10.03.2009., utorak
Radost je stanovala u djetinjstvu
  Primjećujem da sam u zadnjih nekoliko zadnjih postova malo previše „zamračio“ ovaj blog. Oni koji me bolje poznaju znaju da više volim biti veseo, tako da ću u slijedećih nekoliko rečenica i uz ove fotke pokušati razvedriti i sebe i vas. Dakle sinoć me je nazvao „verni drug iz Beograda“ (mada zapravo nije niti jedno niti drugi niti treće), kaže da me pokušava čuti već jedno pola godine i da mu je drago da malo popričamo. Mi smo pravi parovnjaci i naše obitelji su se uvijek poštovale, bez obzira na sve različitosti. I stvarno, „proćaskali“ smo najviše o obiteljima, djeci i ispričali jedan drugom pokoji vic i tako, ništa posebno. Goran je moj poznanik i prijatelj iz ranog djetinjstva (i mislim da sam već nešto o njemu pisao u jednom od prethodnih postova). Kad mu je umro otac (još prije rata) išao sam na sahranu. Kad je bio rat nismo se niti čuli niti vidjeli, ali uvijek me na naše prijateljstvo podsjećala ona pjesma „E moj druže beogradski“. Nakon rata smo se sreli u Novom Sadu i ispričali (opet najviše o djeci, obitelji). Naši dani zajedničkog djetinjstva, kada bio on s obitelji dolazio kod svog djeda u Slavoniju, bili su nešto najljepše što pamtim iz djetinjstva (naučili smo voziti bicikli, proplivali i „cure ganjali“). On iz skromne radničke obitelji, a moji su se bavili poljoprivredom i rezbarijom i djecu pokušali odškolovati što više. Moram napisati poseban post o našem prijateljstvu koje je bilo tako iskreno i pošteno. Danas gledam djecu pitam se što ih čeka i nadam se da će im biti bolje nego nama koji smo ispali „pokusni kunići za sve“ od reforme školstva, rat, promjene sistema pa sve do ove priče oko EU i stotinu drugih čudesa. Djecu nitko nema pravo učiti mrziti niti ih što kažu „zadojiti mržnjom“ po bilo kojoj osnovi. I ono dijete iz Afrike, Amerike, Kine, Rusije, kao i naši ovdje ,trebaju potporu u odrastanju roditelja i šire sredine. Mislim da je odgoj djeteta vrlo bitan, jer se već odmalena formira karakter, koji zapravo svakoj osobi na neki način određuje daljnji put u životu, a posebno način na koji će komunicirati s drugim ljudima. Ove po meni lijepe fotografije svjedoče radost. Riječ je o „Čokolino- višebojcu“ sportsko-edukativnoj maniferstaciji koju su svojom nazočnošću uveličali poznati sportaši Zvonimir Boban, naš Novogradiščanin Goran Vlaović i para-olimpijka Marija Iveković. I mi smo kao djeca gledali u vrhunske sportaše kao u nešto nadnaravno i željeli postati „heroji svoje ulice“. Jesmo li u tome uspjeli? |
| < | ožujak, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr