Nasrtaji velikosrba i 'domaćih izdajnika' na sudbonosno podijeljenu Hrvatsku

Objavljeno: 20. ožujka 2015.

'Nakon 25 godina treba se zapitati je li hrvatska država izgubila smisao' - tako glasi jedan naslov u Večernjemu listu, austrijskome dnevniku na hrvatskom jeziku (tjedni prilog, Obzor, 31. siječnja, str. 9). Nakon stvarnih i izmišljenih, dakle izmaštanih nizanja nezadovoljstava državljana hrvatske države - hrvatskom državom, taj, dakle austrijski dnevnik pisan hrvatskim jezikom, zaključuje: 'Zato hrvatsku državu u svakome njezinu povijesnom izdanju možemo smatrati kvislinško-marionetskom tvorevinom koja nikada građanima nije donijela dobro. Nakon svake od tih epizoda uglavnom je ostajao sram...' (Prema brojnima, ovo je veleizdajnička laž, jer i Socijalistička Republika Hrvatska bila je hrvatska država i imala je svoju državnost: svoj Sabor itd., kao i ona 'nezavisna', a jednako su 'nezavisne' i bile.) Zar se sramiti čak i antifašističkih temelja suvremene hrvatske države i podmetati laž da nije tako?!

To bi, moguće, bilo i kažnjivo kada bismo imali ono što nemamo: zakon o svjesnome i namjernome nanošenju štete vlastitoj državi i o veleizdaji. Kada je Knut Hamsun, čuveni pisac i nobelovac, svjesno i namjerno ocrnio vlastitu državu i prionuo uz hitlerovskoga okupatora, Norvežani su mu spontano vraćali njegove knjige, u zatvor, gdje se nalazio. Večernji list, odnosno jedan od njegovih autora koji je ovo napisao, ne nalazi se u zatvoru, nego i dalje piše, a Hrvati austrijskome veleposlanstvu ne šalju nepročitane primjerke njihovih tiskovina; i dalje ih čitaju, sa sve manje razloga za to. (Moguće stoga što se tamo ipak nađe i pokoji drukčiji autor?!)

Da hrvatska država hrvatskim građanima i ne donese nikada nikakva dobra, trude se i svi ostali dnevnici u Hrvatskoj, koji nisu austrijski, ali uglavnom jesu kriptojugoslavenski, tiskovine ili gledaline i slušaline famoznoga 'regiona', eo ipso velikosrpski, dakle također strani, nehrvatski.

Da se razumijemo: nisu u Hrvatskoj nikakva smetnja 'hrvatski Srbi'; oni su se uključili u hrvatsko društvo njegujući svoje nacionalne i vjerske osobine i običaje bez ikakve nevolje, ima ih koji su i borci Domovinskoga rata, ma koliko da su neki njihovi političari, a osobito barbarogenijski novinari i intelektualci trajni 'remetilački element'. Njima su 'ustaše' neprekidni izvor političkih prihoda, zato nikako da ih zakopaju, nego ih stalno otkopavaju; trebaju im. 'Ustaše' su postali 'zlatni rudnik' neprestanoga podčinjavanja svih Hrvata - tobožnjoj krivnji i strahu. Nema boljega sredstva od 'ustaša' za držanje Hrvata na uzdi. Onih koji se daju zaoglaviti.

Kada velikosrbi osvoje hrvatske etničke prostore, slijede (dobro promišljena!) etnička čišćenja Hrvata, a kada usele na hrvatski državni teritorij - imaju sva prava kao i domaćini, i veća! Ta je razlika temeljna, bitna.

Takvi proizvedu i mišljenje da je 'svaka hrvatska država kvislinška': tomu to i služi: da Hrvati nemaju državu. Bilo kakva i bilo koja hrvatska država, dakle ne Srbima, nego velikosrbima i (posuđujem sintagmu) 'domaćim izdajnicima' - trn je u oku.

