Nova Politika

Odabir i osvrt : catwoman

Čim sam pročitala taj tekst u časopisu "Zdravlje i život", br. 93/ 2011, odmah sam asocirala na naše kolektivno stanje svijesti, posebice taj naš megalomanski, patnički, čak bih rekla - mazohistički fatalizam i poslijedičnu političku apatiju, a koja savršeno odgovara onima koji "vode igru", i koji dotično kolektivno i individualno stanje svijesti namjerno potiču i održavaju dugi, dugi niz godina.

Da zagnjavim catmana skenirati i prebaciti dotični tekst u Word konačno me nagnala krajnje nakaradna i izopačena vijest objavljena u šund-boxu obrasca za komentiranje na blog.hr. Citiram :

" Znanstvenici su došli do zaključka da su naši mozgovi dosegli vrhunac kapaciteta, piše smartplanet.com. Postoji šansa da ljudski mozgovi postanu manji kako bi sačuvali energiju, što će nas vratiti na veličinu lubanja neandertalskih predaka. Znanstvenici su istraživali strukturu mozga i promatrali koliko energije troše stanice mozga.
Mozak je poput proždrljivca energije, manji je od ostatka tijela, a upotrebljava 20 posto energije. Energiju koristi za odašiljanje električnih impulsa kako bi neuroni mogli komunicirati jedan s drugim.
Da bi postali pametniji mozak bi trebao više energije i kisika, a to mu ne mogu pružiti ni velike količine kave i energetskih napitaka.
S obzirom na naprednu tehnologiju i robotiku znanstvenici se nadaju da se pomoću njih može uštedjeti dio energije. Neki vjeruju da se i zbog toga približavamo trenutku kada će računala postati inteligentnija od ljudi."

( završen citat )

Čini se kako se ovim člankom želi izravno negativno djelovati na čovjekov duh inputacijom osjećaja intelektualnog ograničenja, i to prokušanom metodom ciljanog iznošenja poluistina, što je još jedna od podlih igara samoodabrane "elite", vođena da odustanemo od sebe i svojih ogromnih potencijala ( obrazloženje) , te se robski predamo njenoj vladavini prihvaćanjem nametnutih političara, društvenoekonomskih i organizacijskih modela, stilova života i životnih vrijednosti temeljenih isključivo na materijalnom konzumerizmu i trivijalnom hedonizmu.

Tekst koji slijedi pokazuje kako čak i službena znanost smatra da itekako postoji način prevladavnja osjećaja nemoći i beznađa. Pisan je izrazito jednostavno i popularno, s orijentacijom isključivo na analizu individualnog problema bespomoćnosti i beznađa, no - bez obzira na različitost svoje krajnje namjere - on itekako razotkriva pozadinu naše kolektivne političke intertnosti : brojna negativna povijesna iskustva, ali i ogroman nedostatak hrabrosti. Takođe otkriva mogućnost prevladavanja tog patološkog stanja: promjenom obrasca razmišljanja osvještavanjem njegove etiologije i svjesnim ubacivanjem novih, razumnih informacija u mentalnih sklop , koje će prekinuti vječito iracionalno ponavljanje uvijek istih grešaka upravo pokretanjem drugačijih, promišljanjem i istraživanjem poboljšanih, dakle - učinkovitijih reakcija.



Piše : dr.sci. Dubravka Šimunović


Zakoračili smo u 2011. godinu, a krizi u gospodarstvu i međuljudskim odnosima nema kraja. Svakodnevno se gube radna mjesta, nezadovoljni mladi ljudi razgovaraju > mogućnostima koje im društvo nudi, odnosi u obitelji sve su lošiji, kao da smo svi digli ruke, kao da nemamo volje ni motivacije mijenjati situacije. Pa zar uistinu ne možemo osobnim trudom utjecati na pojedine situacije? Imamo li uistinu toliko loših i bolnih iskustava da nemamo volje ni motivacije za promjenom?

Što je naučena bespomoćnost?

