Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

četvrtak, 30.06.2005.

Susret sa štakorom

Nakon što sam je upoznao s društvom, krenuh je upoznavati s kvartom. Nenavikla na šetnje po travi, uvijek bi smiješno frktala njuškicom kišući i čistila uši od travnatih sjemenki. Njeno sjajno crno krzno presijavalo se između vlati trave tako nestvarno da bih ponekad zastao i zagledao se u vitku pojavu koja je meko gazila zelene nasade. Nismo se mnogo udaljavali od naših kuća. Ona je bila plašljiva a ja baš nisam pretjerano volio zakutke oko potoka, omarinu koja bi pritisla u travi za topla vremena niti znatiželjne i ispitivačke poglede mojih mačjih frendova koji bi dosadni ko buhe tumarali uokolo gladni dobrog trača.

Tijekom tih kratkih šetnji pričala bi mi kako je u Parizu voljela obilaziti štandove sa starim knjigama na kejevima Seine. Govorila bi kako je očaravaju mirisi boja s jeftinih slika koje se tamo prodaju. Pokoji slikar amater koji bi sa svojim štafelajem sjedio na mostiću privlačio bi je poput magneta pa nije propuštala priliku promotati mu se između nogu. Rekla mi je da ju je jedan takav slikar i naslikao. Navodno se i njena slika prodavala na Quai des bouqinistes. Ja sam je opčarano slušao, propuštajući je pitati gdje se ta čuda nalaze i što je Seina, a što su bouqinistes… ali mi to niti nije bilo važno.

Shvatio sam da mi se nešto čudnovato dogodilo još onog trena kad sam se, opčaran njenom pojavom i zelenim očima, skljokao na Jasninom balkonu. Neka nevidljiva sila kojom je Biche zračila svega me zauzlala i od mene napravila mutavog mačora koji pažljivo sluša tek zvuk glasa lijepe sugovornice. Što je za mene, kojega je Jasna od milja ponekad zvala Mlinac_za_kavu, ipak bilo netipično. Kako su se naša druženja ugustila, počinjao sam opuštati ukočenu grimasu umiljatog polusmijeha koju sam nabacivao svaki put pred naš susret a i pokreti i geste ponovno su postajali mačje meki. Polako sam vraćao staru lukavost i pažljivo planirao naše svakodnevne izlaske.

Ona je i dalje najviše voljela sjediti na dimnjaku svoje kuće, rekla mi je, da stoga što je to najviše mjesto s kojega se vidi najdalje preko krovova i da se nada pogledom jednoga dana doseći Pariz. Ozbiljno sam sumnjao da Pariz nije bio samo Pariz već je u njemu možda ostao i kakav mačji Paris za kojim potiho žali. Moj samouvjereni instinkt govorio mi je da ćemo uskoro Pariz zaboraviti a i Paris će se istopiti u dimu kakva zagrebačkog dimnjaka.

Naravno, ja sam i dalje marljivo slušao i učio francuski na Jasninim koljenima, a ona me češkala iza uha, čudeći se pomalo mojim izljevima pažnje. Kao i svaki drugi mačak, nisam baš patio na redovito timarenje i Jasna je to znala, tim više me sad tetošila jer je mislila da sa mnom nešto nije u redu. Čak mi je i Whiskas kupila, iako sam osobno svjedočio njenom tvrdoglavom odbijanju kupovini mačje hrane na koju su je nagovarali ostali ukućani.