Još veća su nevolja 'hrvatski Hrvati' koji to ne znaju biti, zapravo ne znaju ni tko su ni što su ni čiji su - a ne uspijevaju biti samo svoji na svomu! To im je sumnjivo: bi li to moglo značiti da su, ne dao Bog, nacionalisti, šovinisti, ustaše, aaa - apage satanas! Je li ih strah biti Hrvat i jasno reći da jesu to što i jesu i što jedino mogu biti. Ne! Oni bi bili Hrvati, ali da im se to iz 'regiona' ne zamjeri. Da ih ne 'isprovocira' hrvatska zastava, kao npr. na Prevlaci, pa ju poslušni Hrvateki - brže-bolje skinu s jarbola i premjeste gdje je nevidljiva! Sedamdeset i više godina ispiranja mozgova u Jugoslovijama - onoj kraljevskoj i onoj socijalističkoj - učinilo je svoje. Međutim, taj proces regionalizacije, a zapravo odhrvaćivanja Hrvata traje dulje od dvije stotine i pedeset godina.

Europi je regija uvijek bila važnija od Hrvatske – današnje regije

Vratimo se nakratko na početak 19. stoljeća. Europska politika širi se prema istoku (Drang nach Osten), kao što to radi i danas. U tom smislu i za te potrebe pokušava se od više južnoslavenskih jezika napraviti jedan. Danas se zna da su i Ljudevit Gaj i Srbin Vuk Karadžić bili 'bečki špijuni', u svakomu slučaju nositelji i provoditelji takve politike.

Gaj je, slijedeći i Vitezovića i druge, uveo novo pismo, gajicu, čvrkice i kvačice na slovima posudio je iz češkoga, slovačkoga i poljskoga (č, ć, đ, dž, š i ž), premda bi prirodnije i u duhu dotadašnje hrvatske tradicije bilo da su se pisali dvoslovi i troslovi (npr: č=cc/tch, ć=ch, dž=dzz, đ=gj/dj, š=sh i ž=zz). Gaj je tako onemogućio razvitak hrvatskoga jezika na dotadašnjim hrvatskim trodijalektalnim književnim djelima; važnije od objedinjavanja hrvatstva bilo mu je jedinstvo svih (južnih) Slavena, tako ih je bilo lakše osvojiti i Europa je to podupirala. Danas se osvaja drukčije, a opet i jednako: ulaženjem 'regiona' u Euniju. Ako od 'Eu-fondova' tražite nešto za hrvatski 'projekt' ili 'projekt' koji će npr. objedinjavati hrvatska narječja - ništa ne ćete dobiti, iako samo tražite (natrag) dio vlastita novca, ali ako tražite nešto zajedno sa Srbima, Bošnjacima i ostalima - novac je zajamčen: regija je zakon za Euniju. (Primjera ne nedostaje!) Ipak, izvornome hrvatskom jeziku danas se koliko-toliko vraćamo, ne u smislu objedinjavanja hrvatskih narječja u jedno, nego - poštivanja svih te da imaju jednake književne vrijednosti, svaki od njih. (Velika je važnost Kajkavskoga spravišća i Čakavskoga sabora). Nastoji se i na jedinstvenomu rječniku, koji ne uzima samo štokavsko jezično bogatstvo, nego i kajkavsko i čakavsko: hrvatski jezik time postaje jedan od najbogatijih na svijetu, odnosno tzv. 'mali' jezik s golemim leksičkim blagom. Ni jedan drugi slavenski narod to nema. (Vidi: I. B. Šamija Rječnik jezika hrvatskoga, Društvo Lovrećana/Grafika Markulin, Zgb.,2012. Vidi i tko je izdavač!)

To nitko nigdje izvan Hrvatske, a ni u Hrvatskoj niti spominje niti promiče. Suprotno tomu, jedne jednojezičarske nesretnice koja negira posebnost i samostalnost vlastita hrvatskog jezika pune su novine (s njezinim slikama u mondenim krpicama) ne samo u 'regionu' i u Euniji, gdje je 'zvijezda', nego i u Hrvatskoj. Predsjednici doista ne će biti lako stvoriti jedinstvenu naciju okrenutu budućnosti i napretku.

Ilirci - za koje rado kažemo da su hrvatski narodni preporoditelji - jesu bili rodoljubi, ali Gaj neprestano, u svakoj prigodi, tepa 'naš Vuk', dakle - pravio je 'region', ne samostalnu Hrvatsku. Vuk je to iskoristio da - tvrdeći da su svi hrvatski štokavci Srbi - pokrade i prenese u srpski golemo blago hrvatske narodne i umjetničke Sator savskaknjiževnosti, a to velikosrbi i danas zdušno nastavljaju raditi, dakle krasti hrvatsku književnost; Eu se 'ne bu štela mešati'.