Naučena bespomoćnost naziv je koji upotrebljavaju psiholozi poučeni radovima američkog psihologa Martina Seligmana koji je, zahvaljujući osobnom iskustvu i spoznajama stečenim dodatnim istraživanjima definirao taj termin.

Kada bismo htjeli definirati naziv naučene bespomoćnosti mogli bismo reći daje to pojava koja označava pasivno prihvaćanje neugode bez potrebe pojedinca da uzme situaciju u svoje ruke ili je promijeni. Razlog zašto je to tako možemo tražiti u prethodnim iskustvima pojedinca.

U jednom razgovoru poznanica mi se žalila na situaciju na poslu. Nezadovoljstvo radnom atmosferom, nagrađivanje po podobnosti, a ne po učinkovitosti, upozorenja na propuste samo su je dodatno demotivirali. Kolege bez radnih navika i nadređeni svakodnevno otežavaju suradnju i poslovanje. Poznanica mi je revoltirano izjavila da je izgubila bolje radno mjesto, da su joj smanjili plaću zbog čega je odlučila odustati od borbe za promjenom. Druga poznanica, majka adolescentica, požalila mi se da je, nakon što je pokušala razgovarati s njima, koriti ih te im uvesti zabrane, a sve to nije donijelo promjene na bolje, digla ruke i odustala od svoje djece. Takve primjere iz života možemo dugo nabrajati.

Što je zajedničko tim svjedočenjima?

U svim slučajevima imamo pojedince koji su izlagani bolnim i neugodnim situacijama. Naučenost na bolno iskustvo s vremenom se generalizira i na druge situacije, što onemogućuje reakcije. Odnosno, osobe koje su nekoliko puta doživjele neuspjeh, polako odustaju od svojih ciljeva te postaju apatične, nemotivirane, depresivne i pesimistične osobe s naučenom bespomoćnošću.

Intenzitet doživljaja naučene bespomoćnosti ovisi o oso¬bi i onome što ona smatra da uvjetuje njezinu bespomoćnost-ona sama ili neki vanjski čimbenici.

Bruno Bettleheim, psiholog i preživjeli zarobljenik naci¬stičkog logora iz Drugog svjetskog rata pisao je kako su logoraši postajali "hodajući leševi" u onom trenutku kada su odustali truditi se utjecati na ono što im se događa. Naučena bespomoćnost onemogućuje novo učenje i prilagođivanje.

Kada ljudi prestanu tražiti načine da kontroliraju situacije u kojima se nalaze, oni ih prestaju i nalaziti, postaju bespomoćni jer se takvima osjećaju, a osjećaj poraženosti se zadržava. Naučena bespomoćnost vodi do naučene beznadnosti.Gori oblik od naučene bespomoćnosti je naučena beznadnost.

Psiholozi ističu da je najbolji primjer za to depresija, koja se, prema ovom stajalištu, pripisuje negativnom razmišljanju u kojem ljudi okrivljuju sebe za negativne događaje u životu, vide uzroke tih događaja kao trajne te pretjeruju u generaliziranju neke svoje slabosti primjenjujući to na mnoga životna područja. Istraživanja na ljudima i životinjama pokazuju da naučena beznadnost ima za posljedicu pad imuniteta i brži rast tumora. Robert Griffith proveo je istraživanje na klinici Mayo (SAD) na uzorku od šezdeset osoba koje su ispitivane skalom pesimizam - optimizam i podijeljeni su u tri grupe - optimisti, pesimisti i miješani. Nakon trideset godina provjereno je koji su od njih bili živi, a koji su umrli. Rezultati su pokazali daje pesimizam bio povezan s većom stopom smrtnosti: 10 posto veći pesimizam bio je povezan s 19 posto povećanom smrtnošću. S druge strane, optimisti češće traže liječničku pomoć ako osjete zdravstveni problem i vjeruju da će biti izliječeni, dok su pesimisti manje skloni uopće tražiti pomoć. Zato se možemo opravdano zapitati mogu li pesimisti postati optimisti? Psiholozi tvrde da je to moguće.

