Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

srijeda, 27.07.2005.

Kako smo se suočili s dolaskom prinove

Već dugo smo trudni i još malo čekamo. Ako me moja matematika ne vara (a često me vara!), preostaje mi svega 13 dana. Punih. Barem prema onome što su doturi izračunali. Prošli su put bili u pravu, moja je kćer rođena točno na ODP (očekivani datum poroda). Hoće li Guzonja požuriti van ili će malo odugovlačiti, to ćemo još vidjeti. Ja navijam za koji dan ranije, ima ih u mojoj okolini koji pronalaze razne numerološki značajne i pogodne datume sve nekako poslije termina. Njima se samo blago priprijetim da ne bi trebali coprati jer ću im poslati dva-tri ječmenca za kaznu. Nažalost, moram vam to reći, te kletve uopće ne djeluju. U suprotnom, znam barem desetak ljudi iz bliže i daljnje okoline koji bi već hodali poluslijepi po cesti, proklinjući dan kad su se usudili zamjeriti Trudnici (tj. meni!).
No... po običaju, trkeljajući u uvodu, propustim najaviti stvarnu temu: kao smo se suočili s dolaskom prinove!
Ne toliko ja i moj dragi, koliko naša prvorođena. Iako od šestipolgodišnjeg djeteta ne možete očekivati da se potpuno ozbiljno i odgovorno nosi s tako velikim promjenama u životu, na prvu spomen mogućnosti da bi mogla imati seku ili bracu, odreagirala je mudrošću i staloženošću kojom se niti ja ne mogu svaki put pohvaliti kad mi priopće neku potresnu novost. No, mala je Mudrica samo postavila pitanje znamo li mi hoće li biti cura ili dečko i jesmo li već odlučili kako će se zvati. Tada je moj mali trbušni stanovnik bio veličine točke na kraju ove rečenice i mada nismo sa 100-postotnom sigurnošću najavili i stvarni dolazak djetešceta, Ona je već bila zabrinuta kako će se plavi namještaj uklopiti u naše unutarnje uređenje stana te hoće li joj buduća sestrica počupati barbikama kosu.
S vremenom, kako je trbušćić stalno i sigurno rastao Pametnica je postavljala sve više i više pitanja, a objašnjenja smo sve češće potkrepljivali slikama s raznih internet stranica, časopisa, knjiga i slično. Budući da smo uvodnu lekciju iz predškolskog seksualnog odgoja odradili još prošlog ljeta, uz pomoć jednog odličnog priručnika za male pametne glavice koje se prvi put pitaju odakle dolaze djeca, sasvim logično razumijevajući da niti rode niti ikakva vanzemaljska bića nemaju s tim apsolutno nikakve veze, sad smo mogli gradivo samo proširivati. Svi znamo da slika govori više od 1000 riječi, a crteži, vjerujte mi, još i više. Jedno vrijeme ju je mučilo kako beba u maminoj buši jede, tj. što se dogodi s komadom pizze kojeg mama proždrljivo proguta te kakve koristi od toga ima beba! Još je veći problem od toga bio ono što se događa nakon što se ta ista pojedena pizza probavi. Nije da smo ja ili tata majstori crteža, ali poštena prispodoba želuca s čarapom te probavnog trakta i pupčane vrpce u bebe, sasvim su dobro poslužili svrsi. Rješavajući te i takve zavrzlame, nedoumice i probleme, tjedni su polako prolazili, pa onda i mjeseci i postajalo je sve izvjesnije da će nam se u dom useliti još jedan mali stvor.
Pametnica je sve češće upućivala puse trbušćiću, a kad se prvi put iz aviona moglo vidjeti kako Malac igra nogomet i gumi-gumi s mojim crijevima i mjehurom, to je čudo bilo jednako onomu koje bismo doživjeli kad bi nam u goste došli posjetioci iz svemira. Sad je bilo zabavno pitati se (tj. mamu) vidi li beba njenu ruku kad dodirne trbuh, čuje li što joj priča i slično. Igrali smo se i oponašali Guzonjino čuđenje kad je prvi put ugledao njenu malu raširenu ruku, a odmah potom tatinu ručetinu kako ga glade po leđima, smijali smo se kad smo čuli kako beba štuca i čudili se koliko spava (pri čemu sam ja držala fige da takav ritam spavanja i aktivnosti zadrži i po izlasku!).
Vjerojatno je sva ta igra kroz duži period pridonijela činjenici da smo se navikli da u stvari imamo uza se još jednog stanovnika, iako će pravi doživljaj tek uslijediti.
Sve je bilo dobro dok Pametnica nije otišla na more s bakom. Dva je tjedna provela daleko od mame i tate nemajući većih briga osim one što ručati, koje rame namazati kojim faktorom i kakve sve školjkice iz plićaka izroniti. A mala je glavica pritom, očito, bila zabavljena i mnogo ozbiljnijim mislima od trivijalnih morsko-prazničnih.
Vrativši se crna ko ciganče, sretna što smo nas dvoje još u komadu, jer nikako ne bi željela propustiti veliki doživljaj, jedne je večeri napokon 'pukla'. Susprežući suze i gutajući velike knedle napokon mi je prišapnula svoje Veliko Pitanje: Mama, jel istina da kad mama rodi drugu bebu, ne prestane voljeti svoje prvo dijete?
Moje me dijete tu i tamo stvarno šokira pitanjima, ali uglavnom uspijem zadržati hladnu glavu i suhe oči, ponajviše zato da ju ne bih uznemirila, a i mnogo je lakše tako dati suvisli odgovor. Ovaj put je i meni zapela jedna od onih knedli u grlu, a oči su mi se napunile suzama. Ni uz najbolju volju nisam mogla spriječiti slanu vodu koja mi je prla oči. Najgore je što u takvim situacijama obično tata pobjegne glavom bez obzira jer je on prema svojoj kćeri još mekši pa mu treba malo vremena dok se sabere. Ja se pritom osjećam kao vatrogasac koji prvi stiže na mjesto nesreće i šmrkom zalijeva najveće plamenove, a nakon toga još i čeprka po ugarcima. Tako smo kćer i ja obavili prvu rundu razgovora, maženja i grljenja, uz malo suza i smijeha, a onda nam se i tata pridružio u izradi zaključnih misli. I uvijek se u takvim situacijama pitam nisam li nešto propustila svih ovih mjeseci reći joj, objasniti, pojasniti... uvjeriti je da ljubav prema djetetu nije nešto što se troši ili izliže, već obično raste i širi se upornošću najprilagodljivijeg korova (iako možda ova poredba ovdje nije baš najsretnija).
Jednom roditelj, uvijek roditelj! Koliko god to patetično ili klišeizirano zvučalo.
I tako, devet mjeseci stvaranja novog života gotovo je na isteku. To Malo Veliko čudo u sljedećih će par mjeseci u potpunosti zaokupiti moju pažnju i unijeti mnogo promjena u naše živote. Ja se samo nadam da ću i nadalje, ako ne još i bolje, umijeti prepoznavati sve znake i iščitati sve skrivene nedoumice i pitanja (ili barem većinu) ne bih li izbjegla ovakve potresne situacije. I to uduplo!

