Zadnji u 2007.

boomp3.com

Znate kako se trenutno osjećam? Sretno, sretnjie, najsretnije! /Za razliku od jučer kad sam plakala ko da nema sutra./ Mogla bih zagrliti cijeli svijet, mogla bi puknuti od radosti. A razlog - nema ga! Već dugo nisam bila ovako radosna i vesela bez apsolutno ikakvog razloga. Možda zato što ova je godina na izmaku i nekako osjećam da će iduća biti mnogo mnogo bolja.
Zadnja dva dana bila su provedena u ugodnom društvu. Zbilja ugodnom. U petak dolazim po F. da idemo van, nije bila spremna, ja hiperaktivno cupkam oko nje u kaputu i požurujem je i kaže ona meni:

"Nemoj biti luda", velim ja njoj. Dolazimo u naš omiljeni birc (danas sam baš komentirala da imam osjećaj da će nam uskoro zabraniti ulaz koliko vremena provodimo u njemu, to nam je drugi dom), kad za šankom stoje jedna naša frendica i Potencijalni. Stojimo malo s njima, na kraju sjednemo svi zajedno za stol i pričamo Potencijalni i ja o nama (ne znam zapravo kako smo došli na tu temu) i tokom razgovora veli on:



I kimne glavom prema vratima. A kad tamo, ulazi... Tadadadadadadaaaam... Prijatelj. Naravno. Sjeda kraj nas, ja ga nisam ni pozdravila. I u tom periodu provedenom u njegovom društvu mi smo izmijenili dvije riječi. Doslovno. I onda još plati naš račun. Došlo mi je da mu prste polomim kad sam vidla da uzima naš račun. Još mi se i bahati. On je otišao, F. i ja ostale s Potencijalnim i s njim pretresle sve moguće ljubavne situacije. Zanimljivo, I must say. Ali mi je svejedno bilo mučno pri pomisli na Prijatelja.
Subota ujutro, idemo nas dvije na kavu. Opet u onaj birc. Evo ubrzo i njega - Prijatelja - ali ovaj put nije ni pozdravio. Došla sam doma sa sto misli u glavi, pospremila sobu i onda sjela na rub kreveta i gotovo - rasplakala se. Oko 3 sata zove me F.:



F., njen dragi i još jedan dečko išli su na novogodišnju trku u metropolu, ja sam išla s njima kao moralna potpora. Spremila sam se i najela u deset minuta i otišla s njima. I dobro da jesam jer bi inače cijelo popodne plakala. Bezveze. Jest da sam se smrzla ko p****, cupkala sam na Cvjetnom trgu više od sat vremena, ali ponosna sam na svoju F. koja je 10 kilometara istrčala za sat vremena. Svaka joj čast. Poslije trke smo se fino najeli u jednom restoranu, došli doma malo prije ponoći, spremila sam se za van i opet s njima na cugu. Na cugu do pola 3. Došla sam doma mrtva umorna, danas sam spavala do pola 2 popodne.
I eto, sutra doček. Ma jedva čekam. Haljinica i cipelice, kako sam spomenula, čekaju, dobro društvo je osigurano... Ujutro idem na šišanje (malo me strah), poslije na preddoček - kamo? Pa u moj omiljeni birc! Od jutra se ljudi tamo skupljaju, vesele, cugaju... I navečer... "Najluđa noć". Zbilja se nadam da će biti takva.
I danas sam, kažem vam sretna, jako sretna (bila sam na kavi u the bircu) s dragim mi ljudima, lijepo sam zaključila staru godinu...
I tako, drage moje, želim vam svako dobro u nadolazećoj godini, mnogo zdravlja, sreće, ljubavi, veselja, svega lijepoga, ostvarenje svih želja... Uživajte i dorbo se zabavite sutra!

Ljubi vas Ruby!