Mladi klerik Tomaš Goričanec (Međimurec iz Male Subotice, gdje škola danas nosi njegovo ime!) 1837. piše ep 'Obsedjenje i poboj sisečki', prema uzoru na Andriju Kačića Miošića i njegov 'Razgovor ugodni naroda slovinskoga'.'Obsadu i boj sisački', odličan ep o briljantnoj pobjedi hrvatske vojske, skupa s ostalima iz srednjoeuropskih zemalja, pod vodstvom hrvatskoga bana Tome Bakača 1593. nad otomanskom vojskom koju je vodio paša Predojević - odjeknula je tadašnjom Europom i konačno zaustavila dalja otomanska osvajanja. Međutim, budući da ta za Hrvatsku i cijelu Europu iznimno značajna pobjeda u sjajno napisanu književnome djelu nije bila prikazana gajicom ni štokavicom, tada 'regionalnim' pismom i jezikom - kajkavsko je djelo bilo unaprijed osuđeno na zaborav, i prije negoli je tiskano - sve do naših dana. A i u našim danima je zapravo u širem puku nepoznato. Ni u školama se ne uči (?!), ali o homoseksualcima - da!
Dva podsjećanja na to kakvi smo: 1. Srbi sramotno gube bitku na Kosovu i dižu tomu veleban spomenik, ispisuje se o njihovim junaštvima nevjerojatna mitomanija u pjesmama 'Kosovskoga ciklusa', dok Hrvati kod Siska junački i viteški pobjeđuju Osmanlije - pa nigdje nikakva spomenika, a ep o tomu - uništen, od hrvatske ruke. Profesor Zvonimir Bartolić slučajno je pronašao jedna primjerak! No, to su, kaže se, 'dva različita mentaliteta'. 2. I ban Bakač i paša Predojević su Hrvati, oba veliki vojskovođe: Hrvat na Hrvata. 22. veljače 2015. 'šatoraši', prosvjednici, invalidi Domovinskoga rata, na zagrebačkoj .Savskoj cesti, i 'antišatoraši' prosvjednici, na zagrebačkome Trgu bana Jelačića, također junaci Domovinskoga rata i ratni invalidi, zamalo da sa ne pomlatiše međusobno štakama i invalidskim kolicima na invalidska kolica. Tragikomičan, karikaturalan, brojglovski 'poboj zagrebečki' spriječila je policija, ali ostaje gorak okus: opet udara Hrvat na Hrvata. Kako onda da ne izumru još i brže nego što dosada izumiru?! Povijest se ponavlja kao 'anitšatoraška' sprdačina. Istina, netko ih je nahuškao na svoju subraću, nekomu jest u interesu da Hrvati ne budu invalidni samo u ekstremitetima, nego i u glavi. Čujem: istim onima koji su 1991. 'podržavali Šljivančanina'(?!).

Naša se predsjednica doista nalazi pred golemim i nadasve teškim zadatkom pomirbe i stvaranja optimizma. To što su 'antišatoraši' dodatno bili podmazani još i jalom, zavistima, Predsjednici ne olakšava, nego samo otežava posao koji je pred njom.

Dakle, sukob nacionalne svijesti i anacionalne ne-svijesti, sudaranje državne savjesti i antidržavne ne-savjesti, sraz regionalaca (velikosrbima naruku) i Hrvata bez svijesti i savjesti o važnosti svoje države te da se bez čvrstoga nacionalnog ne može graditi bilo što internacionalno - zbio se u Beču 28. ožujka 1850., prije točno 165. godina: Bečkim književnim dogovorom utvrđuje se zajednički jezik. Nazočni: pet Hrvata, dva Srbina i jedan Slovenac.

Što i kako austrougarskoj carevini znači kako balkanski plebs divani i kakvim će slovesima ispisivati svoje svađe i sukobe te narodne umotvorine, a pjesmopojci svoje deseterce? O, itekako: Ein Volk, ein Stadt, eine Sprache! Da, narod
(Volk) tamo ima više, ali ako je država (Stadt) zajednička, jedna, i jezik samo jedan, to je već 'dvotrećinska većima'. Osvajanje (usvajanje, pristup Euniji, integracija... kako hoćete!) uspješno se ostvaruje.

