IZABRANE PJESME ALENA ALISPAHIĆA
SVE MOŽE BITI NEŠTO
Neka ne budu zapetljani konci pomršeni računi
vezani u čvor
Neka nije između dvije vatre na sto strana
Sve naše misli su privremene
sve dotle dok se ne fokusiramo na onu
koja će, najzad, potrajati
Pa onda neka bude trajno posvećena kulturnom dobru
Neka ne bude nadute ispraznosti prozaične egzistencije
klupka zmija
Neka nije između spuštenog nosa i upečene usne
podignute obrve i loše nacrtanih trepavica
Zamišljen si kao u mješalici
Centrifugalno zauzet stav
Obrni-okreni, sva naša istinska kontemplacija samo je
zastoj do nove dileme
Sumnja je prostor između: „ima tu nečega“ i
„ionako je sve bezveze“.
A možda stvarno ima i nečega bezveze u svemu iako sve
može biti nešto, i u tome ima nešto kao i u svemu tome,
na kraju krajeva konac končeva.
KADA NEBO ZASUZI
Razotkrivaš tajnu kao ona tebe.
Ustremljen si i na dobar razlog.
Oko tebe te sve podrazumijeva.
Podrazumijevaš i ti njih.
Uklopio si „takođe“ i „uistinu“.
Sklopio si dogovor sa uobičajenim raspoloženjem
i stalno prisutnom ravnodušnošću.
I razonode je bilo tu.
A danas je, vidiš, i sam petak.
Ovo, ipak, još uvijek može proći, prohodnost.
Stagniraš i dalje u svojoj protočnosti.
Uspravan kao rora koja sadrži vrijednosti
vertikale svoga dimnjaka.
POSTAVIO BIH TE U OSOBNU ISTINU
Uvijek je kako znaš i umiješ i kad se dovijaš na sve
načine
Vrzmamo se kao da je na sve strane kao da je sve
posvuda
Mimoilaziš se postepeno ili se raspravljaš preko dodirnih
tačaka.
Raskorak su zalutale koračnice
Sve je to tako zamršeno ako nije jednostavnije da to
ne može biti.
Imaj i petlju kao umotana klupka, ovdje si da sve
zaviješ u priču.
Postavio bih te u osobnu istinu, ali je nemam
Uvijek ima nešto što ne znam i ne umijem ili nemam
Ili neću čak i kada moram
Nemam čak i kada imam, ne umijem čak ako umijem
Ne znam čak ako dobro znam.
KAO OBLAK U TVOJOJ KAFI
Punim plućima kao punom parom
I svaki novi dan bit će znak ako ne uporna
singalizacija
Dimi se oblak u tvojoj kafi
Brdo se iza brda javlja
Puši se kao kad razilazi se magla
Vrelo je ozareno čelo, ali cool je elan
Jutarnje izmjene režima na sve
Ostatak će dokusuriti
Zadaj da ne bi dirigovao
Punim plućima kao direktiva o diktatu
Diši totalitarno duboko, izdahni usput
ali ne sipljičavo kao aparat u službi koji
revnosno ne obnaša svoju povjerenu mu funkciju
SA KOJE STRANE IZLAZI SUNCE
Pomjerimo se sada sasvim malo u stranu.
Neka i drugi vide to što vidimo mi.
Ohrabrujmo uvijek klimanjem glavom a osmijeh je
velikodušan.
Ako misliš da sam ja ovo osmislio da tebi bude lakše
a meni uglavnom čista savjest, to tek je
pola istine.
Lanci uspomena kao neki ram uokvire se kao bore:
pogledat ćemo sa koje strane izlazi Sunce.
Neka ga traže na općim mjestima.
Kao što je opća tvoja dobrota.
Nema tu niti malo defetizma.
A ima čega ima.
Loše navike ćemo još i pobijediti: vidiš da te nisam
u samom početku opisao obično. Rascvjetan si
preko cijele kolektivne svijesti.
Otkrivam te u zajedničkom kruženju energije
u prirodi.
Trud se, takođe, vrlo cijeni. Oznake: lirika, poetika, art, pjesme
|