I ode još jedan Božić...

boomp3.com

Eto. I još samo doček i ode godina jednako brzo kao što je i došla. Svi su radili neki rezime na kraju godine, zbrajali i oduzimali, prisjećali se uspona i padova... Ja ne znam. Ne mogu reći da je godina bila grozna, ali da je moglo bolje, oooo, moglo je. Zapravo, jedino što je u njoj koliko toliko bilo dobro je bio faks, dala sam 11 ispita kroz sve rokove i normalno upisala treću. Ostalo... Žali Bože spomena. Potrošila sam mnogo vremena, snage i volje na Prijatelja i iako je zapravo većina toga vremena bila ugodno provedena, ništa nije urodilo plodom i iskreno, više nemam snage za njega. Znam zapravo kakva je situacija i ne znam hoće li me netko razumjeti, ali ja moram s njim još jednom razgovarati i sve mu sasuti u lice. Moram mu reći koliko sam se razočarala u njemu, koliko se prikazivao drugačijim nego što je, koliko je zapravo kukavica. Ali to mu moram reći u lice, razumijete? Jer mi smo sad kao prijatelji, a ja mu ne želim dati to zadovoljstvo da misli kako mi može raditi što želi i izvući se samo tako. Ne želim se posvaditi, želim samo... Posramiti ga na neki način. Da shvati kako neke stvari nisu bile u redu s njegove strane. Da shvati da ne možeš samo tako obećavati neke stvari, a onda se praviti lud. A on kao da to sluti pa me vješto izbjegava. Želim to riješiti još ove godine, jer ga ne žalim vući i kroz iduću. Priznajem, još sam slaba na njega, ali vjerujte mi, ako se ja zainatim...
Ona igrica s papirićima? Trinaesti je ostao, ni manje ni više, asistent iz PR-a. Pukla sam u smijeh ispred crkve odmah nakon polnoćke kad sam iz džepa izvukla papirić. A on je ušao u konkurenciju tek toliko jer nisam znala kog bi napisala. Jest da je sladak, presladak čak, jest da buljim u njega ko tele na seminarima, ali zbilja... Nijedan s kojim sam nekad nešto (ipak) imala očito nije za mene. A i rekla mi je F. "Nikad ne reci nikad..."
Božić sam dočekala više nego veselo, izlazak se odužio do pola 6 ujutro, oko pola 5 sam plesala s bratom u polupraznom klubu i kad me zavrtio mislila sam da ću odletjeti preko šanka. Nikad nisam spomenula da volim plesati sa svojim bratom, jelda? E pa baš volim.
A kraj izlaska dočekala sam u društvu osobe od koje to nikad, ali nikad ne bih očekivala, osobe s kojom jedva da sam razgovarala, a kamoli bila vani. Muške osobe. Ugodno iznenađenje, moram priznati.
Ove godine konačno na vrijeme znam mjesto dočeka. Jedan klub u mom gradu. Dogovor između mog ženskog društva nikako da padne i ja sam pretpostavila da ga neće ni biti i rekla sam bratu da ja idem s njim i njegovim društvom i kupila kartu. Na kraju mi se pridružila jedna prijateljica i eto. Crvene cipelice i najšljokastija babydoll tunika/haljinica čekaju u mom ormaru, a na samu staru godinu idem na šišanje. Na kratko.
Vjerujem da će biti dobro, bit ćemo A. i ja, bit će moj braco i njegovo društvo, a bit će i ona muška osoba... Mora biti dobro.

Čestit i blagoslovljen Božić...

...vama i svima onima koje volite.

Ljubi vas Ruby!

Nešto da izvučem osmijeh na vaše lice...

Izvuklo je moj osmijeh, nadam se da će i vaš. Nešto da vam uljepša nedjelju.

Možda ste neke čule prije to, ja jesam, ali svejedno se smijem kao malo dijete.

Klik, klik!

A tu je i originalna snimka...

Can everyone see what I'm trying to hide? Isn't it written all over my face?