Stoga i današnja Eunija, znatno lošija od one austrougarske, za regionalno daje sve, za nacionalno hrvatsko - ništa. Interes joj je drukčiji. (To što je ono: jedan narod, jedna država jedan jezik - Hitler doveo do apsurda, suvremena Francuska promaknula je u svojoj državi do gotovo potpunoga nacionalnoga obespravljivanja te izumiranja - isto što i genocida - više naroda: Normana, Katalonaca, Baskijaca, Korzikanaca, a osobito Provansalaca - s uistinu golemom vlastitom književnom baštinom na svojemu odumrlom jeziku - to je tako prihvaćeno, nitko se ne buni, a podjarmljeni i ne mogu.

Kada je uspostavljena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918., jezik se zvao 'hrvatsko-srpsko-slovenački', a hrvatski književnici oduševljeno su prihvatili pisati ekavski, dok su se Srbi obvezali koristiti latinicu. Ništa od toga. Međutim - u rukama sam držao manuskript 'Pesama' Antuna Bonifačića, između dva rata pjesnika poznatijega od Tadijanovića i Cesarića zajedno, kasnije, u izgnanstvu - ustaškoga doglavnika, ali tada oduševljenog Jugoslavena...

Predzadnji pokušaj regionalizacije Hrvatske zbio se 1954. dogovorom u Novome Sadu i stvaranjem zajedničkoga pravopisa, 1960. (Stručno, on je najbolji koji smo ikada imali, osobito zbog logičke interpunkcije, ali politički je značio postupno ujedinjenje u jedan jezik, a u primjeni - progon svih samo hrvatskih riječi; iskusio sam to na vlastitoj koži.)

Zadnji je pokušaj bio neposredno prije raspada Jugoslavije: Srbija je bila na redu dati predsjednika Saveza književnika Jugoslavije te je nudila osvjedočenoga četnika, unitarista, koji je (mel i ore fel in cuorde/na usnama med - u srcu jed!) bio 'protiv svih podela', a osobito jezičnih, s čime smo se mi ostali književnici iz drugih tadašnjih republičkih književnih društava i udruženja opirali, braneći svoje nacionalne jezike i književnosti: osobno sam sudjelovao na najmanje petnaestak takvih sastanaka. Na svršetku toga natezanja Savez književnika Jugoslavije raspao se, a prema istomu 'modelu' raspao se i Savez komunista Jugoslavije, a zatim i sama Jugoslavija...

Nu, nasrtaji, prava ofenziva na hrvatsku samobitnost i na hrvatsku državu i naciju nastavila se, evo, nesmanjenom žestinom i nakon četvrt stoljeća postojanja naše države. Jednako i krađa književnosti, svojatanja teritorija, odnosno akvatorija... Žestoki napadi na vlastitu državu vrlo su učestali i sve učestaliji i iznutra, iz same hrvatske države i od hrvatskih državljana, kako je i vidljivo u početku ove zabilješke, kao i u današnjici na Trgu bana Jelačića u nasrtaju ne na 'šatoraše', nego - pomoću 'antišatoraša' - na hrvatsku državu, dakle na istomu onom Trgu na kojemu su ubijani hrvatski rodoljubi, 'Srpanjske žrtve' (jedinstveno među svim svjetskim prijestolnicama).

Rat nije prestao; danas se ratuje svim raspoložim sredstvima, osim oružjem doslovno. Hrvatska je dobila rat na bojišnici i svoju državu u (već ranije očerupanim) granicama Socijalističke Republike Hrvatske, ali i na to se nasrće. Srbija je izgubila Kosovo, koje ionako nije bilo njezino, ali je dobila dvije nove države: Vojvodinu, koja također nikada nije bila i nije njezina, gdje su prevagnuli srpski dođoši, i Republiku Srpsku, pretežno na hrvatskome etničkom prostoru Posavine, gdje su Srbi prvi put ugazili zajedno s osmanlijskim osvajačima, kao potkivači vojničkih konja i drugi sluge, pa zanatlije, potom i trgovci i slično... danas gazde i gospodari, praktično na puškomet od povijesnoga Siska i Zagreba.

