19.11.2008., srijeda
Radije bih istovarivao kukuruze nego sjećanja
   Što sam češće među nazovi „elitom“ i nekolicinom raznih uglednika i stručnjaka, to nekako sve više razmišljam i poštujem neke „sasvim obične“ ljude i neke tako obične i naizgled nevažne događaje. Više nema mog djeda ni oca, ne radimo više niti zemlju „na veliko“ pa ne beremo ručno kukuruze i što kaže i ona stara pjesma „što je tužna jesen u vrtu mom“. Priznajem nedostaju mi ti mirisi kukuruza, kukuruzovine, zafrkancija dok istovarujemo kukuruze i u sepetima (košarama pletenim od pruća) ih dižemo u kukuruzanu. I stara baka susjeda Marija koju smo zvali Mamika, u svojim dubokim poznim godinama znala je donijeti stolčić i popeti se do traktorske prikolice, pa barem koji klip ubaciti, da bi se moglo reći da je i ona nama pomogla. Nema više ni nje, koja mi je također „ugradila“ komadić specifične ljubavi prema ljudima. Ona je bila bakica kao iz bajki, dobrodušna, puna razumijevanja, pa je kao i moja baka pekla kolače i torte po starim austro-ugarskim receptima (toga više definitivno nema). Kod nas svrati katkada baka Kata iz Škrabutnika (koju vidite na jednoj od fotografija) koja dođe prodavati sepete na tržnici. Sramežljiva (ali katkada zafrkantska) bakica iz brdskih sela u okolici Požege kao da na leđima nosi prošlost, svu patnju, bol i radost naših seljaka iz uvijek napaćene Slavonije. „Tetak , ko sepetak!“-znali smo zezati i našeg tetka Ivu iz Slavonskog Broda, dok smo istovarivali kukuruze (njega zovu Tetak svi iz bliže i dalje okolice). Pravi muški brk, namigivanje i osmjeh koji otkriva zlato na zubu, druželjubivost i sklonost uvijek popiti piće (ili dva) sa svakim, to je ono što njega čini nezamjenljivim. I on je čujem obolio i ne dolazi nam često (a nemamo više niti kukuruza). Sve je drugačije, pa sada i kukuruze samelju u zrno odmah na polju, pa se u baturke niti ne mogu zavlačiti miševi u kukuruzani, a niti djeca od kukuruznih vlati ne mogu praviti lažne brkove. Danas traktoristi u kabinama imaju DVD-e i sto drugih čudesa, a mi smo se znali našnjofati crnog dima iz auspuha da nam je odjeća zaudarala danima, dok smo ujesen radili poslove u polju. Rakijicom se ispiralo grlo, pa su svi stariji po njoj mirišali, a mi klinci nadimali smo se sa jeftinim sokovima i jeli kupovnu salamu kao da je bolja od naše domaće šunke i slanine. Znalo se tko što radi i ima za radit, a danas su svi prepametni pa filozofiraju kako ne bi morali ništa raditi (a sve će nam propasti ako ne podmetnemo leđa a ne samo mozak). Kad čujem seoske baje kako „kemijaju“ o poticajima i dionicama, blago rečeno muka mi je. Slavonija se po selu i ljudima, vidi i prepoznaje. Sve je drugačije i definitivno nije kao prije. Danas ću cijelo popodne cijepati drva, pa vidite kako sam „zaostao“ ja se još grijem na drva, a plin mi pod nosom. Najradije bih s dobrom ekipom, ako treba i do duboko u noć istovarivao kukuruze, umjesto ova moja sjetna sjećanja. |
13.11.2008., četvrtak
Živjela sloboda, živio Jakov!
 Kao dečkić sam svirao po sprovodima (bariton u puhačkom orkestru), kasnije igrom slučaja od rata na ovamo često sam morao biti na grobljima i pored spomenika i mjesta stradavanja ljudi. Evo i pišući blog u više navrata spominjem takve događaje i slična mjesta, i tema svakako nije zabavna, duhovita i ponajmanje vesela. Niz godina, svakog 5. listopada u godini budem na vrhu Slavonije i Baranje, pored odašiljača na Psunju gdje postoji spomen obilježje koje su svojim suborcima izgradili pripadnici Samostalne psunjske satnije (postrojbe koja je branila to područje tijekom Domovinskog rata). Eto nisam zbog silnih obveza stigao napisati koji post o mojim prijateljima koje jednom godišnje srećem na najvišoj točki Slavonije i Baranje, na Psunju. Kao ptica kad se digne dovoljno visoko iznad sveg, tako i ja kad se uspijem uzdignuti nad svime što me po inerciji svakodnevno zaokuplja, vidim da činim greške pa ih i ponavljam nesvjesno. Vrijeme je za promjene. To je tako jednostavna i značajna misao (koju samo političari mogu isprostituirati). Već sam stotinu puta rekao da neću dozvoliti sebi raditi nešto što ne volim i što me ne ispunjava zadovoljstvom, a eto ponovi se, pa kad gnjavaža prevrši svaku mjeru, vrijeme je za promjenu. Kao ptica u krletci, tako i ja kad osjetim stegu, ne mogu funkcionirati. Istina je da su najljepše tužne ili sjetne pjesme napisane u ne baš lijepim uvjetima u kojima se pjesnik zatekao, a ja ne želim tugovati i osjećati se zapostavljenim. Zaželio sam se glasno zapjevati i još glasnije nešto odsolirati na gitari onako iz gušta, bez stišavanja, podjeb,… i drugih kerefeka. U sebi sam nagomilao nezadovoljstvo. Kakav je to sistem ako ne smiješ niti reći, niti zapjevati, niti komentirati, nego mora biti svima kako samo jedna osoba želi? Smatram da više ljudi, ako su dobronamjerni i zainteresiran za zajednički uspjeh, može učiniti više nego sam jedan pojedinac. Da se ne bi svađali i nadmudrivali, lijepo ću se razići s grupom s kojom sam svirao u zadnje vrijeme, poželjeti dečkima iskreno sve najbolje, a sebi potražiti nešto prikladnije. Propustio sam primjerice u nedjelju zasvirati gitare s prijateljima u Milanovoj vikendici na Ravnjašu. Bili su ondje Boris i njegov brat koji već godinama skladaju divne pjesme. Skladam ih i ja već niz godina, no to znaju samo moji prijatelji. Zvali su me, vrtio se janjac, piće je teklo potocima, a ja sam otišao na babinje vidjeti i pokloniti se čovjeku imena Jakov koji nema još niti mjesec dana. Kazao sam i kolegi iz sada već bivšeg banda da ja nemam kompleks godina i rado se družim i sa mlađima i sa starijima i mislim da za glazbu i znanje to nije bitno. Ja ne želim biti mlađi nego baš onakav kakav sam i rado se družim sa starijim kolegama glazbenicima, dapače, još radije s njima sviram, jer se od iskusnijih uvijek ima što naučiti. Ne može niti on biti mlađi, ma koliko mislio da će ga mladići oko njega pomladiti, no svakom po svojoj savjesti. Sinoć sam nakon dugo vremena u svojoj sobi svirao gitaru, a to je znak ili da sam super veseo ili „da nešto ne štima“, (čak su i o njoj rekli da je bez veze, tako stara). Još me nikada nije iznevjerio predosjećaj, pa sam danas doživio ono što sam jučer naslutio. Živjela sloboda! Živio moj mali rođak Jakov! On je mlad, a sve su drugo starci, didovi i babe. |
| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr