
Hoću li ja kad ostarim biti čangrizav, samodopadan i sklon pametovanju mlađima i „neću dati pred sebe dok mičem i malim nožnim prstom“? Nadam se da neću, jer oko sebe vidim i doživljavam primjere takve umišljenosti i samodopadnosti nekih ljudi u poznim godinama, da je to nevjerojatno, pa sam se zarekao da mlađima od sebe neću praviti probleme. Prema mišljenu takvih koji zapravo najviše vole sebe i sebe stavljaju kao ogledni primjer kvalitete u svemu i svačemu, mladima ne bi nikada trebalo dati šansu niti za posao, niti za bilo kakvo drugo dokazivanje. Pomalo je tragikomičan i njihov samozvani kult nezamjenljivosti kojim se opiru čak i prirodnim zakonima i razvoju društva i svijeta u nekim globalnim okvirima. Neki od takovih su bili i predobri za sve moguće političke sisteme, jer su se znali uvijek okrenuti tako da pridobiju što više raznih oblika koristi za sebe, a pritom se možda i svjesno odrekli svojeg nacionalnog, ljudskog i drugog identiteta. Oni računaju na to ta je ljudsko sjećanje krhko i da se to o njima ne zna. Još je zanimljivije kad im njihovu prošlost nitko niti ne spominje, a kamoli da se njome opterećuje. Ljudski je željeti zaustaviti kotač vremena i reći.“Ja ne želim ostarjeti, hoću vječno biti mlad al-pari mlađima.“ To srećom nije moguće, pa ćemo (svatko od nas kad nam istekne rok trajanja), ipak htjeli ili ne, mjesto prepustiti mlađima, koji su nerijetko i sposobniji, motiviraniji i daleko brže i uspješnije apsorbiraju nova saznanja i vrlo i lako primjenjuju u praksi. S tim se valja pomiriti za života, a ne se tom temom frustrirati i praviti sebi i drugima probleme. Dakako da nisu mlađi nužno i mudriji i pametniji, no ako su savjesni i željni uspjeha tada su u velikoj i nedostižnoj prednosti prema starijima. Ako ikada dočekam mirovinu ( u što sumnjam) „stavit ću prst u uho“ i nastojati posvetiti se svemu samo ne onome što sam radio za vrijeme svoje poslovne karijere. Još kad bih (kao neki) imao dobra primanja i u mirovini i solidnu ušteđevinu i bio potpuno situiran, tek tada bih se uživao u raznim vidovima ljepota ( prirodi, druženju s najmilijima, provoditi vrijeme s djecom i unucima, umjetnosti,…). Ne vrijedi se opirati snazi slapa koji je najljepši kada nadru mlade vode u proljeće. Stani, divi mu se, sjeti se svoga djetinjstva i svoje mladosti i pusti mladost da te okruži što bliže ( a nemoj ju tjerati od sebe, kao što činiš). Voda iz slapa će naći put svom ušću i kad joj pokušaš stati na put.
|