Stvari stoje ovako: bijah jučer na tradicionalnoj studentskoj božićnoj fešti u Saloonu. Bješe dobro. Više nego dobro. Odlično čak. Cijelo jučerašnje prijepodne nećkala sam se bih li otišla, tj. ostala u metropoli na fešti ili ne, već sam odlučila da neću, ali onda sam rekla samoj sebi: "Ruby, kvragu, to je tradicionalna božićna fešta. Sjeti se kolko je dobro na tim feštama. Sjeti se da je to jedna od recimo tri prilike godšnje da piješ. I da se napiješ." Ovo zadnje je prevagnulo.
Odradila sam svoje vijesti, našla se s društvancem na kavi, otišli smo u stan, popili (samo) polovicu onoga što smo imali i nešto prije ponoći zaputili se u Saloon. Dočekala nas je predobra atmosfera, veseli Podravci kud god se okreneš. Moje se društvance smjestilo u jedan separe, a mene su nožice odvele ravno na plesni podij. Plesala sam i plesala i bilo je toliko dobro, toliko zabavno i toliko nasmijano. Nakon nekoliko sati plesa jedan frend i ja zaplesali smo kaubojadu. And then it hit me.

Isto mjesto, isti ples, dvije godine ranije. On. Jedan jedini ON. Tada je zapravo počela naša priča. Zapravo, moja priča. Sjela sam da se odmorim i odvrtio mi se cijeli film. Cijela ta noć prošla mi je u flashbackovima kroz glavu. U jednom trenutku samo sam osjetila da mi je suza kapnula niz lice. A nisam ju očekivala. I nisam ju osjetila da se sprema. Samo je... kapnula. Uzela sam mobitel i otipkala jednu prijateljsku poruku. Krenula sam ju poslati i... Nisam znala na koji broj. Njegov sam broj izbrisala, što prije nije bilo od neke koristi jer sam čuvala njegove poruke, samim time i broj. Ali u novom mobitelu nije bilo poruka, samim time ni broja. Pokušavala sam ga se sjetiti, znala sam da je prije bio 098, sad je 095, ali koji broj? Razmišljala sam, razmišljala i konačno se sjetila. Otipkala sam broj i poslala sms. Samo prijateljski. Ali više nisam bila dobre volje i više nisam plesala. I bila sam skroz tiha na putu prema Trešnjevci, zatvorila sam vrata sobe i samo zaspala.
Ujutro me dočekala poruka da sam poslala sms na broj koji ne podržava primanje sms poruka. Iste sekunde shvatila sam u čemu je bio problem, ja sam poslala sms na njegov stari broj, samo s novim predbrojem. I iste sekunde sjetila sam se pravog broja. Ali sam to shvatila kao neki znak i zaključila da je i bolje da poruka nije poslana jer bi bila shvaćena kao nešto posve drugačije od onog što sam ja mislila.

I ne znam je li zbog činjenice da sam se dobrano premrzla protekla dva dana, ali ja se danas cijeli dan tresem. I ne znam je li zbog pmsa i predzadnje epizode Seksa i grada, ali meni se danas cijeli dan plače. A za tri sata moram s Djedom Mrazom (pardon, Božićnjakom) dijeliti poklone. A meni se baš danas ne da glumiti Djedičinog vilenjaka. Jedino ako i meni pokloni ono što želim.

/Vjerujem da je ipak zbog pmsa. I ne želim se tako cendravo osjećati, ali ne mogu protiv toga. Ne danas./

Sv. Lucija

boomp3.com

Znam, kasnim, to je bilo prekjučer, ali dragi naš blog nije bio u funkciji, pa znate...
Uglavnom, htjela sam vam pisati o jednoj, nazovimo to tako, igrici, koju već treću godinu za redom igramo moja (sad već bivša) cima i ja, a počinje upravo na sv. Luciju. Možda ste neke čule za to, kod nas je već tradicija... /Priznam, djetinjaste smo, ali koga briga./