Hmm, kad bolje razmislim, možda sam i bio malo bolestan. Naime, sad sam malo pažljivije obavljao mačje umivanje a onaj čuperak iza lijevog uha koji se uvijek nestašno krivio, gladio bih barem pola sata dok ga ne bih prisilio da stoji na svom mjestu. I pandže su mi bile uvijek čiste, kao nikad prije. Pazio sam kuda hodam i što hvatam, a onda sam shvatio i pravu namjenu stabalca za penjanje koje su mi moji ukućani kupili – počeo sam redovito i revno brusiti svoje mačje nokte. U jednom kratkom trenu pala mi je na pamet i pomisao da bi bilo dobro ukrasti onaj aftršejv od Jasnina muža, ali sam se od same pomisli zgrozio. Provjerivši kako mi mirišu pazuha, zaključio sam da bi bilo sasvim dovoljno tu i tamo, prije izlaska, protrčati kroz Jasninu melisu i mentu. Naime, u posljednjem broju Machak's healtha piše da menta štiti od buha!

Volio sam voditi Biche u šetnju uz potok. Ploče koje su nekada činile pravu stazicu sad su bile napukle i nahereno su stajale, stvarajući šljapkajuće lokve poslije svake kiše. Nisu mi bile nepoznate pa sam se mogao šepuriti vještim izbjegavanjem ploča koje su prijetile uništiti nam krzna jednim blatnim Šljap! Istovremeno sam navigao i Srnu među opasnim pločama što bi ju dovodilo na dah bliže mom ramenu. Šetnja uz potok bila mi je tako prilika za stiskanje s malom crnom macom pri čemu sam uvijek ispadao sav važan objašnjavajući joj zgode i nezgode koje su se ovdje događale nepažljivim i nevještim mačkama. Zgužvani brci, slomljeni repovi, iznenadno kupanje u plitkom i prljavom potoku, stradala šapa ispod dječjih kolica i slične dogodovštine nasmijavale bi ju a meni se dlaka od ponosa kostriješila kao mladim pjetlićima perje u proljeće.
Ponekad bismo zastali pozdraviti kojeg od mojih kvartovskih prijatelja koji su stražarili ili tek spavali na ogradama vrtova što su se nalijepili na stražnje strane kuća.

Perica, žuti tigrasti mačak, bio mi je najomiljeniji prijatelj. Najviše se volio izležavati na betonskom stupu ispred ulaza u vrt i znao je sve o ružama koje su u njemu rasle. Često je imao tragove trnja po krznu, ali su mu zato pandže bile među najoštrijima u kvartu jer se strašno volio penjati po drveću. Kad je još bio mladi mačak, ostao je tako visjeti na prednjim šapama s debele trešnjine grane i kad su ga nakon 2 sata spustili ljestvama, prednje su mu noge izgledale dva puta duže od stražnjih. Naposljetku se, poučen tim mučnim iskustvom, potrudio savladati sve vještine slobodnog penjanja, padanja, izvrtanja i prevrtanja u zraku da bi mu čak i golubovi prevrtači na tim vještinama zavidjeli.

Adela, njegova prva susjeda, je bila iskusna Mačka jako privržena svojoj gazdarici i rijetko je izlazila iz svog vrta. Njena je dlaka bila oduvijek potpuno bijela pa nismo mogli znati koliko joj je u stvari godina. Svi smo znali da se Adela zaljubila u Pericu, a njihove mačiće je Adelina gazdarica podijelila susjedima kad su bili stari tri tjedna. No, iz nekog razloga, Perica se Adeli zamjerio i ona se već mjesecima na njega durila i čvrsto stiskala svoju njuškicu kad bi joj došao u posjetu. Nije zalazila niti u Mačji bar niti je lakirala nokte, a i mašnica koju je nekad nosila na čuperku na vrh glave davno je otpala. Usprkos tomu, Adela je još uvijek izgledala jako dobro i znala bi naširoko prepričavati avanture svoje gazdarice koja je voljela zavirivati u čašicu.