Novoizabrana hrvatska predsjednica doista ima težak zadatak, i u državi i u odnosima s okolnim državama. Velikosrbi su državnopravno prekoračili ne samo'preko', u prostor bivše austrougarske carevine u Vojvodini (Zemun, danas predgrađe Beograda, bio je hrvatski grad, s novinama na hrvatskom jeziku, jedne je uređivao Stjepan Radić, 1901.), nego, evo, i preko Drine ...

U državi i u narodu su podjele, kao i u svim narodima i u svim državama, ali jedino u Hrvatskoj te su podjele i protiv vlastite države: to se doista može nadvladati jedino nadljudskim optimizmom i vrlo promišljenim postupcima ili - vraćanjem predsjedničkih ovlasti i većih od onih koje je prvi hrvatski predsjednik imao.

Predsjedničin domoljubni optimizam temeljac je svemu

Odličan švedski film Posljednja presuda, priča je o novinaru, neustrašivom antihitlerovcu i moralnome uzoru struke, čija je ljubavnica bogata vlasnica novinskoga dnevnika, dakle u pozadini je i ljubavna priča, krah novinarova braka, pa njegova žena plače i pita već odraslu kćer 'što to ona ima, a ja nemam?'. 'Novine, mama, novine!', odgovori joj kći. Što to većinski Hrvati u Hrvatskoj nemaju, a drugi imaju...

Upravo traje slavlje tobože desnih nad tobožnjim ljevičarima nakon predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, a istina je da je izborna prevaga jedva jedan i nešto posto pa je karikaturist Hrvatskog tjednika pogodio 'u sridu' kada je novoizabranu predsjednicu Hrvatske narisao kako se provlači kroz iglene uši. Hrvatski je narod, dakle - narod gledano politički, svi hrvatski državljani - doista duboko podijeljen, eto - približno popola! Doista 'bipolaran narod', kako zapaža 'prijatelj' našega dosadašnjeg predsjednika i srbijanski donedavni velepoklisar u Hrvatskoj.

Jedni bi, dakle, hrvatsku samostalnu, neovisnu, svoju, vlastitu državu, koja se međutim do sada doista nije pokazala ni mudrom ni politički zrelom - a druga polovica traži 'altro signore' (iz Krležinih opservacija) nekoga drugoga tko će Hrvatskoj biti gazda i gospodar. Tu je Bruxelles zamijenio Beograd, ali protivnicima samostalne Hrvatske to nije dosta - jer hrvatska država time ipak opstaje, baš kao država. To je njoj teško jer ni doista samostalna ni stvarno neovisna nikada nije bila, premda je tzv. državnost uvijek čuvala ili nastojala sačuvati, još od ubojstva svojega kralja Tomislava u ranomu srednjemu vijeku...

Opet onaj film: u njemu su antihitlerovci svi: i vlasnica novina i glavni urednik i predsjednik vlade i sva vlada, ali - kada novinarovo pisanje prouzroči to da Hitler zaprijeti napasti Švedsku i pregaziti ju - da bi sačuvali svoju državnu samostalnost, ovdje i neutralnost u ratu - svi složno žrtvuju neustrašivu poštenjačinu, u interesu nacije! To je, znači, bio istinski švedski rodoljubni nacionalizam, kao obrana od pomahnitala hitlerovskog naci(onal)-socijalizma.

Još uvijek u Hrvatskoj jasno i nedvosmisleno biti Hrvat, a što si drugo nego to što jesi - može značiti isto što i biti ustaša. Hrvat je stoga najteže biti upravo u Hrvatskoj. Lakše je u Bostonu ili Stockholmu, ne bih ipak rekao i u Sarajevu ili u Subotici, kao ni u Ljubljani! Ako si u Hrvatskoj bilo što drugo ili bilo tko drugi, a ne Hrvat - neusporedivo ti je lakše, naravno ako nisi u kategoriji puka i pukoga birača. Tada je svoj sirotinji isto. Stoput je dokazano i dnevno se pokazuje da je to tako!

