

Tu su ih počeli tući i maltretirati, a Boban Bjelobrk, zvani Žućo, ubio je jednog pripadnika te grupe (Petra Hrgovića, oca nogometaša Mirka i alkara Andrije, op. T.P.). Poznato mi je da su sutradan pripadnici 'Belih orlova' poveli jednog pripadnika te zarobljene grupe (Mirka Hrgovića, op. T.P.) kao vodiča do položaja na Svilaji. Poslije se pričalo da je Radivoje Radivojević sa stijena poviše Satrića u Svilaji bacio vezanog zarobljenika u provaliju..."

Iskaz Slobodana Despinića, po hrvatskoj strani poznatim detaljima koje su ispričali ostali zarobljeni pripadnici grupe te naknadno drugi pripadnici srpskih snaga, nije precizan i potpun, ali je važan jer je među prvima progovorio o srpskim zločinima. Despinić neprecizno govori kako je Mirko Hrgović ubijen.

On kao ubojicu navodi samo Radivoja Radivojevića, zvanog Rade Šiptar, a ne spominje još najmanje dvojicu pripadnika "Belih orlova", Slobodana Stanića i Milana Babića. Stanić i Babić iz blizine su u Hrgovićevu glavu ispalili više hitaca iz automatskih pušaka, od čega je nastupila trenutačna smrt svezanog zarobljenika. Tek poslije toga Radivojević je beživotno Hrgovićevo tijelo bacio u planinsku provaliju.

Slobodna, 6. 2. 15.

Toni Paštar

GLOGOŠKI NAPUSTIO ŠATOR

Održao miting u Imotskom: 'Mirovine su nam srezali 40%'

Pitaju nas neki što radimo u Savskoj. Isti ti i 90-ih godina pitali su gdje idemo dok su se oni sakrivali. Ne može se izjednjačavati žrtva i agresor. Gdje su ratni veterani, gdje je pobjednička vojska? I Josipović, Mesić, Pusić, Milanović, Fred Matić, Sanader, Kosor, svi oni zaboravili su branitelje.

- Nećemo dopustiti da se omalovažavaju naši suborci. U drugim civiliziranim državama cijene se svoji veterani, a u nas se obezvrjeđuju. Mi želimo biti jedno, kao što smo bili u krvi i borbi, hoćemo da svi branitelji imaju ista prava, a ne da nam se sa svetinjom politizira. Šator u Savskoj je postao simbol otpora protiv onih koji ne vole Domovinski rat - istaknuo je Deur.

- U niti jednom udžbeniku nisam pročitao da je iz Imotskog poginulo 200 sinova ove krajine, nigdje ne piše da su branili i ginuli Hrvatsku od Vukovara do Dubrovnika. Eto jedan od razloga što smo u Savskoj, ne damo da nam se zatomi sveti rat, sveta krv naših ljudi. Mi ćemo ostati u Savskoj ako treba ne 109 nego tisuću i devet dana, da ispravimo takve nepravde. Tražimo od vas povjerenje i kada vas pozovemo - dođite nam - poručio je, burno pozdravljen Josip Klemm.

U svom 50-minutnom govoru Đuro Glogoški do u detalje je objasnio cilj prosvjeda, detaljizirao zahtjeve branitelja koji bi trebali ući kao ustavna kategorija.

- Ovi danas na vlasti sustavno su se pripremali na ovo što nam danas čine. Od 2001. smanjene su mirovine braniteljima i do 40 posto. Što će sutra obitelj branitelja kada on umre. Ostat će socijalni slučaj. To nećemo dozvoliti i za te stvari se borimo da oni budu osigurani - podvukao je Glogoški.

Jutarnji, 6. veljače 2015.

Tajni prolaz do Visoke i dizalo pod zemljom građeni za Tita.

(Večernji)

ooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

Kolinda, Kolinda,
Hrvatice moja!

Koje li će ti klopke
i u snu i u zbilji
poraženi sapinjati!

Jer si lijepa
kao domovina nam jedina. Hrvatska.

I mudra.
I oprezna.

Trebaš duši mojoj.
Hrvatskoj.
Kao sunce ozeblom koraku mom.
Hrvatskom.

.
Oružje zveči. Bijesne mrke čete.
I Mađar bježi na brzim konjima,
Za njim Hrvati ko zmajevi lete.

Gone ga preko ravni i bregova,
Šumama gustim, gudurama tamnim,
Tamo do sivih Dravinih valova.

Kagan je rijeku prošo, mrk je stao.
"Junače, tko si?" - Na drugome brijegu
Pobjednik mladi gromko zavikao:

"Arpade, ti si vjetrina što hara,
Ja sam ti hrašće jedro i stoljetno
Na koje zalud vihor se obara.

Ti bijesan rušiš, ja sveđ vedar zidam;
Ti ko zvijer banu da moriš i kolješ,
Ja od zla branim, ljute rane vidam.

Za ime što me pitaš, varvarine?
Čuvar sam vjerni ognjišta otaca,
Lav stražar rodne rijeke i doline.

Susjede, dom si na svojemu gradi,
Zovi me zid mjedeni, plot krvavi;
Prohtjel' se tebi jednom natrag, znadi:

Tu ćeš me naći. Čekam te na Dravi."

Vladimir Nazor

.

XVII.



(nastavlja se)

Kolindo, Hrvatice moja!
Katolkinjo moja!
Predsjednice moja!
Neka ti Bog pomogne u ostvarenju skromnih hrvatskih vizija!
Slobode, dostojanstva i ravnopravnosti hrvatskog naroda
u stoljetnoj vlastitoj državi!

U labirintima komfaš podvala, mržnje, razdiranja, licemjerstva,
lascivnosti,
nerada, ljenčarenja,
proždrljivosti,
rušenja i bombardiranja ljepote hrvatskih snova,hrvatske želje za mirom...
neka ti put osvijetljen bude
Božjom luči!

Čekah te dugo.

Komfaš razapinjatelji,
asasini,
uhode,
podlaci,
podmuklaci,
ubojice, grobari, jamari...
krunu od trnja
pletu ti.

"Vilo Hrvatice u Perivoju od slave!"

Sanjah te.
I dočekah te.

Neka ti put osvijetljen bude
Božjom luči
u labirintima komfaša i kapitalfaša!