Nakon noćašnjeg osvježenja lakše se diše, a moja mala obitelj kemija kada skoknuti do mora, gdje, kad i do kad? Da li da skoknemo malo maltretirati rodbinu u Istri koja nas je vjerojatno željna kao guzica posta ili da se skrasimo desetak dana u Biogradu pa da svaki dan opet idemo u Pakoštane i eventualno još malo krstarimo obalom? Ja sam opet u nekoj avanturističkoj fazi pa sam više za eksperimente i Dalmaciju, a moramo iskoristiti i činjenicu da sada imamo na raspolaganju stvarno dobar auto, za razliku od prijašnjih godina kada sam sa starom Škodom (koja nas nigdje i nikad nije ostavila ni na Učki ni na Velebitu) prepun zebnje i bojazni kretao na more.Supruga se čudila zašto sam ljut i nervozan, a meni su u glavi bili svi tehnički nedostatci auta i novac potreban za gorivo i cestarinu. Tada smo plazili autoputom i eventualno pretekli pokoji spori kamion, a sada smo age na kvadrat, imamo i klimu pa samo jezdimo kao ptice. Auto je povelik pa stane i cijelo čudi stvari, a sjediš komotno. Vidio sam u jednom istom takvom čak su na pozadini stražnjih sjedala montirali play-station i PC. Mislim da je to ipak pretjerivanje. Moram priznati da sam bio oduševljen plovidbom na trajektu kad sam nedavno išao na Hvar i još bolje sa Hvara (kad smo se vozili novim ogromanjskim trajektom). Baš nekako u Stari Gradu snimih ovu fotku uz koju može pisati kao u onoj pjesmi: „jedna žena čeka brod“. Ova neznanka čeka zapravo trajekt i krati vrijeme zablesirana bez veze u daljinu. E da mi je samo biti kraj mora, udisati raj divan zrak i onako lagano ne brinuti o ničem. Ja panonski mornar, s dna bivšeg mora čeznem biti na obali onog plavog Jadrana koji još postoji, a ljudi kažu i dići će svoju razinu za koji metar, slijedećih tridesetak godina. Čujem da je preminuo Dragutin Tadijanović u 102.-godini. Moj pokojni djed Ivan je isto odrapio svojedobno cijelu stotku, a meni se čini da ja toliko neću dokučiti. Kada umre pjesnik tada ptice plaču. Koliko je samo ljubavi pretočio u riječi i usmjerio prema ljudima?
|