Dakle, 'bipolarni narod', podijeljen na rodoljube, one za samostalnu Hrvatsku i na - ne bivše (to smo, politički gledano, bili svi!), nego današnje 'Jugoslovene', 'regionaliste', u konačnici 'ne-Hrvate'. (Čak se, najnovije, traži i 'regionalna komisija' za utvrđivanje ratnih šteta i zločina, i to se traži usred Hrvatske, bez ikakvih posljedica po takve uistinu antidržavne elemente, nevjerojatno!). Međutim, ta se razdioba naglašava osobito iznutra, potaknuta antihrvatskim medijima, da se ublaži i zamrači ona jednako sudbonosna, ako ne i još sudbonosnija podjela na samo dvije kaste Hrvata, toj jest hrvatskih državljana. Na vladajuću partijsko-stranačku, kastinsku, bankarsku i tajkunsku Hrvatsku, koja se vozi i hrani na narodni trošak, s golemim državnim birokratskim karcinomom kao i udrugarskim 'džabalebarošima' koji bujaju do metastaza, te na izgladnjelu, obespravljenu i osiromašenu kastu suvremenog roblja (bivše 'radničke klase' tadašnjih samoupravljača, a današnjih glasača, demo-kratskih vlasnika vlasti, i onda i sada samo prividno, naravno!).

Dakle: strahotne su podjele. Najsudbonosnija od njih je upravo ta: na one koji imaju i one koji nemaju, ali i na svim drugim životnim bojišnicama je jednako. Mogu te opljačkati legitimno i legalno, a ne možeš im ništa.

Primjeri dokazuju istinitost ove tvrdnje. Upravo traje larma oko novoga slogana Hrvatske turističke zajednice 'Hrvatska puna života' - koja je kao na natječaju izabrana da nas promiče turističkim svijetom. Nije toliko stvar u tomu što je ta sintagma glupava, sve su zemlje u kojima netko živi 'pune života' pa se bolja postojeća promidžbena krilatica zamjenjuje lošijom, da ne kažem(o) imbecilnom - bit je u tomu koliko stoji taj slogan. Ako je istinita cifra od dva i pol milijuna, o čemu se piše, onda je čitav predsjedničin optimizam ozbiljno poljuljan: nikakvo jedinstvo i ničiji optimizam ne će nas spasiti od vlastoručnih podvala Hrvatskoj i hrvatskim građanima, ako ta 'legalna i legitimna' pljačka ne rezultira trenutačnim ostavkama ne samo voditelja Hrvatske turističke zajednice (ne znam tko je taj!) i ministra turizma (njegovo ime čitam u tisku, ali ga ne pamtim, nema razloga!). Oni bi oba, nakon toga, morali završiti i u reštu, ali ne će: mala zemlja za velike podvale i prijevare štiti one koji sve nas prave budalama! Zna se kako meštri obmana to rade!

Novoizabrana Predsjednica u svojemu optimističnom zanosu naglašava rodoljublje, okreće se današnjici i sutrašnjici, ljubi hrvatsku zastavu i ističe nužnost postojanja vlastite države, što je neophodno i državnički mudro. Bez toga nema ne samo države nego ni bilo kakva napretka u njoj.

Međutim, u Hrvatskoj je iznimno slabašna svijest o važnosti imanja vlastite države. Mnogi ne shvaćaju da je upravo to ono najvažnije, ne tek za nacionalni opstanak (svih državljana) nego i za postojanje života. Biti svoj na svojemu, imati to svoje - nenadoknadivo je bilo čime.

U spomenutoj Švedskoj, u malomu mjestu u unutrašnjosti, gdje sam svojedobno boravio, iako tamo neki stranac rijetko zaluta, na svakoj kući iznad ulaza vijori švedski barjak: ne velik, zakonom propisane veličine, žuti križ na plavom - iznad svakoga je kućnoga ulaza. To je stvar nacionalnoga ponosa. Nitko Šveđane zbog toga ne proglašava nacionalistima.

Na žalost, istina jest da mnogo razloga za optimizam i nema, ali - valja ga stvarati. Neka mi nitko ne zamjeri, ali sjećam se doba nakon Drugoga svjetskog rata, kada je razloga za optimizam bilo i manje nego danas - ali sve se orilo od optimističnih izjava o vjeri u svakidanje obećavanu 'svjetliju budućnost'. I, nisu bile tek parole: i nastojalo se. Ne ću ulaziti u to ni kako ni koliko niti je li to bilo na pravi način (nije!), u totalitarnim sustavima takvo što je mnogo lakše ostvariti nego u demokratskim, ali - državnički optimizam hranio je naciju. To se jednostavno mora tako raditi - i u hrvatskoj državi - ako želimo da država opstane. Predsjednica je - ispravno - krenula od toga.

