Ima nekoliko fotografija u kompu napravljenih prije koji mjesec , posuđenim digitalcem. Sad sam nekako uspio da ih ubacim u blog, ali nemam više puno na raspolaganju . Imam ih oko 250 u mobitelu ali ih ne mogu 'izvući'- neisparavan kabl... Radim na tome da ih izvučem.
Ovih dana standardna radna rutina s dopodnevnim smjenama. Tješi me to što mi je slijedeći tjedan zadnji pred ferije. I mi u socijali i domovima, si priuštimo nešto ferja. Ne baš kao prosvjetari, ali skoro toliko.
Danas sam opet bio na bazenima. Oduševile su me učesnice jednog susreta sinhoriziranog plivanja. No, nisu me toliko oduševile plivanjem. Naravno i tu je bilo , ljepote truda i usklađenosti. Susret nije bio natjecateljski , pa je cijela atmosfera bila prigodna i slobodnija. I upravo tu slobodu su djevojke i djevojčice ( dečkiće nisam vidio u toj disciplini- i nema ih,ne?) maksimalno iskoristile. Toliko su navijale, pozdravljale svaku figuru , podržavale jedni druge, vrištale u uzbuđenju ...da je to bilo očaravajuće. Toliko je bilo nekog čistog , nepatvorenog navijanja i radovanja u njima ,da me je to jednostavno osvojilo. Sad sam shvatio ona vrištanja šiparica sa koncerata . Tako izražavaju život, predanje, slaganje i navijanje za ono za što i koga vrište. Tu su bile jedne za druge.
Pomislih , eto to je moj Osijek; to je budućnost Osijeka, Zagreba ili gdje će već ići i odrasti ! Osijek ; to su ljudi , žene i DJECA ! To je taj novi život , nova generacija koja se ne sjeća granata i rata. Vjerovatno začuđeno zastaju , il su zastajale, na izbrazdanima fasadama Osijeka, i vjerovatno pitaju što je to? To su duše na kojima nasilje i smrt nije ostavila svoje rane. Njih treba čuvati, za njih treba moliti za njih se treba boriti!
Između ratnih rana i Drave moj Osijek se diže iz mrtvih!
|
