Na putu kući....
12.05.2008., 16:26Često je šutnja rekla više od 1000 riječi.
Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje
Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…"
Sjedim u nekom busu za koji ni ne znam gdje vozi, na putu od tebe, i pristižu mi neka zaboravljena sjećanja... Sasvim sam na njih zaboravila, jer toliko se toga dogodilo ovih dana... No ona naviru, tako davna, a opet tako svježa i opipljiva. Vraćaju me na početak. Na njena ljetovanja. Na slike njenih prijatelja. Na tebe kad si bio još skoro pa dijete. Kada sam se nadala da ću jednog dana upoznati i tebe i sve te dečke o kojima sam toliko često slušala. Na dane kada mi nisi bio 'prijatelj', nego još nepoznata osoba....
Ljubav je....
Bili smo kod mene. Grijali smo se ispod deke. Nježno smo se držali za ruke i tiho razgovarali. Polako se upoznavali. Najnedraža prijateljica nas je budno promatrala i nije nas htjela pustiti da se konačno poljubimo. Primio si me oko struka i snažno privukao što si više mogao uz sebe. Smješkali smo se i ljubili. Bilo nam je novo, i godilo nam je. Pristojno si pitao za svaku sitnicu smiješ li ju napraviti. Sasvim nepotrebno. Bio si tako drag i pažljiv. Mrsio si mi kosu, a ja sam se opustila i uživala u tvom zagrljaju... Danas stojiš pred mojom zgradom, pitaš me zar tu živim, i uopće se ne možeš sjetiti da si tu već bio.... Zar to znači da si i sve ovo zaboravio?
Ljubav je....
Čekao si me na stanici vlaka. Nasmiješio si se i toliko me čvrsto zagrlio da sam ostala bez zraka. Pustio si me tek nakon minutu. Sjedili smo u tvom autu, uporno se pokušavajući namjestiti. Auto je bio tijesan i hladan. Uporno si me pokrivao sa jaknom kad god bi imalo skliznula da mi ne bude zima. Kupio si mi čokoladu. Nisi ju htio sa mnom jesti pa sam te morala nagovarati. Hranila sam te i smijala se. I ti si se smijao. A tako mi se sviđao taj tvoj osmijeh. Bili smo neopterećeni životom. Bez dubokih rana u ljubavi. Slobodni duhom, slobodni umom.... Držao si me kao kap vode na dlanu. Imala sam svu tvoju pažnju. Na putu kući primio si me za ruku dok si vozio. Držali smo se tako nekoliko trenutaka i gledali se nakratko, a onda si morao mijenjati brzinu pa si pustio ruku. Pa me primio za koljeno. Koristio si svaki slobodan trenutak da to ponoviš. Smjelo, nježno i značajno. Bilo mi je krivo što je već jutro i što odlaziš, i što te posljednje trenutke ne možemo provesti u zagrljaju. Povremeno bi me samo pogledao i nasmiješio se. Kada si stao ispred zgrade, izašao si za mnom iz auta i poljubio me. Opet me čvrsto zagrlio i otišao. Sada sjedim pored tebe u autu na putu kući, a ti me ignoriraš. Ne želiš ni pričati. A ja gledam kroz prozor, izmjenjuju se zgrade, rijeke i planine, svjetla se igraju u mraku, gledam kako sviće, i jedva čekam da dođem doma, da te ne moram više gledati.
Ljubav je....
