31
petak
kolovoz
2012
sve jednom dođe na svoje :)
heeevo mene u Hvaru na kavici. sama samcata. Moja najdraža mi dolazi sutra i vjerujem da će iduća tjedna bit jedna od boljih u mom životu. Nevjerojatno je kako sam uspjela progurat se u ovakvo nešto, koliko sreće imam da takvo nešto dobijem. Hvar je prekrasan. Čudno je malo što sam na otoku pa ne mogu otići u neki grad ili nešto kad god mi se prohtije al u redu, preživjet ću ;)
Nisam nesigurna, sve je tako nekako na mjestu. Ne razmišljam kao kad sam bila doma.. sve je nekako jednostavnije. I dalje se ne osjećam onako oduševljeno i ispunjeno, ali je jednostavno mirno. Bježim od realnosti, znam to. Radim to potpuno svjesno ali jednako tako mislim da to i zaslužujem.
Nisam bila posebno dobra ili vrijedna ove godine već jednostavno, ne znam, imam osjećaj kao da mi je ovo neka nagrada za sve do sada.. Odmor mi je u glavi. I još mi dolazi ona!! :)
može li bolje od toga? ;)
Vjerojatno neću pisati u iduća tri tjedna, ovo je danas jer sam još sama. Tako jedva čekam da mi ona dođe i da se ona napokon odmori od svog mozga i da uživa na moru kako spada. Volim ju, tako jako. Prva je osoba koja mi je pala na pamet kada sam dobila priliku da nekoga svoga ovdje pozovem. Ako netko to zaslužuje, to je ona.
Idem i dalje uživati u divnom pogledu, odmarati a kasnije van, kao i svaku sljedeću večer.
so long :*
komentiraj (0) * ispiši * #
25
subota
kolovoz
2012
just to stand alone in your eyes. kako da ne mislim?
vratija se šime s mooora. bilo je nadasve zanimljivo. puno zanimljivih ljudi, čak i pokvarenih, zločestih i prije svega glupih. ne blesavih, glupih. desilo se mnogo zanimljivih situacija, još više pijanih noći i mamurnih, teško odrađenih smjena. nisam zaradila koliko sam htjela. potrošila sam već sada previše jer mislim da tim nekim blesavim shoppingom ubijam bol tj, to neko loše osjećanje iznutra. mda, postoji razlog radi kojeg sam se ranije vratila.. nažalost..
znam da neće biti u redu, koliko god to meni netko govorio. znam da će biti još teže i gore.. i znam da je grozno to što ja to uopće trenutno ne osjećam. kao da se ne dešava. kao da on nije moj djed.. kao da je sve to samo neka priča, neke druge osobe.. a najmanje mogu vjerovati kako njega više neće biti. njegovih blesavih poziva i deranja na telefon i buđenja mame, njegova dirljiva plakanja na sve što napravimo. takooo se brzo to desilo.. kada sam otišla na more sve je bilo super. i sada, ja se vratim.. a on više nije isti. izgubljen je i to više nije on. a ja moram pisati o tome. moram, moram to izbaciti iz sebe. i moram reći kako se bojim. kako mi je grozno to gledati.. a pogotovo jer znam da nisu ni moji roditelji najmlađi na svijetu i da ću ja jednom biti na mjestu svoje mame i ne mogu to podnijeti.. bojim se i nikada me ništa neće navesti na drugačije. uvijek ću mrziti tu temu i sve vezano uz nju.
prokleta bila smrt.
da promijenim temu.. on.
ou well fuck it, zaljubila sam se. nenormalno. i samo o njemu mislim. i ne izlazi mi iz glave. i samo razmišljam kako bi njemu nešto darovala, napravila, bilošto. tako je bilo i sa...jel. dok to sve nije postalo samo fizički a ja sam prestala biti zanimljiva. i samo čekam da se isto desi. doduše, situacija nije ista. nismo ozbiljni i puno je više nego fizički ali opet.. previše si dopuštam.. emocionalno. previše se vežem i očekujem isto i moj mozak se ne može pomiriti s tim da to neće dobiti. srce se već koliko toliko naviklo, al se opet svako malo ponada. ma grozno haha. najradije bih sve prekinula samo tako, dvije tri riječi, ali, pokušali smo a ne ide. da mi barem nije tako divno sjeo i da nije toliko.. divan prema meni. pa on mene ljubi u čelo! ne radiš to bilokome, znaššš.. ah al ajde ti to nekome objasni.
baš me zanima što ću pisati za kojih mjesec dana kada mi počne faks i kada počnem nove ljude upoznavati. kada mi možda on postane manje zanimljiv, ili uzmemo neku pauzu ili nešto.. tko zna :)
preživjeti ću ja sve, trebaju mi te blesave drame.. neke možda manje.. a neke još više.
damn! i eto me, opet na njega mislim. uuužasno :)
komentiraj (0) * ispiši * #
