do I have to change the way I am?

nakon dugog razmišljanja, shvatila sam da moram prestat. moram prestati zavaravati sama sebe i priznati si da mi je teško i da mi on fali. dakako da mi fali, dakako da je to normalno. ali jednako toliko znam točno što mi fali. mislim da znam.
ne fali mi BAŠ on. fali mi druženje i pažnja. fali mi maženje, fale mi dodiri i sitnice. tužno je to što mi ne nedostaje baš on.
jesam li ja onda ikada voljela baš njega?
jesam. voljela sam i njega i stvari oko njega. volim ga i dalje, ne mogu reći da ne volim. samo na neki drugačiji, čudniji način. teško mi je što je samo tako nestao iz mog života. teško je jer nisu stvari rješene. teško je jer sam se razočarala.
jednako tako znam, nisam se razočarala u sebe koliko u njega. i to si moram svakodnevno ponavljati.
na kraju krajeva, ja sam se ispričala..
ja se nisam promjenila dok sam bila s njim ma koliko on to tvrdio. ja nisam bila druga osoba. ja samo nisam bila osoba koja je on htio da budem. nisam ispunjavala njegova očekivanja i mislio je da ga pravim glupim. kako ironično.

smješno je koliko ja kompliciram oko svega toga dok njega boli briga. smješno je koliko to mene muči dok se on ne brine, nimalo. smješno je što ja mislim na njega a on na mene vjerojatno ne.
toliko je tužno da je već i smješno postalo..

samo neka prođe to vrijeme za koje mi svi govore da mora proći, i sve će biti super :)