Geni odgovorni za raspoloženje

Britanski istraživači došli su do fascinirajućih rezultata koji govore da naš optimizam ili pesimizam, a time i pogled na svakodnevnicu određuju geni. Prema britanskim znanstvenicima, za naše raspoloženje i promjenu raspoloženja najveću odgovornost imaju geni koji sudjeluju u prijenosu hormona serotonina. Osobe s duljim oblikom toga gena skloniji su pozitivnim životnim aspektima i manje pozornosti posvećuju lošim životnim situacijama. Istraživanje je provedeno na uzorku od devedeset sedam ispitanika kojima su pokazane slike s pozitivnim i negativnim sadržajima. Osobe s duljim oblikom gena svoju su pozornost zadržale na pozitivnim slikama. Na osnovi toga, kao i brojnih drugih istraživanja, može se zaključiti da osobe selektivno zapažaju dobre i isto tako loše sadržaje, što u konačnici ima odlučujuću ulogu u reakciji pojedinca na stres.

Zadržite optimizam

Osobe koje mogu zadržati optimizam u teškim životnim situacijama zasigurno neće podleći depresiji.
Optimisti imaju niz pozitivnih iluzija o sebi koje im omogućuju zadržati dobro raspoloženje i zdravlje, bez obzira na materijalno bogatstvo. Optimisti su otporniji na zarazne bolesti i bolje se nose s kroničnim bolestima u srednjim godinama.

Zbog svega toga postoje psihološke strategije sučeljavanja s pesimizmom. Riječ je o kognitivnim strategijama i učenju socijalnih vještina. Neuspjeh u većine pesimista popraćen je razmišljanjima poput: "Ja nikad nemam sreće", "To se samo meni može dogoditi" ili "Koja sam ja budala!". Prema psihologu Seligmanu, dominantno samooptuživanje ne vodi pozitivnom ishodu. Nakon nekog neuspjeha važno je kako razmišljamo jer činjenica je da možemo odabrati obrazac razmišljanja. Razmišljanja poput: "Dogodilo se danas, ali ne mora drugi put", "I prije mi se štošta nije uspjelo, ali sam to ipak zadovoljavajuće riješio/riješila", "Danas mi baš ništa ne ide od ruke, ali inače mi to dobro ide" karakteristična su za optimizam. Stilovi razmišljanja mogu postati navike.

Samookrivljavanje kao naučena bespomoćnost

Prema većini psihologa, osobe koje su sklone naučenoj bespomoćnosti kao osnovnom obilježju reakcija na novonastale situacije pripadaju skupini taštih pojedinaca. Naime, riječ je o pojedincima koji imaju visoke kriterije prema sebi i velikom broju situacija na koje osobno ne mogu utjecati. Ti isti pojedinci teško prihvaćaju da su obični smrtnici koji imaju pravo griješiti i da nitko nije savršen. Možda se čini nemogućim, ali ti isti pojedinci iza stanja naučene bespomoćnosti kriju osobni nedostatak hrabrosti. Svakodnevno smo izloženi različitim poteškoćama koje nas čine rastrganima: plaća kasni, ukućani imaju svoja očekivanja...
Pojedinci umjesto da realno razmotre probleme i nešto poduzmu, svu krivnju za nezadovoljstvo u kući pripisuju sebi. Strah od promjena tim je osobama dovoljno jak razlog da prihvate novonastalo stanje i svu krivnju pripišu sebi i svojoj nesposobnosti, čemu često pridruže i samosažaljenje.
Osobe sklone samookrivljavanju imaju sklonost procesuiranju tako da svaku situaciju doživljavaju tragično i u svakoj situaciji oni su žrtve s ishodom koji nalikuje katastrofi.