Kao što napomenuh, igra počinje na sv. Luciju (zašto baš onda i zašto baš trinaest, ne znam), ali uključite se - samo spalite tri papirića od jednom. Zabavna zanimacija za djevojčice poput mene koje nisu našle svoju ljubav (još), a nemaju pametnijeg posla, pa se s frendicama cerekaju na takve stvarčice. Iako, moram reći, ne predviđa baš najbolje. Jer je ljubav mog života aka Prijatelj (tu se šalim, naranvo), izgorio jučer. NISAM GLEDALA! Nego se nije dao spaliti (AHA!), pa sam morala malo razmotati i slučajno sam vidla. Al sam ga ipak poslala na lomaču.
Eto. Pa tko voli...

Nego, da. Zimska bajka izvana - kako vam se sviđa? Meni jako. Samo što mi se ne sviđa ova bajka na cesti, tako da ću neko vrijeme izbjegavati vožnju, jer bih mogla ugroziti i svoj, a bome i tuđe živote. Nadam se samo da će bajka potrajati do samog Božića. A vjerojatno neće. Pozivam se na Murphyev zakon.

Esemesanje

boomp3.com

I stvarno me iznenadio.
/Ne, nije Prijatelj. Osječanin. A s Prijateljem danas imam dogovorenu šetnju metropolom. Bit će svega./

Serial shopper

O, da. That's me. Serial shopper. Znate ono kad sam se selila iz stana? Kupila sam nove čizme. Šeste ili sedme po redu, ne znam više. Danas sam dobila crvene cipelice. Cipelice, da, s potpeticom od svega deset centimetara. Uz tolike pete i svoje super slim hlače osjećala sam se kao špageta. No, da, cipele sam dobila od brata svoga najdražega. Raspištoljio se danas, pa sam se i ja ogrebala za neku "sitnicu". Onda odemo u drugi dućan, ja se zaljubim u prelijepu bijelu jaknu i ja ju kupim. Nije uopće bitno što je stajala više nego moja skromna stipendija. /skromna ili ne, pitanje je sad./ Ali jednostavno nisam mogla odoljeti. /To me F. zarazila s jaknama./
I onda dođem doma i shvatim da to više ne stane u ormar. Pa se bacim na reorganizaciju. I skroz se isfrustriram. Zamislite jedan veliki ormar. Veeeeeeliki. Ogroman, zapravo. Ormar koji se prostire duž čitavog jednog zida sobe. Trokrilni ormar, s kliznim vratima i veeeelikim ogledalom na srednjim vratima. E, to vam je moj ormar. Lijevi dio ormara zauzimaju vješalice s remenjem, maramama, torbama i sličnim sitnicama. Ispod su dvije velike police, a na svakoj su u dva reda poslagane cipele, čizme i ina obuća. Mislim da se približavam broju od 40 pari, više ne stane u ormar. Barem u taj dio. Srednji dio, najuži dio, zauzima odjeća "za doma", što bi reklo trenirke, sportske majice i odjeća koja više nije za javnost. To je gore na policama. Ispod vise svi moji kaputi i jakne, a dolje su kutije s šalovima, rukavicama, kapama... I na kraju, desni dio. Gore hlače, majice, veste, ispod vise haljine (na njih sam posebno ponosna), tunike, košuljice, sakoići, neke majičice... Ispod sve puno kutija. Da vam ne pričam o donjem rublju, patim na raznorazne kompletiće, a to čak i ne stoji u ormaru, nego u posebnim ladicama sa strane.
I slažem ja tako sve to danas i zaključim prvo da nemam dosta vješalica. Onda shvatim da one zapravo ne bi ni stale više u ormar. Onda zaključim da nemam dosta veliki ormar. Ali tu sam stala, jer veći ne stane u sobu. Uglavnom, moja je gospođa majka zaključila da imam više stvari nego neka ministrica. I zbilja imam. Ali kaj mogu, ipak sam ja samo - žena.