Stoga i nasrću na nju novinari raznih sorata, kojekoja 'falsa munita', u svim dnevnicima, dakle - hrvatskim tek nominalno. Što regionski trolovi imaju, a predsjednica hrvatske države nema, odgovorila je već ona kći nesretne ostavljene žene: 'Novine, mama, novine!', njih oni imaju, a ti ih nemaš!

Ne tek Predsjednica, ona ih i ne treba imati, Hrvatska nema svoje novine, svoje televizije, svoje dnevnike... Neshvatljivi napadi na nju, izrugivanja (npr. predsjedničke primopredajne svečanosti), podvaljivanja, isticanja nebitnoga kao bitnoga... sve to nije tek napad na Predsjednicu, nego je - preko nje - napad hrvatskih glasila na postojanje hrvatske države - u nastojanju većine tiskovina i svih medija - hrvatski antihrvatskih. Da, to je naizgled contradictio in adjecto, ali i nije; jedino u Hrvatskoj to tako ipak postoji, naizgled je hrvatsko, oni su naizgled Hrvati, a ali i nisu. Ponekada i 'prema potrebi'. (Dva tjednika, Hrvatski tjednik i 7dnevno dobili su etiketu 'desničarskih', 'primitivnih' itd.; sve je to smišljeno. Činjenica je, međutim, da se jedino u njima pokreću i pokušavaju nepristrano tumačiti poneke za državu bitne teme.

Ipak, i jedni i drugi moraju poraditi na dodatnoj relevantnosti svojih suradnika, to je očito. Ipak, sve je više respektabilnih pera, izvan kokošinjačkoga žutila...) Predsjednica nema ne samo 'novine, mama, novine', nema ni svoje Hrvate ili - pola njih za sada nema! Da bi imala makar dvotrećinsku većinu u građenju hrvatske države, optimizam kojim ona zrači jest temeljan, ali - ne i dostatan.

Samo istinske promjene, ukidanje povlaštene kaste, odnosno stranačko-partijskih povlastica, drastično kresanje i smanjene prebrojnih trutova, posvuda, odstupanje od silnih 'službenih vozila', odlazak na posao (svih!) pješice, svojim vozilom, gradskim prijevozom ili taksijem (kako je u Švedskoj Palme išao!), ne stvaranje 'tristo bogatih familija', nego najradije ni jedne pretjerano bogate, ali tisuća i tisuća imućnih obitelji, a bez gladnih, ozbiljna nastojanja, povezivanja spojnicima hrvatskih otoka i kopna (kao i Komarne i Pelješca!), dakle - preporod hrvatskih otoka, navodnjavanje Slavonije, obrada svakoga pedlja obradiva hrvatskoga tla, raditi i izvoziti, a ne 'uvozni lobiji'...hrvatske banke, ne prodane strancima, hrvatski telekomi, vraćanje Croatia- banke njezinim vlasnicima, privatnicima koji su je i osnovali... a država opljačkala, to jest pojedinci u njezino ime (što npr. onaj Linić zna o tomu, što li Jasna Omejec, predsjednica Ustavnoga suda, kojoj se Predsjednica Lijepe Naše zaklela na vjernost Domovini!?).

Osobno, dat ću od sebe najviše koliko mogu, ali ja malo mogu! Mnogi drugi mogu mnogo više od mene. Svatko se mora pokazati i dokazati. Temelj svoje države imamo, svi mi, njezini žitelji, sada trebamo mudro i odlučno... Jer imati svoju državu znači imati sebe! Biti netko, imati nešto.

Međutim, čuj! 'Ili mi ili oni!', a narod je i s jednima i s drugima do sada ostajao bez gaća. 'Ili mi ili oni' ujedno je i primitivni zid na koji je Predsjednica naletjela. 'Ili mi ili oni' vraća nas duboko u prošlost i još dublje na Balkan, a mi smo ipak mediteranski i srednjoeuropski narod. Zar nismo?!

Stijepo Mijović Kočan