DUBROVAČKI SRBI KATOLICI

Znam i osjećam-kao što to i moji sugrađani znaju i osjećaju-da su rane od nedavne srpsko-cenogorske agresije na Grad i njegovo šire područje još svježe i nezacijeljene. Znam i osjećam-kao što to i moji sugrađani znaju i osjećaju-da smo, zajedno s Gradom, bili poniženi od onih koji nam ničim nisu (bili) ravni, da su takvi nad Gradom izvršili kulturocid a nad nama krvništvo. Znam-kao što to i moji sugrađani znaju-da su nas kroz zadnja dva stoljeća "nomadi" s istoka dvaput poharali. Pamtim-kao što to i moji sugrađani pamte-još mnogo toga grubog što nam oni uradiše, ali pamtim(o) i dobrosusjedska vremena.

Znam-kao što to moji sugrađani u najvećem broju ne znaju-da se stoljeće prije dana kad su na naš grad padale srbočetničke granate, kad su na Blagdan Sv. Nikole (6. prosinca 1991.) gorjeli njegovi krovovi, pod istim krovovima koji tada gorješe, bio zametnuo i poput svetonikoljske vatre rasplamsa(va)o pokret katoličkih dubrovačkih Srba. Znam i to da su ti katolički dubrovački Srbi prema Gradu nastupali s formalno istim krilaticama kao njegovi kasniji rušitelji-s krilaticama da je on srpski grad, da su Dubrovčani od iskona-Srbi, da je cjelokupna dubrovačka povijesno-kulturna baština-srpska. Pitanje je sada da li je bilo ikakve suštinske razlike između dubrovačkih Srba katolika otprije jednog stoljeća i srbočetničkih horda otprije dvadesetak godina: da li su im pobude i politički ciljevi bili istovjetni: da li te naše predšasnike treba poistovjetiti s njima i njihovim zločinačkim namjerama, pa ih tako svrstati među iznevjeritelje slavne dubrovačke prošlosti, među izdajnike Grada i hrvatskoga naroda: da li ih tako smjestiti u povijest i ostaviti zauvijek na miru: da li je o njima kao takvima vrijedno pisati, ako jest-kako pisati?

Neki će se možda zapitati; da li se-uz ovakve naše osjećaje i bolna prisjećanja na dane Domovinskog rata-može o njima hladnokrvno i trezveno pisati? Možda će isti tvrditi kako pojavu i pokret dubrovačkih Srba katolika uopće nije vrijedno temeljito istraživati niti o njima pisati. Takve će ih, bez ikakva istraživanja i šireg znanja o njima, posvema izjednačiti s velikosrbima koji su kroz povijest svojatali naš grad i njegovu slavnu prošlost, nadasve s onima koji su ga nedavno razarali svojim ubojitim projektilima, i tako ih (Srbe katolike), kao dubrovačku sramotu, prešutno i trajno ostaviti osramoćene u povijesnoj ropotarnici? Nasuprot njima uvjeren sam da je trebalo sveobuhvatno istražiti njihovu pojavu i pokret i o tome ozbiljno i cjelovito pisati.Ne pisati značilo bi lišiti se saznanja o jednom razdoblju dubrovačke povijesti koja se bez poznavanja Srba katolika i njihova pokreta ne može zamisliti ni razumjeti, budući da su oni u tom razdoblju bili značajan popvijesni činitelj..

(Iz Predgovora)


NIKOLA TOLJA: DUBROVAČKI SRBI KATOLICI (ISTINE I ZABLUDE)

Dubrovnik, 2011.

Najprije pozdravljam moga rodijaka Šimunića i želim mu dug život,
izvan zatvora.
Ne znam kako će sve to završiti glede toga
što su hijene namirisale krv,
hrvatsku krv,
a ima je, Bogu vala ,
unatoč tomu štu su je komkmerčići
točili na špine.

Nego, pogledaj ti kako se cijela EUropa digla na noge, a i dio prekomorskog kopna!
A kad smo jučer vapili za oružjem i municijom zbog obrane od jug armije i srbočetnika,
baciše naše vapaje u jame, kao što su činili kmerčići do jučer.
Nije to ništa čudno kad znademo da su te site i bolesne eubudaletine, potomci pljačkaša, izgubile
orijentaciju u hodnicima svoga nemorala, gejstva i u šumama"pravednih" zakona.

Sve to meni govori da Hrvatsku hrvatski Bog čuva i da Hrvatskoj ne će i ne mogu nauditi ovi domaći roktavci koji se bojaju u ženske, drže za ruke u zaljubljenosti bez potomaka, ma koliko ih podržavale otrovne crvene gljive na tronovima pustinja.

Za Dom spremni , u suglasju soliste Šimunića i baritona, baseva, altova...okolnog velebrojnog naroda, odzvanja i ne gasi se.
Nije to neprijateljski poklik u harmonijskoj operi, već oduševljenje mladca koji svoju i našu radost daruje nebu koje nas jedino liječi
u svakodnevnoj sumornosti pljačkanja, prema onoj narodnoj: LOPOV VIČE NA LOPOVA DA JE LOPOV.
Po selima i predgrađima velikih i malih gradova preplašenici zatvaraju vrata i idu rano leći, gladni i ustrašeni
od hajki. Kao da je moj narod čopor zvijeri.
Proć' će i to, dakako!

crvenikmeri
hapse
zatvaraju
premlaćuju
truju
naivci
misle
da
to
čine
svemirci
povraća
se
prošlost

1. ŠIMUNIĆ JE DIKA HRVATSKOGA NARODA.

2. LINIĆ SE OPET ZADUŽIO. KOJA BUDALA MU JE TO DOPUSTILA?

3. KOJI TO KRETENI NE POZNAJU HRVATSKU POVIJEST PRIJE 41.?

4. PUPAVAC JOŠ NIJE PROPUPAO.

5. I CRVENE KMERE SE MOŽE SMIRITI I ZAUSTAVITI.
SAMO TREBA JUNAKA I ODLUČNOSTI.
A IMA IH!!!

stop
staljinizmu
nacizmu
vucima

i dogodio se
stop

Gospodine Milanoviću,
hrvatski branitelji nisu igrači ,
već osloboditelji naše hrvatske domovine!
I graditelji MIRA.

Braniteljski STOŽER nije lopta.
Braniteljski STOŽER treba štovati.
Ne ga s gnušanjem valjati jezičinom u usnoj šupljini.
Braniteljski STOŽER je snaga.
Za divljenje.


I vlast treba imati i mozga i srca.
Misliti i osjećati!
I graditi tvornice.
Da narod može raditi.
I KRUVA imati.
Hrvatski NAROD!
I svi drugi.
Gladni.

Ej, gospodine siti Milanoviću!
Lako je kukurijekati.
Teško je jaja nesti!

domaći zaštićeni
krvoločni
bijesni
psi
dugim oštrim zubima
deru
hrvatske mlade vratine

istaču hrvatsku krv
na ranjenu zoru

1. Svaka sila padne i osuši se kao govno.
I ne smrdi više.

2. Težak je Hrvatu život u Hrvatskoj.

3. Crv nije junak.
Crv ne pobjeđuje na otvorenoj fronti.

Crv izgriza
plemenitost drva
iznutra,
tiho,
polutiho,
uporno.

Crv se divi
samo crvu.

Pobjednici
preziru crve.

I pale vatre u mrakovima.

4. Svako jato svome jatu,
svako blato svome blatu.
Od blata nikad jato.
Od jata često blato.