Osvrti i nadopune teme :


Postoji jos jedan fenomen koji se zove "vagalna inhibicija", i njega sam uocio nekoliko puta medju ljudima, mada je dokazan na zivotinjama.
Dakle, stavili su u zatvorenu kutiju stakore, i ostavili ih tako, da ne mogu izaci. Jednoj grupi su nakon odredjenog vremena, otvorili tajna vratasca, i stakori su izasli na slobodu.
Tu prvu grupu su ponovno stavili u kutiju.
Drugoj grupi nikada nisu pokazali tajna vratasca.
Nakon ekstremno dugog vremena provedenog u kavezu, clanovi prve grupe su i dalje cekali otvaranje tajnih vratasaca., dok se sa clanovima druge grupe, koja nije bila svjesna da postoji izlaz pocela desavati - polagana smrt - u ocaju, depresiji i uvjerenju da nema izlaza, zivotinje su se smirile, i zivotne funkcije su im pocele padati do - smrti.
Dakle, vagalna inhibicija je kada organizam sam sebe polagano ubija, misleci da nema izlaza.
To je ono kad kod ocajnog, depresivnog covjeka vidite polagano umiranje, kao da je sam sebe iskljucio iz zivota, nema vise niceg za njega, i samo je pitanje vremena kada i kako ce se ugasiti.

Gordian Knot


Dakle Sloboda i Nada imaju u sebi taj paradoks da su istovremeno i najsnažnije platforme života i najsmrtonosniji otrovi.
Isto je tako i kad gledate svijet energije, goriva. Primjerice benzin, pa eksplozivi, pa što dublje idemo u temlje prirode, to su veče energije, do danas poznata nuklearna energija.
I te energije, što su temeljnije to su veće po snazi, mogućnosti dobra, ali i po prokletstvu mogućeg uništenja.

No, ja mislim da su Sloboda i Nada najcjenjenije i najjače zapravo energije.
Jače i od nuklearnih.
Jer, čovjek u sve što čini, već prethodno projicira svoje nade i slobode, a posebno je toj projiciranoj ugradnji imanentna upravo Nada.
Riječ "nada" i riječ "projekcija" zapravo su u biti sinonimi !!!

Posebno su te projekcije nade pogibeljne kad se radi o muško - ženskim odnosima i društvenim odnosima u svim aspektima. Tada postaju pravi smrtonosni otrovi, iskovani od najsvjetlijeg zlata.

No, treba li se onda odreći tih projekcija, otrova ?
Ne da ne treba, nego to nije baš niti moguće, osim ako niste budistički jogi.

Hoću reći na kraju zapravo vrlo jednostavno upozorenje, koje sam mogao reći i na samom početku - OPREZNO S SVIM DAROVIMA; ljepotom, mudrošću, snagom, itd. a posebno oprezno s NADAMA, s našim stalnim / imanentnim projekcijama naših nada / očekivanja koje su prirodno imanentno prisutne u svemu što činimo, a kod djece se vide upravo u doslovno božanskom izdanju.

Temu posta, ja sam ovdje iznio u aspektu duhovnog, dok je post siže teme dao s psihosocijalnog aspekta.

Moj opredjeljenje je da se nikako ne smijemo odreći tih najfinijih i najmoćnijih energija, nego trebamo osvijestiti, da su to energije najcjenjennijih MOĆI Života. I bez njih zapravo - nema života - nego vode u smrt, baš kako post kaže.

Htio bih samo još nešto po meni važno spomenuti. A to je NAVIKA / HABITUS / MATRICA PONAŠANJA.
Kod nekih ljudi je ta matrica / ritam ponašanja stabilna i pruža im sigurnost i zadovoljstvo. Neki nikako da se stabiliziraju.
No svakako s godinama dođe to sve na svoje.

No, matrice ponašanja nisu statične; bez promjene. I one vremenom imaju svoju progresiju u nekom pravcu i intenzitetu, a pogotovo ako se nađu pod surovim životnim pritiscima.
U postu je problematizirana matrica aktivnosti koja ne donosi rješenje, nego se pod pritiscima života sve više otuđuje od pritsaka / izazova stvarnosti tonući u neproduktivnost.
No još je jedan problem s tim matricama / navikama a taj je što smo upravo oficijelno naučeni na neproduktivne matrice ponašanja, koje onda pod životnim pritiscima odumiru, odnsono odumiru ljudi i društva koji ih nose.