Nakon Perice i Adele, uvijek bismo naletjeli na Mortimera kojega je uistinu bilo teško izbjeći. Onako velik, sakat i bučan, na neki je način podsjećao na svog gazdu. Kad su ga donijeli u kuću, gazda ga je upoznao sa svojim prijateljima i prvo što je Mortimer zamjetio bile su njihove ćelave glave a zatim i visoke crne čizme s kojih je kasnije uživao skidati žnirance. To mu je bila najomiljenija igra i nikako mu nije bilo jasno zašto se gazda ljuti svaki put kad bi ga našao u kutu kako žvače bijelu vezicu. Kasnije, kad je odrastao, gazda je preko dana oblačio poslovno odijelo i hvatao se aktovke, ali je ćela bila tu postojana jednako kao i gazdin okrugli trbušćić. Prefrigani je Mortimer znao da mame mačke u okruglom trbušćiću nose mladunce pa nikako nije mogao dočekati da vidi kakvog će to mladunca donijeti na svijet njegov gazda.

Mortimer je znao i sve strašne kvartovske priče, a osobito je volio pripovijedati onu o štakoru Juri koji živi skriven u gustišu uz potok i čeka pojesti kakvu mačku.
Navodno je jednu krasnu bijelu mezimicu slistio prošle jeseni i sad je, onako gladan i prljav, čekao sljedeću žrtvu. Preveo sam Biche ovu priču i primijetio da joj je zadrhtao brk od straha, a uho joj se poput satelitske antene počelo okretati na sve strane, ne bi li gdje ulovilo kakav sumnjiv šušanj. Umirio sam je komentarom ispod glasa da je taj štakor samo Mortimerova izmišljotina i da nema takvog Miša, ma koliki on bio, koji bi htio napasti odraslu Mačku. Mortimer se smješkao sa svog naslonjača uživajući u Macinu strahu. Davno je izgubio oko u borbi s bjelouškom kojih je nekad oko potoka bilo mnogo, pa mu se njuška čudno kesila kad bi pričao. To je njegovim pričama davalo još strašniji prizvuk i neku morbidnu vjerodostojnost.

Mortimerov se naslonjač nalazio na kraju stazice uz most, pa bismo se nakon razgovora s njim polako vraćali kući. Tu bi mene polako lovila knedla u grlu jer nisam volio rastanke s Macom. Ona je bila tako delikatna i nježna da joj se nisam usuđivao odlučnije približiti i iako bi i neka Mačka s Marsa već primijetila sjaj u mojim žutim očima, ona je ostajala na dražesnoj udaljenosti. Dovoljno blizu da su mi srčane klijetke preskakivale jedna drugu u ritmu šestinskog drmeša i dovoljno daleko da joj se nisam usuđivao udijeliti niti jedan mačji poljubac nosom.
Za ugled pred drugim kvartovskim mačcima nisam se trebao brinuti jer je već dovoljno priča kružilo zahvaljujući činjenici da se Srnu nikako nije moglo vidjeti ako nije bila sa mnom u društvu.

S druge strane potoka nije bilo betonskih ploča već ugažen put u travi, nad koji su se nadvijala stabla iza velikih žičanih ograda. Tu nije bilo kuća, samo veliki tvornički kompleksi koji su uz rub imali posađene bagremove modro-ljubičastih grozdastih cvjetova, pokoju tužnu vrbu, brezu i slična nježna stabla. Uzdasi koje bih ovdje ispuštao ona je tumačila mojom zanesenošću ljepotom prirode, a nije shvaćala da sam uzdisao tim više što bi mi se ona više približavala hodajući uz mene po uskoj stazi. Te večeri, nakon Mortimerove priče o strašnom štakoru Juri, hodala mi je tako blizu da su nam se dlake ispreplitale a ja sam mislio da se nalazim na devetom, mačjem nebu! Miris bagremovih cvjetova opijao me dodatno i da mi sluh nije tako precizan, vjerojatno bi Mortimer dobio novog materijala za svoje morbidne priče.

Baš kad sam šapom očistio pelud bagremova cvijeta koji mi je zažutio nos, začuo sam kratki šušanj u visokoj travi i naglo se zaustavio. Kralješnicom mi je protrčala čitava vojska Stravinih mrava, dlaka mi se nakostriješila, a uši se napele i poput antena okrenule u smjeru zvuka. Učinilo mi se da nas iz trave gledaju dva blijedožuta oka. Biche sam lagano odgurnuo iza svojih leđa nakon čega sam se zgrbio u strašnu iščekivanju, tijela cijelog napetog od uzbuđenja, pandži na gotovs. Prema nejasnom obrisu među zelenim stabljikama učinilo mi se da se radi o nekom omanjem psu kojega smo omeli u obilježavanju teritorija ili pak neprijateljski raspoloženom mačku kojemu smo narušili koncentraciju u lovu na pticu. Uperivši svoje vješte oči u travu, osupnuo sam se shvativši da se ispred nas nalazi sam Strašni Jura, glavom, bradom i dugačkim štakorskim repom. Biche je tako snažno drhtala da mi se činilo da mi podrhtava i zemlja pod šapama, a meni je srce tako snažno kucalo da sam mislio da bi bilo dobro topovsko tane kad bih samo njime mogao naciljati Juru.
On ili ja! Spoznavši davno da je napad najbolja obrana, vinuo sam se gipkim skokom prema Juri i mašući šapama u zraku kao moji istočnjački mačji rođaci, nasrnuo na njega svim raspoloživim sredstvima – pandže, zubi i prilično teška guza kojom sam se nadao zasjesti mu na prsa štakorska. Nemalo sam se iznenadio kad sam shvatio da sam, sletjevši na njega, umalo od Velikog Miša napravio Palačinku, a onda još više kad sam vidio njegovu njuškicu kako se trza u strahu okrenuta prema nebu, čvrsto stisnutih kapaka. Mogao bih se zakleti da sam čuo zapomaganje. Stajao sam tako na njegovom trbuhu dok nisam shvatio da je Strašni Jura opasan jednako kao i Adelina gazdarica koja je nedavno, nakon pijanke, upala u ružičnjak i tamo zaspala. Da ju Adela nije prodornim mijaukanjem nakon 2 sata probudila, susjedi bi vjerojatno provalili u vrt i linčovali i Adelu i njenu gazdaricu. Jednu zbog zaglušna mijaukanja, drugu zbog jednako zaglušnog hrkanja.
Jura je bio običan štakor, ništa veći i ništa manji od najobičnijeg potočnog štakora, plah kao mišić a osobito se bojao mačaka. Legenda o njegovoj ubilačkoj naravi bila je rezultat pobjede u kratkoj borbi za teritorij između njega i Mortimera.

Nisam imao srca dokrajčiti tog Miša, pa sam ga samo s gađenjem pustio. On se zahvalio i pokunjeno izgubio u gustišu, a ja sam se kao pravi vitez junak okrenuo prema svojoj dami koja je od šoka upravo padala u nesvijest.
Trebam li reći da sam je u zubima donio pred njen kućni prag i da mi se još na kraju i zahvalila?
No, nemojte biti indiskretni, o detaljima ne pričam. Ipak sam ja jedan dobro odgojen mačji kavalir. ;-)

četvrtak, 16.06.2005.

Opasnost: Trudnica bez nadzora u bazenu!

Nda… dugo sam izdržala a da se ne vratim na temu mi omiljenu… Oprostit ćete mi, znam!

Dakle, moja se trudnoća polako približava kraju, već brojim 'sitno', samo 55 dana i sada sve teže podnosim teret. Bačvica je nakrcala 9 i pol kila i prilično je poremetila moj centar za ravnotežu. Pritom sav teret pada na 'križoboljne' mišiće koji mi niti prije nisu bili baš jača strana, a na one trbušne već dugo ne mogu računati. Kako mi je vježbanje tipa aerobika zabranjeno a i svaka malo jača aktivnost, dugo se nisam usudila ništa konkretno učiniti po pitanju održavanja 'forme' (round is a shape too, right?).
Nakon što smo proveli sva relevantna ispitivanja i testove i utvrdili da ipak neću doživjeti neku katastrofu tipa prijevremenog poroda i slično, a i pričekali smo da nam i 7. opasni mjesec trudnoće istekne, moja beba i ja smo odlučile krenuti na lagano razgibavanje u vodu. Doduše, bebač pliva već punih 32 tjedana i prilično mu dobro ide. A koliko ja iz svoje perspektive mogu vidjeti, čini se da mu je omiljeni stil kraul – sad izbaci lijevu ruku, sad desnu, pa onda žestoko mlati nogama… i tako barem 300 m. Pravi plivač, nema što!
No, ja sam malo teža za odlazak na bazen. Imam averziju još iz davnih dana. Slatke vode mi nisu nešto privlačne za plivanje ni u kom obliku, pa čak i kad posjećujemo krasnu Mrežnicu ili slapove na Krki, dok se svi mahnito brčkaju, ja sa čvorom u želucu otplivam jednu turu da zadovoljim formu i brzo izlazim van. Mislim da to ima veze s mojim osjetljivim nosom i time što mi rijeke i slične slatke vodene površine jednostavno smrde. Isto je s jezerima, a nadasve bazenima. Znam da kloriraju vodu do gornje razine podnošljivosti pa je realna mogućnost pokupiti kakvu zarazu vrlo mala, a i nisam sklona gljivicama, fungima i ostalim parazitnim organizmima, ali taj filing da nas 50-ak odjednom dijeli ograničenu količinu vode koja se slabo izmjenjuje… jeza me podilazi. Ne volim to niti na moru. Zato i biramo neka udaljenija i zabačenija mjesta gdje se u jeku najjačeg kupanja u moru može izbrojati najviše 5 glava. A u moru bih mogla biti non-stop, ne trebam niti izlaziti. No, kakobilo, odlučila sam ipak poći na bazen i omogućiti mojim mišićima barem kratki predah. Znam da zvuči čudno, ali dok voda pridržava trbuh, koliko god većina ostalog mišićja radi punom parom, oni 'križni' se barem malo odmaraju.
E sad, da ne bi sve baš tako idilično zvučalo, moram vam ispričati na kakve sve probleme i prepreke naleti spodoba koja rijetko posjećuje bazene a još je pritom i trudna.

Problem no 1: kupaći kostim. Kao što ste mogli pročitati, nisam dobila puno kila u trudnoći. Ali je trbuščić stvarno prijeteći iskočio i doista nema šanse da ispod pojasa (kojeg, btw, više nemam!) odjenem nešto iz vremena prije trudnoće. Tako sam morala kupiti i poseban kupaći za trudnice. Nisam neki modni freak, niti patim na skupe i vrlo fensi krpice, ali pođimo od pretpostavke da imam sasvim solidan ukus za lijepo odijevanje i odmah će vam biti jasno da sam se spotakla o prvu i najveću prepreku: pronaći dovoljno zgodan kupaći da u njemu ne izgledam kao gospoja od 55 godina koja je samo malo previše jela u posljednjih par godina, pa se nadula. Jer je potraga za kupaćim izgledala ukratko ovako: u tzv. dućane za normalne nema potrebe niti ulaziti. Na pitanje imaju li kupaće za trudnice, prodavačice bi me prvo pažljivo odmjerile, a zatim zgranuto zaključile: Neeeee, nismo ih ni dobivali! Mene je još danima mučio njihov izraz lica koji je podsjećao na onaj srne uhvaćene u svjetlima automobila noću. Pitala sam se kako sam mogla biti tako okrutna i tražiti nešto tako sablažnjivo. Kao da sam tražila grudnjak s tri košarice!
No, kako je općepoznato da se trudnice 'ne moraju posebno sređivati' i da mogu hodati i u trenirkama (s čime se ja uopće ne slažem, osim ako trenirke ne izgledaju kao ove moje, poput elegantnih širokih hlača za koje nitko ni pod prijetnjom smrću ne bi pretpostavio da su tek NES hlače za vježbanje!), tako u trgovinama koje prodaju kupaće za trudnice možete naći modele čiji je dizajn izravna kopija onoga za gospođe iznad 65 – godina i 90 – kila. Slično je s odabirom boja i dezena. Ili dvije krajnosti: bikini sa suknjicom u kričavoj lila boji vs. jednodijelnog crnog badića s ciferšlusom na malom džepu ispod prsa. Nazdravlje! Cijenu neću niti spominjati. Cvjetičasti uzorci na tamno roza podlozi ili tirkizno plavo usklađeno sa zelenom i bijelom… kombinacije za vola ubit. A kroj… kao što rekoh: za hiper senzibilne i iskompleksirane, nigdje se ništa ne smije vidjeti, niti nazirati. Nakon duge potrage pronašla sam alternativu. Istina da ima šljokice (bljak), ali to će se pranjem isprati, barem se nadam!