Pozvao si me u šetnju. Sjeli smo na neke stupiće i pričali. O bitnim stvarima. O onima sasvim nebitnim. No pričali smo.. bez prestanka. Dok nismo sve prošli. Ali nismo sve rekli. Pričao si mi o njoj, onoj koja ti je slomila srce. Onoj koja te promijenila. Onoj zbog koje si na oprezu i bojiš se ljubavi. Onoj zbog koje ne želiš ni vezu. Govorio si mi, a ja sam se nadala radi tebe da ćeš se predomisliti. Da ćeš pronaći sreću. Htio si me ugrijati. I opet si me čvrsto zagrlio. Razmišljam o tome koliko već dugo nisi... I ugrijao si me. Prestala sam se tresti. Prestao je do mene dopirati vjetar te prohladne ljetne večeri... Ljubili smo se. Dosta dugo. Bez prestanka. A zatim smo stali i oboje se nasmiješili. Nije u tome bilo ničeg već ne isprobanog, a ipak mi je tako godilo... Na putu kući sjedila sam ti u krilu. Taj dan nisi vozio. Ali bilo je tako tijesno jer nas je bilo puno da sam morala okrenuti glavu od tebe. Par puta sam se okrenula i poljubila te. Svaki put si se samo nasmiješio. Otpratio si me doma. Prošvercala sam te u sobu usred noći. Ostali smo sami, i umjesto da se mazimo na krevetu prije nego odeš, pričali smo o knjigama. Primijetio si mog velikog plišanog zeku, dodirnuo ga i nasmiješio se. Svidjela ti se moja soba. A ja sam se samo pitala ne odaje li moju djetinjastu stranu koju pred tobom nisam pokazivala. Ispratila sam te. Samo si me na brzinu poljubio i otišao.
Ljubav je...
Sjedim u tvom stanu, na tvom krevetu, što mi je nekoć bila najveća želja za koju sam mislila da se nikad neće ostvariti. Ali ipak je. No tebe nema. Pored mene je tvoj frend. Onaj kojemu nikad ništa bitno ne govoriš i ostavljaš ga doma dok se ti vani dobro provodiš. On želi da mu se približim, da si legnem pored njega. Naslonim se na tvoj jastuk i gledam ga. Dodiruje me po leđima, nježno i skriveno od tuđih pogleda, klizi rukom po mojoj. Uporno me gleda i želi sa mnom razgovarati. A ja polako popuštam. Slušam njegove priče, za koje me baš iskreno i briga koliko su iskrene, i polako se opuštam. Ali iskrene su. Iskrenije od tvojih u zadnje vrijeme. Jer ti si bio taj koji nas je sve skoro uvjerio da on nije iskren. A zapravo si ti taj koji stalno nešto izmišlja. . Ima šarma, to mu moram priznati. Zna sve prave riječi koje treba izgovoriti. Ima hrpu lijepih riječi za mene. Onakve kakve od tebe nikad nisam čula. Izgovara ih u pravom trenutku. Ima upornost koju kod tebe nikad nisam vidjela. Ima sve, samo ne tvoje plave oči...
Zezaju nas. Zezaju ga kako me gnjavio neki dan u autu na putu kući. Zezaju ga što nije bilo tebe da ga čuješ. Zezaju ga što šteta što te sad nema da ga vidiš što radi. Pretvaraju sve što je bilo između nas u vic. Nisu mi duhoviti. Jer ti mi nikad nisi bio samo vic. Uvijek sam te shvaćala ozbiljno. I istovremeno mi nije jasno što točno žele reći, ni otkud znaju za nas. Baš mi godi što te trenutno nema. Što te ne moram gledati kako me ignoriraš. Što te ne moram gledati kako ne znaš više ni koju od nas tri želiš, mada kažeš da znaš. Ali ipak dolaziš. Opet šutiš i sve nas ignoriraš.
Ljubav je....
Na putu kući sjetim se tebe. Drndam se u busu i razmišljam o tome koliko si se promijenio. Pokušavam shvatiti kad. To mi je najbitnije. Počinjem sumnjati u sve tvoje riječi od zadnji put. Počinjem sumnjati da si bio iskren. Počinjem sumnjati u svoja uvjerenja, jer sam bila sasvim sigurna da si onda još bio iskren. Ali više nisam sigurna. Više sama sebi ne vjerujem. A kamoli tebi. Jedva čekam da odeš. Tisućama kilometara daleko. U neki veći grad od našeg malog Zagreba. Da budeš tamo sam i izgubljen. Možda se opet promijeniš. Možda ti neke stvari dođu do mozga. Možda se vratiš na staro. Možda shvatiš da si u krivu. Ali želim ti to samo radi tebe. Jer ja ne gajim više nade na putu kući....
Ljubav je.. ono što nam nije bilo suđeno....