Upravo takve neproduktivne školske matrice najviše su proizvedene kod ljudi u soc-totalitarnim društvima, čak i kad se radi o vrijednim Njemcima (istočng DDR), i naravno na području bivše Juge. Jednostavno nismo naučeni da se aktivno odnosimo prema životu i promjeni, nego da budemo društveni lojalisti a naše naučene matrice onda se na ispitu života pokazuju kao prave naučene matrice bespomoćnosti.

No, kako čitam rense.com poznato mi je da su tamo u USA ljudi upravo očajni jer ne mogu proizvesti efikasan društveni otpor i to upravo zbog rečene pojave te naučene bespomoćnosti ali i zbog individualnih grčevitih strahova da se zadrži postojeće stanje da ne bude još gore.
Činjenica je da su i poduzetni ameri potonuli u nemoć da poluče potrebne društvene promjene. Uzroci su tome brojni i čak namjerno instalirani; sve od uporabe fluora, pa preko medija sve do egzistencijalnih korumpiranosti i lojalizma.

Svakako patološka pojava te bespmoćnosti je depresija koja onda progresivno vodi u blokadu životnih aktivnosti.

Sve skupa to je i dio društvene dekadencije u bogatim društvima, ali može biti i porazna masivna rezultanta primitivnih anahronih društava / država.

U doba ovakvih kriza i dekadentnih raspada, oni koji imaju internacionalna vlasništva nad novcem, tehnologijama, medijima i resursima, onda lako mogu organizirati milijarde gladnih da poraze site.
A sve s ciljem da objedine sve reurse ove planete pod svojom kotrolom.

Jupi


Kredit je primjer te posuđene moći pa ih stoga više nemam i pazim na koji način raspolažem onim što nakon micanja od te pošasti ostalo na raspolaganju pa iako je to vrlo ograničeno nisam nezadovoljan. Bilo je odvratno teško riješiti se toga, ali uspjelo je. A to tek čeka čitav svijet uključujući i RH.

Toluen


Kada ne bi bilo toliko onih koji su naučeni da budu gubitnički profilirani, onda ne bi bilo toliko onih koji se osjećaju uzvišeni u prividnoj uzdignutosti.
Kakva korist imati materijalna bogatstva, ako nema onih koji bespomoćno žude za tim "bogatsvima"?
Upravo ta žudnja za svime što mogu posjedovati samo neki, čini prividnu uzdignutost onih povlaštenih.
U takvom svijetu je moguće kupiti sve, pa čak i čovjeka koji bi trebao biti, al' nije, slobodno biće lišeno predrasuda.
Slobodni smo samo onda kada uistinu prestanemo žuditi za nečime što nam zapravo ni ne treba.
Žuditi za nečime što je nedostižno, rasipanje je energije i vremena. To je zapravo izrezivanje trenutaka vlastitog života i poklanjanja tih izrezanih trenutaka onima koji posjeduju ono za čime mi žudimo. Prestanemo li žuditi, prestajemo poklanjati trenutke svojeg života.
Žuditi treba samo za onime što smo unaprijed procijenili da je dostižno i izvedivo, a energiju treba trošiti više na analize i procjene, a ne trošiti svoje vrijeme na besplodonosne i gubitničke žudnje.

Za svakog pojedinca/pojedinku, realna je stvarnost, da je on/ona, sam/sama, najveća i neprocjenjiva vrijednost, a sve oko njih je samo mogućnost realizacije dostupnog.

Najveći gubitak prividno uzvišenih, realiziran je onda kada svi drugi prestanu žuditi za "vrijednostima" koje su od prividno uzvišenih kontrolirane i stavljene po njihovoj volji "malima" na raspolaganje.

blade777