četvrtak, 14.07.2005.

Još 27 dana - jupiiii!

Bebač on-line.

Mislim da je ovo moje posljednje javljanje jer se ja već polako pripremam za izlazak. Nedavno sam se tek okrenuo naglavačke pa sad visim kao šišmiš u maminom trbuhu i mogu vam reći da je to jedna potpuno 'izvrnuta' perspektiva. Mislim, meni je ionako svejedno gledam li kroz pupak ili preko mjehura, jedino što mi je sad malo bolje zato što mi mamin želudac ne žubori po glavi. Onako sam stalno imao osjećaj da mi po čelu padaju krumpiri, meso i ostale stvarčice koje mama tamani. Doduše, već dugo nije jela domaćica kekse, ali zato se ja uredno ko prase valjam u kilama lubenice i dinje te drugom voću kojem nisam popamtio nazive.

Seka me nije već nekoliko dana poljubila kroz bušu i to mi malo nedostaje, ali zato kad izađem, odmah ću je zgrabiti i ne puštam je. Mislim da su je poslali na more s bakom i pomalo joj zavidim. Htio sam vam se javiti nakon boravka na moru, ali baš je nešto bilo vruće pa sam uglavnom spavao. Mama je svaki dan plivala, čak i rano ujutro. Mislim da je to zato što su je ptičice budile jer smo spavali u bungalovu usred borove šume. I svako jutro bi netko urnebesno pijukao pa ona nije mogla spavati. Ali zato ja jesam. Jedno mi je jutro pokazala i sipu u plićaku i neku vlasulju i ježeve i svu silu školjkica i ribica i iako sam još imao krmelje u očima, vidio sam da je to more baš jedna simpatična stvar. Nije mi baš jasno zašto nismo ostali dole kad je i mama stalno uzdisala kako joj je lijepo i kako se oporavlja od gradskog smoga i asfalta i kako lakše diše i sve tako nešto. Ja bih bio odmah ostao. Samo mene nitko ništa nije pitao.

