17.12.2008., srijeda
Jedna životna priča
  Ovih dana od „starog virtualnog prijatelja“ Bač Ive primio sam pomalo neobičan mail, kojeg sam (zahvaljujući poslu kojeg obavljam) pomalo nespretno pročitao i tako prenio tisućama ljudi. Evo i vama mogućnosti saznati o čemu se radi, dakle evo nešto malo modificiranog tog teksta: Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču 'Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci.Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu? Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.' Potom je ispričao slijedeću priču, koja ide ovako: Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:'Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?' Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: 'Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.' Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku da bude u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine. U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !? Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledatelji povikaše: 'Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!' Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: 'Šutni je, šutni je u gol !!!' Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!! Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše: ‚Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!' Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.'Tog dana ...', završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, '.... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.' Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće! Ovom pričom želio bih pobuditi i vašu savjest o tome kako bi smo trebali pomoći svakom djetetu i zahvaljivati Bogu što nam je povjerio zadatak brinuti se o tim malim anđelima koji su test naše savjesti i ljudskosti. Nije njima lako s nama "odraslim" ljudima |
01.12.2008., ponedjeljak
Smetlište
 Drago mi je da moji stari virtualni znanci (Sirenica i Domoa) i dalje s vremena na vrijeme ovdje svrate, i baš mislim da je dobro što danas studenti imaju i Internet i PC-e i sve ono što primjerice ja nisam imao kad sam studirao. Te dane sam proveo u Zagrebu i to u studenskim domovima na Trgu žrtava fašizma, na Savi, na Cvjetnom, a dakako da sam znao često svratiti i na Laščinu ili do drugih domova. Sam sam si zarađivao za stanarinu i bonove za hranu, a i česte odlaske vlakom kući (na gaže). Drugim riječima nisam nikom ništa dužan i kasnije sam se kroz život probijao uglavnom bez nečije specijalne pomoći ili bolje rečeno zahvaljujući snalažljivosti, sposobnosti a i onim običnim normalnim ljudima koji mi nisu „ni rod ni pomoz' Bog“. Za sebe smatram da nisam dovoljno ambiciozan i što bi netko rekao „radi mi više lijeva strana mozga“ ona neracionalna, umjetnička, pa zbog toga katkada prođem i onako kako baš i ne bih htio. Kada bi se selio svake godine po domovima, tada bi „drkljačio“ sa sobom neke drage sitnice i nevoljko bih ih se riješio bacanjem u smeće. Pravio sam neobične plakate koje su visjele iznad kreveta ili radnog stola. To su bili kolaži od izrezivanih fotografija i članaka iz novina i domaćih i stranih revija koje su se mogle tada kupiti na kioscima. Bile su to i fotomontaže i slagalice koje su nosile katkada i sarakstične vizualne poruke. Sve je na kraju završilo u smeću. Na prozorima su bili okviri od LP ploča (Bowie, Talking haeds, U2,…), u to vrijeme to sam intenzivno slušao kao i kultni „Radio 101“, legendarnu emisiju „Blentoni“, Ogrestinu „Gostionu“ i slično. Čini mi se da je to bilo vrijeme uvođenja demokracije u tadašnje totalitarno isfrustrirano socijalističko društveno uređenje. Bilo je to vrijeme kada se u smeće trebalo i moralo puno toga baciti, a pogotovo ono što je sustavno (rečeno političkim jezikom) indoktriniralo. I tada (kao i danas) trebalo i treba paziti da se u smeće ne baci i ono što je dobro, (a nije baš sve niti bilo za baciti), i nije sve ono novo tako dobro da ne bi moglo završiti na otpadu. Dakle bilo je to vrijeme urušavanje jednog državnog ustroja, jednog sistema koji „je dao svoje“, a ja sam studirao ekonomiju u trenutcima kada je baš ona u toj državi bila u totalnom kaosu (inflacija i ostalo). Kao što vidite na fotografiji koju sam snimio nedavno u okolici mjesta Davor u novogradiškoj posavini, u skladu s pričom o ulasku Hrvatske u EU, uređuju se i saniraju postojeća velika kritična odlagališta otpada i grade se posve nova. Izgleda da se nećemo još jedno vrijeme ugušiti u smeću kojeg sami proizvodimo. Kažu da treba što više reciklirati, obrađivati otpad i vraćati ga prerađenog opet u uporabne predmete. Možemo primjerice koristiti papirnate a ne teško razgradive najlonske vrećice kad idemo u dućan. I sam se katkada osjetim reciklirano. Kao da sam već jednom bio za nešto upotrebljen (ili bolje rečeno zloupotrebljen), a sam sada (prerađen) i opet u funkciji. U ratu, ali i u miru, ima onih koji ljude bacaju na smetlišta, a to se ne bi smjelo dozvoliti. Kažu ljudi „ma to je za staro željezo“ i djelomično su u pravu. Bio bih lud kad bih rekao da bih sve želio ponovno proživjeti u životu. Nešto svakako da, ali nešto sigurno ne. Izgleda ipak da sve ima rok trajanja. Mislim da sam, što zbog godina, što namjerno, recikliram svoja sjećanja. Nešto sam vrlo uspješno potisnuo u zaborav, ali moje plakate iz studenskih soba neću nikada prežaliti (kao da ih vidim pred sobom). Pišem i zato da bi nešto ostalo iza mene kad me crvi izrecikliraju. |
| < | prosinac, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr