Pregled posta

Kako smo se suočili s dolaskom prinove

Već dugo smo trudni i još malo čekamo. Ako me moja matematika ne vara (a često me vara!), preostaje mi svega 13 dana. Punih. Barem prema onome što su doturi izračunali. Prošli su put bili u pravu, moja je kćer rođena točno na ODP (očekivani datum poroda). Hoće li Guzonja požuriti van ili će malo odugovlačiti, to ćemo još vidjeti. Ja navijam za koji dan ranije, ima ih u mojoj okolini koji pronalaze razne numerološki značajne i pogodne datume sve nekako poslije termina. Njima se samo blago priprijetim da ne bi trebali coprati jer ću im poslati dva-tri ječmenca za kaznu. Nažalost, moram vam to reći, te kletve uopće ne djeluju. U suprotnom, znam barem desetak ljudi iz bliže i daljnje okoline koji bi već hodali poluslijepi po cesti, proklinjući dan kad su se usudili zamjeriti Trudnici (tj. meni!).
No... po običaju, trkeljajući u uvodu, propustim najaviti stvarnu temu: kao smo se suočili s dolaskom prinove!
Ne toliko ja i moj dragi, koliko naša prvorođena. Iako od šestipolgodišnjeg djeteta ne možete očekivati da se potpuno ozbiljno i odgovorno nosi s tako velikim promjenama u životu, na prvu spomen mogućnosti da bi mogla imati seku ili bracu, odreagirala je mudrošću i staloženošću kojom se niti ja ne mogu svaki put pohvaliti kad mi priopće neku potresnu novost. No, mala je Mudrica samo postavila pitanje znamo li mi hoće li biti cura ili dečko i jesmo li već odlučili kako će se zvati. Tada je moj mali trbušni stanovnik bio veličine točke na kraju ove rečenice i mada nismo sa 100-postotnom sigurnošću najavili i stvarni dolazak djetešceta, Ona je već bila zabrinuta kako će se plavi namještaj uklopiti u naše unutarnje uređenje stana te hoće li joj buduća sestrica počupati barbikama kosu.
S vremenom, kako je trbušćić stalno i sigurno rastao Pametnica je postavljala sve više i više pitanja, a objašnjenja smo sve češće potkrepljivali slikama s raznih internet stranica, časopisa, knjiga i slično. Budući da smo uvodnu lekciju iz predškolskog seksualnog odgoja odradili još prošlog ljeta, uz pomoć jednog odličnog priručnika za male pametne glavice koje se prvi put pitaju odakle dolaze djeca, sasvim logično razumijevajući da niti rode niti ikakva vanzemaljska bića nemaju s tim apsolutno nikakve veze, sad smo mogli gradivo samo proširivati. Svi znamo da slika govori više od 1000 riječi, a crteži, vjerujte mi, još i više. Jedno vrijeme ju je mučilo kako beba u maminoj buši jede, tj. što se dogodi s komadom pizze kojeg mama proždrljivo proguta te kakve koristi od toga ima beba! Još je veći problem od toga bio ono što se događa nakon što se ta ista pojedena pizza probavi. Nije da smo ja ili tata majstori crteža, ali poštena prispodoba želuca s čarapom te probavnog trakta i pupčane vrpce u bebe, sasvim su dobro poslužili svrsi. Rješavajući te i takve zavrzlame, nedoumice i probleme, tjedni su polako prolazili, pa onda i mjeseci i postajalo je sve izvjesnije da će nam se u dom useliti još jedan mali stvor.
Pametnica je sve češće upućivala puse trbušćiću, a kad se prvi put iz aviona moglo vidjeti kako Malac igra nogomet i gumi-gumi s mojim crijevima i mjehurom, to je čudo bilo jednako onomu koje bismo doživjeli kad bi nam u goste došli posjetioci iz svemira. Sad je bilo zabavno pitati se (tj. mamu) vidi li beba njenu ruku kad dodirne trbuh, čuje li što joj priča i slično. Igrali smo se i oponašali Guzonjino čuđenje kad je prvi put ugledao njenu malu raširenu ruku, a odmah potom tatinu ručetinu kako ga glade po leđima, smijali smo se kad smo čuli kako beba štuca i čudili se koliko spava (pri čemu sam ja držala fige da takav ritam spavanja i aktivnosti zadrži i po izlasku!).
Vjerojatno je sva ta igra kroz duži period pridonijela činjenici da smo se navikli da u stvari imamo uza se još jednog stanovnika, iako će pravi doživljaj tek uslijediti.
Sve je bilo dobro dok Pametnica nije otišla na more s bakom. Dva je tjedna provela daleko od mame i tate nemajući većih briga osim one što ručati, koje rame namazati kojim faktorom i kakve sve školjkice iz plićaka izroniti. A mala je glavica pritom, očito, bila zabavljena i mnogo ozbiljnijim mislima od trivijalnih morsko-prazničnih.
Vrativši se crna ko ciganče, sretna što smo nas dvoje još u komadu, jer nikako ne bi željela propustiti veliki doživljaj, jedne je večeri napokon 'pukla'. Susprežući suze i gutajući velike knedle napokon mi je prišapnula svoje Veliko Pitanje: Mama, jel istina da kad mama rodi drugu bebu, ne prestane voljeti svoje prvo dijete?
Moje me dijete tu i tamo stvarno šokira pitanjima, ali uglavnom uspijem zadržati hladnu glavu i suhe oči, ponajviše zato da ju ne bih uznemirila, a i mnogo je lakše tako dati suvisli odgovor. Ovaj put je i meni zapela jedna od onih knedli u grlu, a oči su mi se napunile suzama. Ni uz najbolju volju nisam mogla spriječiti slanu vodu koja mi je prla oči. Najgore je što u takvim situacijama obično tata pobjegne glavom bez obzira jer je on prema svojoj kćeri još mekši pa mu treba malo vremena dok se sabere. Ja se pritom osjećam kao vatrogasac koji prvi stiže na mjesto nesreće i šmrkom zalijeva najveće plamenove, a nakon toga još i čeprka po ugarcima. Tako smo kćer i ja obavili prvu rundu razgovora, maženja i grljenja, uz malo suza i smijeha, a onda nam se i tata pridružio u izradi zaključnih misli. I uvijek se u takvim situacijama pitam nisam li nešto propustila svih ovih mjeseci reći joj, objasniti, pojasniti... uvjeriti je da ljubav prema djetetu nije nešto što se troši ili izliže, već obično raste i širi se upornošću najprilagodljivijeg korova (iako možda ova poredba ovdje nije baš najsretnija).
Jednom roditelj, uvijek roditelj! Koliko god to patetično ili klišeizirano zvučalo.
I tako, devet mjeseci stvaranja novog života gotovo je na isteku. To Malo Veliko čudo u sljedećih će par mjeseci u potpunosti zaokupiti moju pažnju i unijeti mnogo promjena u naše živote. Ja se samo nadam da ću i nadalje, ako ne još i bolje, umijeti prepoznavati sve znake i iščitati sve skrivene nedoumice i pitanja (ili barem većinu) ne bih li izbjegla ovakve potresne situacije. I to uduplo!



Post je objavljen 27.07.2005. u 17:54 sati.