Čujem da me u posljednje vrijeme zovu Guzonja i iako nisam siguran je li to pozitivno ili negativno sad ću vam objasniti zašto. Naime, stalno me glade kroz trbuh i pipkaju i osluškuju pa sam shvatio da se moram namjestiti tako da me češkaju po leđima – to najviše volim. E, zato mi malo guza ispadne tamo negdje u visini maminih rebara. Mama se često tomu smije jer kaže da izgleda kao da je na tom mjestu ispala neka loptica. Ali, meni baš paše a tako imam i mjesta protegnuti noge (sorry mama što te ponekad podbodem pod rebra nogom, ali ne vidim baš dobro, ovako naglavačke, kud se protežem!).

Inače, već mi je dosadilo to ležanje u trbuhu pa jedva čekam probušiti vodenjak. Nije to baš tako jednostavno. Prvo moram čekati da mi narastu dovoljno dugački nokti, onda moram pričekati da otkuca onaj sat što otkucava devet mjeseci pa tek tada mogu početi kopati. Obećao sam mami da ću taj događaj tempirati za vrijeme kad je ona kod kuće da ne bi netko pomislio da se upiškila u gaće – hehehehe.

Jučer smo bili u velikom šopingu i ja sam dobio svoje prve pelene i puno paketića nekih vlažnih maramica. Nisam baš siguran što mi time misle raditi, ali vjerojatno nije ništa opasno. Prije dva tjedna je mama otišla sa sekom u grad i kupila mi kompletić za izlazak iz bolnice – to je valjda neki jako važan događaj – i to sav žut. Izgledat ću ko picek. A unutarnji bodi ima medinu guzu na leđima. Ja se zapravo uopće ne razumijem u to unutarnja i vanjska odjeća, ali čujem što pričaju, pa vam samo ponavljam. Vi ćete sigurno shvatiti.

Eto, sad mi se više ne da tipkati, idem malo odspavati. Možda vam se još javim prije odlaska u bolnicu, a možda tek nakon što me uslikaju za naslovnicu ;-)

Ah, da, primijetili ste da sam se napokon odlučio za muški rod. Pa, kad je doktor na posljednjem ultrazvuku mami lijepo na ekranu pokazao: „Evo, gospođo, ovo ovdje što vidite, to su mu jajčeka…“ Mama se toliko smijala da sam mislio da se dogodio neki potres, kao da već nije bilo dovoljno što me onaj doktor izvana gnječi onom čudnom spravicom koja ispušta blentave zvukove. Tjah, takav je život nas beba u trbuhu!

Pozdrav vam svima, koliko vas ima, pa do sljedećeg javljanja!

utorak, 05.07.2005.

Bronhi javljanje

Evo mene malo da se javim iz mrtvila. Danas je tzv. Bronhi dan (Lakše se diše!) pa sam odlučila prihvatiti se tipkovnice i podastrijeti vam izvješće. Mnogi dragi ljudi pitaju kad će, koliko još, ima li što nova i slično, a ja se još teturam i gegam, osobito onih dana kad je tlak negdje ispod svih morskih razina i visina i kad izgledam ko narkić bez droge. Vode pijem ko deva nakon što je prešla Put svile uzduž i poprijeko pa još nazad, ali slabo to pomaže. Neki dan sam došla u napast leći na pod u uredu da malo izniveliram tlak! Znam da to ne pali, ali više nisam znala što učiniti. Ja bih najradije levitirala, ali to (još) nisam naučila.

Kako sam trenutno u nemogućnosti koristiti usluge osobnog vozača morala sam se vratiti svojoj staroj ljubavi – tramvaju! I nije to uopće tako loše. Sad smo već toliko trbušasti da mi se ljudi iz čistog sažaljenja dižu. Ili možda straha: zamislite da se onako ogromna strovalim na nekoga ili mu/joj stanem na mali nožni prst. Osim toga, ujutro ionako nema gotovo nikoga u tramvaju jer su klinci završili sa školom, a penzići se valjda boje da bi, ovaj put, stvarno mogli kolabirati. Rekao bi moj tata: Dobar je strah kome ga je bog dao! Jedino što me muči su tvrdi stolci. Dobro je ako potrefim one novije pofutrane, ali ja se najčešće vozim 12-icom, koja datira tamo s kraja 70-ih i osim dvadesetak premaza bojom, nije nikada dobila nikakav tapecirung. Pa mi se guza nažulja, osobito sada kad sam već prilično teška. Ozbiljno razmišljam o tome da ponesem kakav jastučić. Nadam se samo da mi ga kakva artritična bakica neće ukrasti.

