Evo mene malo da se javim iz mrtvila. Danas je tzv. Bronhi dan (Lakše se diše!) pa sam odlučila prihvatiti se tipkovnice i podastrijeti vam izvješće. Mnogi dragi ljudi pitaju kad će, koliko još, ima li što nova i slično, a ja se još teturam i gegam, osobito onih dana kad je tlak negdje ispod svih morskih razina i visina i kad izgledam ko narkić bez droge. Vode pijem ko deva nakon što je prešla Put svile uzduž i poprijeko pa još nazad, ali slabo to pomaže. Neki dan sam došla u napast leći na pod u uredu da malo izniveliram tlak! Znam da to ne pali, ali više nisam znala što učiniti. Ja bih najradije levitirala, ali to (još) nisam naučila.
Kako sam trenutno u nemogućnosti koristiti usluge osobnog vozača morala sam se vratiti svojoj staroj ljubavi – tramvaju! I nije to uopće tako loše. Sad smo već toliko trbušasti da mi se ljudi iz čistog sažaljenja dižu. Ili možda straha: zamislite da se onako ogromna strovalim na nekoga ili mu/joj stanem na mali nožni prst. Osim toga, ujutro ionako nema gotovo nikoga u tramvaju jer su klinci završili sa školom, a penzići se valjda boje da bi, ovaj put, stvarno mogli kolabirati. Rekao bi moj tata: Dobar je strah kome ga je bog dao! Jedino što me muči su tvrdi stolci. Dobro je ako potrefim one novije pofutrane, ali ja se najčešće vozim 12-icom, koja datira tamo s kraja 70-ih i osim dvadesetak premaza bojom, nije nikada dobila nikakav tapecirung. Pa mi se guza nažulja, osobito sada kad sam već prilično teška. Ozbiljno razmišljam o tome da ponesem kakav jastučić. Nadam se samo da mi ga kakva artritična bakica neće ukrasti.
Dakle, još smo u komadu. Na dan današnji brojimo još točno 36 dana, jedan ultrazvuk i dva pregleda. Termin mi je 10. kolovoza, ali se ja usrdno nadam da će guzonja poželjeti izaći koji dan ranije. U tu svrhu već sam isplanirala par aktivnosti koje inače male bebe potaknu da što prije izađu na svjetlo dana: mjesečni šoping špeceraja, generalka, 4 mašine veša za peglanje uz glazbenu podlogu White stripesa, dva kruga oko Jaruna ili penjanje na neko brdo. Ruku na srce, izdržat ću ja i do 10., ako je baš nužno, samo ako vrijeme bude slično ovome u posljednjih par dana. Jako mi je žao one paprike što ju je uništila tuča i krova na vikendici mog rođaka kojega je razbilo leteće stablo, izmučenih stabala i pokidanih grana, ali meni ovo slinavo i kenjkavo vrijeme paše. Prošli tjedan, uoči promjene vremena, zaželjela sam si da padne snijeg i da tako ostane barem do 1. 10. A kako Referent za želje trudnica sigurno ne želi dobiti ječmenac, čovjek se odlučio na kompromis pa mi šalje kišu i tuču. Uz to, primjećujem da je grad pun trudnica, čak mi je i prva susjeda rodila prije dva dana, dakle, uz tolike akumulirane želje, gosn Referent nije imao izbora nego nas poslušati.
No, da ne bude zabune, ja se uvijek ogradim: zaželim si kišu i prohladno samo u Zagrebu, na obali nek vas prži. Dobro bi nam došla jedna dobra turistička sezona, n'est-ce pas?! A treba i Dalmatinu otplatiti. Khm! Ne bih ja dalje o gorućim temama, jer se ne smijem uzrujavati. Naglo skakanje tlaka u osoba kod kojih se rečeni kreće oko 90/60 u normali, može imati teške posljedice. A s obzirom da su nam goruće teme u posljednje vrijeme ko oni požari što su harali prije dvije godine, kad ih nitko nije mogao pogasiti, onda bolje da se suzdržim – oooommmmm! Btw, jučer sam baš prošla pored prosvjednog skupa za podršku gđi Karitas pa mi je palo na pamet da i ja i moja beba održimo paralelni: za podršku zlostavljanoj djeci. Za promjenu! Budući da je sunce baš tada gadno pržilo, vjerojatno bi morala intervenirati hitna umjesto policije, čime bi izostao dramatični učinak na mase i medije. Pa sam radije otišla nazad pod klimu – ohladiti se!
No, dobro, dobro… rekoh da neću!
Dakle, brojimo sitno, križamo kalendarske kvadratiće velikim flomićem, dahćemo i sopćemo na sparini, švinglamo se od niskog tlaka kao na ringišpilu, uzrujavaju nas događanja na domaćoj i stranoj sceni, ljuti smo što ne možemo na koncert U2 (ali sam frenda zamolila da mi bar majicu nabavi!), čituckamo tu i tamo nešto kad se uspijemo namjestiti u nekoj sjedalici (hvala Bugi na jastuku bez kojega bi mi sve to bilo neusporedivo teže!), čitamo vas, ne baš redovito, ali kad se uhvatimo, onda nadoknađujemo i treniramo strpljenje. Kao što vidite, ništa se baš nije pretjerano promijenilo osim što smo se malo više ulijenili. Ali, koliko mi svi viču da se umirim i da moram polakše… još se ja dobro i držim.
Naposlijetku, jedan debeli trudnički pozdrav do sljedećeg javljanja. Ili možda do sljedeće mačko-priče. Budući da dolaze laganini dani i ljetni praznici, obećajem da ću sljedeću priču rascjepkati na više nastavaka da vas ne zamara tekst kroz koji morate pet puta skrolati ili izgubiti oči, kao neki. Evo, koliko sam dobra :anđeosko_lice_s_aureolom:
Post je objavljen 05.07.2005. u 09:26 sati.