Drugo: davno je bilo kad sam posljednji put bila na bazenu pa sam zaboravila prvo i osnovno pravilo: skidaj šminku. Osobito maskaru! Pa, ni u more ne idem s namazanim očima, ali kako se na moru osjećam prirodno i bez ikakva razmišljanja skidam sa sebe sve suvišne 'gradske' dodatke, tako se odlazeći na bazen koji mi se nalazi gotovo u susjedstvu, nisam niti sjetila da obrišem maskaru. Posljedice? Crni kolobari oko očiju iako rijetko imam podočnjake. Srećom pa je maskara dobre kakvoće, a i nisam nešto 'ronjala' pa se sve svelo na neku malo-manje smiješnu sliku. Onako, za popišat se od smijeha.

Treće: upravo to, pišanje. Poznato je svima koliko trudnice idu na wc. Stalno! Non-stop. Dakle, nuždu je nužno obaviti PRIJE ulaska na bazen, jer kasnije… pa recimo da je proces izlaženja iz bazena u pola 'kupanja' i odlazak u wc prilično kompliciran. A o alternativi ne želim ovdje niti pomišljati.

Četvrto: Na bazene se ne ide bos. Ne možete ići niti u kožnim sandalama/japankama/standardnoj obući. Hah! Nitko me nije upozorio na to! Iako, svom djetetu sam uredno kupila natikače kad je krenula na plivanje prije koji mjesec! Da ne hoda bosa. Ja prekjučer jesam. Bljak! A vodonepropusne japanke doma spavaju u kutiji - Bravo!!

Peto: još nisam plivala kao trudnica pa mi je pri ulasku u bazen stvarno bilo smiješno jer, osim što sam mislila da će se mojim ulaskom razina vode opasno podignuti i potopiti čuvara koji je sjedio na niskoj stolici, bojala sam se i da bih mogla potonuti. Kao da oko struka nosim olovo. A kao što rekoh, struka niti nemam. Naravno da nisam potonula, osjećala sam se kao žabica! A i čuvar je ostao suh!

Šesto: zaboravite li da nemate ravan trbuh, moglo bi vam se dogoditi da zapnete između dvije štange ili stupića… Smiješno vam je??? I meni je bilo. Skoro sam se zagrcnula od smijeha kad sam za ulazak morala izbjeći stepenice jer je netko vrlo ingeniozno na sredini između dva rukohvata postavio neku štangu, a mjesta s obje strane štange ima dovoljno, samo ne za sumo-borce kojima ja počinjem sličiti.

I za kraj: plivanje je definitivno najbolji način rekreiranja u trudnoći, pod uvjetom da znate vikati ili dovoljno glasno pričati da bi vas plivač koji pliva leđno čuo dovoljno rano jer će se u suprotnom sudariti s vama i mlatnuti vas onim dugim ručetinama. A kad vam je naporno, jednostavno se zakačite za plutače graničnike između staza za plivanje i nogice izbacite ispred sebe. A možete i promatrati kišu kako istjeruje kupače iz otvorenog bazena i smijati se njihovim uzaludnim pokušajima da što prije izađu iz vode, brišu se (!!!) i ulijeću u zgradu opet mokri, ovaj put od kiše!

A onda dođem doma i otpakiram onaj Bugi paketić. I imam što za vidjeti. Draga Majka blizanaca poslala mi je jastučić za dojenje i podbočivanje koji je duži od metra i super korisna stvar. Hvala, od srca. Ali, Bugi je meni, poznatoj ljubiteljici razno-raznih biljaka poslala i sadnicu mente. Također dužu od metra, s listovima kojih se ne bi posramio niti lopuh ili neka druga biljka čiji su listovi promjera većeg dlana. Ne znam jel ta biljka stigla u Bugin vrt preko Černobila, ali ja tako veliku mentu nikad nisam vidjela. Miriši mi cijeli balkon, a moj se dragi već veseli čaju. Još iste večeri sam joj divovsko korijenje nekako uspjela potrpati u jednu krasnu teglu, nasula sam ju zemljom i sad samo čekam da mi procvjeta. A mislim da je dobra i protiv raznih kukaca koji bi sad trebali moj dom i balkon zaobilaziti u širokom luku. Ako ne zbog mirisa, a ono zbog guste šume zelenila kroz koju se nikako ne mogu probiti do ulaza u stan.
Pusa svima!

ponedjeljak, 13.06.2005.

Još smo u komadu

Već danima razmišljam o tome kako bih se trebala napokon udostojati postati nešto na blog jerbo ćete me u suprotnom svi zaboraviti i prestati čitati. Znam da sam već dosadna s još uvijek vrlo aktualnom temom trudnoće i 'Odgojem djece u Hrvata' i stvarno mislim da bi valjalo promijeniti temu. Ali ništa mi ne pada na pamet. Ja sad mogu baljezgati o tome kako imam valjan razlog za nepisanje… i pohvaliti se svojom bačvicom. Da, da… nije više lopta medicinka, sad se već osjećam kao da ispred sebe guram bačvicu. Onu malu od desetak litara. Moja baka je u takvima spravljala Bermet. I bilo bi to samo djelomično točno, jer uza sve obveze i posao, stalno sam umorna (i lijena) i pronalazim vrlo malo vremena (čitaj, snage!), za sebe i ono što me inspirira. Tu i tamo zgrabim kakvu knjigu, tramvajem se sve rjeđe vozim pa propuštam priliku za sanjarenje i smijanje uz kakvo štivo, a doma počinju pripreme na veliko. Još nešto manje od dva mjeseca i uselit će nam se mala štruca koja će trebati i puno prostora i puno energije sviju nas, a sad je potrebno obaviti posljednje radove: kupnja stolića za presvlačenje, pranje i peglanje hrpe minijaturnog veša i… sve ostalo što tu spada. Kako meni treba dvostruko više vremena za sve no prije, a i trbuščić mi ometa prilaz sudoperu i slično, čini mi se da nikad neću dovršiti sve što trebam. Odmor nalazim još jedino kad odem na selo. Srećom pa je baka relativno blizu, na svega pola sata vožnje i mogu nesmetano mozak pustiti na pašu zajedno s kokicama, buljiti u brezu koja se pod naletima vjetra savija do pola i tražiti jagode u nepokošenoj travi.

Ovom prilikom zahvaljujem svim onim blogerima koji su marljivo i nadasve kreativno plesali ples za kišu. Očito ste bili jako uporni i ja vas sve iskreno grlim. Nadam se samo da ćete nastaviti i dalje. Jer kad ožežu vrućine, gdje ću nabaviti crnca da mi maše lepezom oko glave?
I, pusa dragoj Bugi, što je, ničim izazvana, poslala paketić s jastučićem kako ona kaže, gigantskih razmjera, za udobniji smještaj trbuščića. A i neka menta iz paketa miriši ;-))

Dakle, neću vam danas pisati o trudnoći, evo vam malo seoske idile:

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)