Dakle, još smo u komadu. Na dan današnji brojimo još točno 36 dana, jedan ultrazvuk i dva pregleda. Termin mi je 10. kolovoza, ali se ja usrdno nadam da će guzonja poželjeti izaći koji dan ranije. U tu svrhu već sam isplanirala par aktivnosti koje inače male bebe potaknu da što prije izađu na svjetlo dana: mjesečni šoping špeceraja, generalka, 4 mašine veša za peglanje uz glazbenu podlogu White stripesa, dva kruga oko Jaruna ili penjanje na neko brdo. Ruku na srce, izdržat ću ja i do 10., ako je baš nužno, samo ako vrijeme bude slično ovome u posljednjih par dana. Jako mi je žao one paprike što ju je uništila tuča i krova na vikendici mog rođaka kojega je razbilo leteće stablo, izmučenih stabala i pokidanih grana, ali meni ovo slinavo i kenjkavo vrijeme paše. Prošli tjedan, uoči promjene vremena, zaželjela sam si da padne snijeg i da tako ostane barem do 1. 10. A kako Referent za želje trudnica sigurno ne želi dobiti ječmenac, čovjek se odlučio na kompromis pa mi šalje kišu i tuču. Uz to, primjećujem da je grad pun trudnica, čak mi je i prva susjeda rodila prije dva dana, dakle, uz tolike akumulirane želje, gosn Referent nije imao izbora nego nas poslušati.

No, da ne bude zabune, ja se uvijek ogradim: zaželim si kišu i prohladno samo u Zagrebu, na obali nek vas prži. Dobro bi nam došla jedna dobra turistička sezona, n'est-ce pas?! A treba i Dalmatinu otplatiti. Khm! Ne bih ja dalje o gorućim temama, jer se ne smijem uzrujavati. Naglo skakanje tlaka u osoba kod kojih se rečeni kreće oko 90/60 u normali, može imati teške posljedice. A s obzirom da su nam goruće teme u posljednje vrijeme ko oni požari što su harali prije dvije godine, kad ih nitko nije mogao pogasiti, onda bolje da se suzdržim – oooommmmm! Btw, jučer sam baš prošla pored prosvjednog skupa za podršku gđi Karitas pa mi je palo na pamet da i ja i moja beba održimo paralelni: za podršku zlostavljanoj djeci. Za promjenu! Budući da je sunce baš tada gadno pržilo, vjerojatno bi morala intervenirati hitna umjesto policije, čime bi izostao dramatični učinak na mase i medije. Pa sam radije otišla nazad pod klimu – ohladiti se!
No, dobro, dobro… rekoh da neću!

Dakle, brojimo sitno, križamo kalendarske kvadratiće velikim flomićem, dahćemo i sopćemo na sparini, švinglamo se od niskog tlaka kao na ringišpilu, uzrujavaju nas događanja na domaćoj i stranoj sceni, ljuti smo što ne možemo na koncert U2 (ali sam frenda zamolila da mi bar majicu nabavi!), čituckamo tu i tamo nešto kad se uspijemo namjestiti u nekoj sjedalici (hvala Bugi na jastuku bez kojega bi mi sve to bilo neusporedivo teže!), čitamo vas, ne baš redovito, ali kad se uhvatimo, onda nadoknađujemo i treniramo strpljenje. Kao što vidite, ništa se baš nije pretjerano promijenilo osim što smo se malo više ulijenili. Ali, koliko mi svi viču da se umirim i da moram polakše… još se ja dobro i držim.

Naposlijetku, jedan debeli trudnički pozdrav do sljedećeg javljanja. Ili možda do sljedeće mačko-priče. Budući da dolaze laganini dani i ljetni praznici, obećajem da ću sljedeću priču rascjepkati na više nastavaka da vas ne zamara tekst kroz koji morate pet puta skrolati ili izgubiti oči, kao neki. Evo, koliko sam dobra :anđeosko_lice_s_aureolom:

<	srpanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)