Vikend.

boomp3.com

Nakon tjedana i tjedana konstantnog neizlaženja vikendom, taman kad sam mislila da sam ukleta jer nitko više ne želi van ili nema vremena ili ga nema doma ili ima neki drugi izgovor, protekli vikend kletva je ukinuta. Na veliko. Priuštila sam si ruženje kakvo već dugo nisam. /Naravno, literatura za kolokvij iz hrvatskog je ostala netaknuta./
Nakon tužnog iseljenja iz stana, trebalo mi je malo veselja. Petak nije bio namijenjen za neko ruženje, petak je dan za moju F. i mene. Nakon smijeha u našem omiljenom kafiću, uputile smo se u obližnje klubove. Stojimo tako u jednom od njih, pijuckam Sprite (vozila sam), kad eto nekog dečka do nas. Nakon (pomalo napornog) prvotnog uletavanja, dečko je kleknuo pred mene i molio da se vidimo. U polupraznom klubu. All eyes on us. Nisam znala kud bih gledala od neugode. Kad eto, stiže jedan od mojih bivših. Davnih bivših, s kojim sam znala još ponekad zabrijati, ali ništa više. Vidi da mi treba pomoć, ide on srediti situaciju. I skoro se potuče s ovim dosadnjakovićem. A već je jednom dobio šaku u oko zbog mene. Ali ja nisam bila kriva, zbilja. Nesporazum. Uglavnom, ostatak večeri provela sam u njegovom društvu. A čitavo vrijeme on mi je govorio kako sam mu seksi. Mislim, ok, egotrip, ajde, ali sat i pol ne slušati ništa osim toga... Previše. Jedva sam čekala da dođe braco i da odemo doma. Srušila sam se u krevet u 5.
Subota ujutro. Mama me budi, moramo u grad po poklon za krstitke malog L. Oh, my God - bilo je prvo što mi je prošlo kroz glavu. Ništa, Ruby, diži se i idemo. Hodamo gradom, bližimo se onom mojem omiljenom kafiću kad iz njega izađe - Prijatelj. A da, zaboravila sam spomenuti da sam mu poslala sms i bila jako bezobrazna u njemu, skresala mu sve što ga ide, kad već nisam mogla uživo, budući da je bježao od mene. Uglavnom, sreli se tako on, moja majka i ja. On se zacrvenio kao moj kaput, ali sabrao se u seknudi, upoznao se s mamom i nisam se ni snašla, a oni su pričali o zimskim gumama na autu.
Subota popodne, idem malo odspavati, večeras izlazak (opet), prije toga krstitke... Taman legnem u krevet, stiže sms. Od njega. Prijatelja.

Molim? On zaboravio? A ne. Nećemo tako. Ali bila sam u polusnu i nisam imala volje ni želje prepirati se. Pa nisam ni odgovarala. Ali, moram priznati, bilo mi je drago da me se sjetio.
Subota navečer. Ah. Odlična subota. Skupilo nas se šest cura, to je bila nemoguća misija već dulje vrijeme. Kokteli (popila sam samo jednu margaritu, fuj, nemojte to piti), dobro društvo, mali birc, a mi glasne...



Kad je A. to provalila, ja sam prasnula u smijeh i nisam više mogla stati. Ja sam se tome smijala čitavu večer, trbuh me bolio, ne znam jel zbog one margarite ili je jednostavno atmosfera bila dobra...

Gledamo usput Kunolovac na tvu u bircu, traži se životinja s O na drugom mjestu.



I opet histerija... Večer smo završile u jednom klubu oko pola 5, ja sam se uzaludno skrivala od onog bivšeg, uhvatio me, smjestio se za naš stol i opet raspalio po istom.
Nedjelju sam provela u krevetu, a onda sam poslijepodne provela gotovo tri sata na kavici sa svojom F. Savršen kraj vikenda.
Mislim da se nisam nikad smijala kao u ta tri dana vikenda. Nakon dugo dugo vremena, jedan odličan vikend. Sad mogu opet neizlaziti.