22
srijeda
veljača
2012
miles away. .
naravno da je teško. naravno da i dalje boli. naravno da nije fer.
takav je život.
i normalno je da mislim na njega svaki dan. normalno je da mi fali. normalno je da ga i dalje volim.
takav je život.
boli kada se sjetim lijepih stvari. boli kada se sjetim koliko sam plakala. boli..
tužno je kako nešto tako prekrasno može postati nešto tako ružno u tako kratkom vremenu.
odustajem li?
komentiraj (0) * ispiši * #
18
subota
veljača
2012
do I have to change the way I am?
nakon dugog razmišljanja, shvatila sam da moram prestat. moram prestati zavaravati sama sebe i priznati si da mi je teško i da mi on fali. dakako da mi fali, dakako da je to normalno. ali jednako toliko znam točno što mi fali. mislim da znam.
ne fali mi BAŠ on. fali mi druženje i pažnja. fali mi maženje, fale mi dodiri i sitnice. tužno je to što mi ne nedostaje baš on.
jesam li ja onda ikada voljela baš njega?
jesam. voljela sam i njega i stvari oko njega. volim ga i dalje, ne mogu reći da ne volim. samo na neki drugačiji, čudniji način. teško mi je što je samo tako nestao iz mog života. teško je jer nisu stvari rješene. teško je jer sam se razočarala.
jednako tako znam, nisam se razočarala u sebe koliko u njega. i to si moram svakodnevno ponavljati.
na kraju krajeva, ja sam se ispričala..
ja se nisam promjenila dok sam bila s njim ma koliko on to tvrdio. ja nisam bila druga osoba. ja samo nisam bila osoba koja je on htio da budem. nisam ispunjavala njegova očekivanja i mislio je da ga pravim glupim. kako ironično.
smješno je koliko ja kompliciram oko svega toga dok njega boli briga. smješno je koliko to mene muči dok se on ne brine, nimalo. smješno je što ja mislim na njega a on na mene vjerojatno ne.
toliko je tužno da je već i smješno postalo..
samo neka prođe to vrijeme za koje mi svi govore da mora proći, i sve će biti super :)
komentiraj (0) * ispiši * #
16
četvrtak
veljača
2012
ali zbilja ljudi.. zašto?
Zašto se ljudi mijenjaju i što nas tjera da to radimo?
Zašto mijenjamo navike i ljude oko sebe?
Tko nas zapravo uči kakvi moramo biti? Što je zapravo savjest i je li svima ista?
Zašto boli? Zašto osjećamo bol za nešto što nije određeno fizički?
Svaki korak koji napravim ponekad se čini dobar, s vremenom se uvjerim da je bilo loše. Kada god pomislim da nešto radim dobro, nakon vremena pomislim da je to ipak loše. Nakon dužeg vremena shvatim da je ipak bilo dobro i tako u krug. Tko i što zapravo odlučuje da je nešto dobro a nešto nije? Tko i što zapravo nama govori kako nešto treba biti? Tko su drugi ljudi da odlučuju za nas? Trebamo li živjeti život po svojim očekivanjima ili se prilagođavati drugima? Zašto nakon upoznavanja novih ljudi, oko njih se trudimo više nego oko starih? Zašto se uvijek nadamo i budemo razočarani? Zašto sve jednom završava?
Koliko često se moramo na neku stvar opeći da bi idući puta postupili drugačije? Zašto zapravo nikada ne učimo iz svojih grešaka? Zašto moj mozak ne šuti? Zašto ne mogu spavati? Zašto mi je sve na pameti što ne treba bit? Svaki trenutak mi se glavom mota 97438 stvari i ne izlaze van. Zašto? Što je to? Hoće li prestati?
Ovo je prvi puta u mom životu da mi je jasno zašto ljudi toliko polude i dođu do toga da počine samoubojstvo. JEDNOSTAVNO TO PROKLETO SRANJE U GLAVI NE ŠUTI!
I kad sam sretna osjećam se kao da nisam. Lažem sama sebi, kako onda ne bi lagala drugima!?
Ne znam tko sam, kako da onda to drugi znaju!? Ne znam kakva sam, kako da to onda nekome drugome pokažem!? Ne sviđam se sama sebi, jer ne znam tko sam ja da se mogu sviđat uopće. Kako da se onda sviđam nekome drugome?
Hvala ti viša silo što imam prijatelje. Hvala ti što imam ljude koji su nakon svega, nakon mene ovakve, spremni biti uz mene. Bez obzira na sve, što imaju lijepe osjećaje prema meni. Hvala ti na pravim prijateljima, ne poznanicima. Znaš na koga mislim :)
komentiraj (0) * ispiši * #
