Marketing
Smetlište
Drago mi je da moji stari virtualni znanci (Sirenica i Domoa) i dalje s vremena na vrijeme ovdje svrate, i baš mislim da je dobro što danas studenti imaju i Internet i PC-e i sve ono što primjerice ja nisam imao kad sam studirao. Te dane sam proveo u Zagrebu i to u studenskim domovima na Trgu žrtava fašizma, na Savi, na Cvjetnom, a dakako da sam znao često svratiti i na Laščinu ili do drugih domova. Sam sam si zarađivao za stanarinu i bonove za hranu, a i česte odlaske vlakom kući (na gaže). Drugim riječima nisam nikom ništa dužan i kasnije sam se kroz život probijao uglavnom bez nečije specijalne pomoći ili bolje rečeno zahvaljujući snalažljivosti, sposobnosti a i onim običnim normalnim ljudima koji mi nisu „ni rod ni pomoz' Bog“. Za sebe smatram da nisam dovoljno ambiciozan i što bi netko rekao „radi mi više lijeva strana mozga“ ona neracionalna, umjetnička, pa zbog toga katkada prođem i onako kako baš i ne bih htio. Kada bi se selio svake godine po domovima, tada bi „drkljačio“ sa sobom neke drage sitnice i nevoljko bih ih se riješio bacanjem u smeće. Pravio sam neobične plakate koje su visjele iznad kreveta ili radnog stola. To su bili kolaži od izrezivanih fotografija i članaka iz novina i domaćih i stranih revija koje su se mogle tada kupiti na kioscima. Bile su to i fotomontaže i slagalice koje su nosile katkada i sarakstične vizualne poruke. Sve je na kraju završilo u smeću. Na prozorima su bili okviri od LP ploča (Bowie, Talking haeds, U2,…), u to vrijeme to sam intenzivno slušao kao i kultni „Radio 101“, legendarnu emisiju „Blentoni“, Ogrestinu „Gostionu“ i slično. Čini mi se da je to bilo vrijeme uvođenja demokracije u tadašnje totalitarno isfrustrirano socijalističko društveno uređenje. Bilo je to vrijeme kada se u smeće trebalo i moralo puno toga baciti, a pogotovo ono što je sustavno (rečeno političkim jezikom) indoktriniralo. I tada (kao i danas) trebalo i treba paziti da se u smeće ne baci i ono što je dobro, (a nije baš sve niti bilo za baciti), i nije sve ono novo tako dobro da ne bi moglo završiti na otpadu. Dakle bilo je to vrijeme urušavanje jednog državnog ustroja, jednog sistema koji „je dao svoje“, a ja sam studirao ekonomiju u trenutcima kada je baš ona u toj državi bila u totalnom kaosu (inflacija i ostalo). Kao što vidite na fotografiji koju sam snimio nedavno u okolici mjesta Davor u novogradiškoj posavini, u skladu s pričom o ulasku Hrvatske u EU, uređuju se i saniraju postojeća velika kritična odlagališta otpada i grade se posve nova. Izgleda da se nećemo još jedno vrijeme ugušiti u smeću kojeg sami proizvodimo. Kažu da treba što više reciklirati, obrađivati otpad i vraćati ga prerađenog opet u uporabne predmete. Možemo primjerice koristiti papirnate a ne teško razgradive najlonske vrećice kad idemo u dućan. I sam se katkada osjetim reciklirano. Kao da sam već jednom bio za nešto upotrebljen (ili bolje rečeno zloupotrebljen), a sam sada (prerađen) i opet u funkciji. U ratu, ali i u miru, ima onih koji ljude bacaju na smetlišta, a to se ne bi smjelo dozvoliti. Kažu ljudi „ma to je za staro željezo“ i djelomično su u pravu. Bio bih lud kad bih rekao da bih sve želio ponovno proživjeti u životu. Nešto svakako da, ali nešto sigurno ne. Izgleda ipak da sve ima rok trajanja. Mislim da sam, što zbog godina, što namjerno, recikliram svoja sjećanja. Nešto sam vrlo uspješno potisnuo u zaborav, ali moje plakate iz studenskih soba neću nikada prežaliti (kao da ih vidim pred sobom). Pišem i zato da bi nešto ostalo iza mene kad me crvi izrecikliraju.
Post je objavljen 01.12.2008. u 18:32 sati.