... time to say goodbye...

Ne, neću prestati pisati.
Dva i pol mjeseca nakon primljene obavijesti da je naš stan u kojem sam (ja osobno) boravila nešto više od godinu dana prodan, jučer sam se iselila. Doma. Tražit ću novi stan idući semestar, dotad ću putovati.
Uglavnom - plakala sam. Rasplakala sam se ujutro pod tušom, kad sam shvatila da je to moje zadnje tuširanje u tom stanu. Pa sam onda legla u krevet i plakala jer je to bilo zadnje da ležim u tom krevetu.
I tek zadnji dan ja shvatim da na drugom katu žive dva zgodna dečka, jedan Dalmatinac, uh... Prvi put ja komuniciram s njim i upoznamo se na dan kad ja odlazim.
Poslije podne sam otišla pozdraviti tetu Šteficu. Susjedu u stanu iznad. To je bakica od nešto više od osamdeset godina, koja mi je prirasla srcu jednako kao što smo i mi njoj. Kupila sam joj cvijet da ima bar neku uspomenu na mene. Izgrlila me, izljubila, poželjela sreću, rekla da će moliti za mene... Vratila sam se natrg u stan i onda - gotovo. Suze se pokrenule takvom brzinom da ih nisam stigla brisati. Ovo je treći stan u kojem sam bila, znači da sam se već dva put iseljavala, ali ovaj put mi je bilo posebno teško. Ne znam točno zašto, jer su se u prethodnom stanu dogodile neke meni bitnije stvari. Ali bilo mi je užasno skidati slike s ormara, moj poster Alberta Einsteina, tjeralicu iz Gardalanda, rozne post-it papiriće s takvim glupostima da ih jedino cima i ja razumijemo... I onda me još na kraju nazvala teta Štefica. I rekla mi da ja znam da je ona uvijek doma, da dođem k njoj kad god budem u Zagrebu, da mogu doći kao k svojoj mami, da ću ja uvijek biti njezina... I onda ti ne plači.
To možda je običan stan, ali između tih zidova su se događala čuda... Stvarala nova prijateljstva, rađale ljubavi, smijalo se, plakalo, feštalo... Mogu se samo nadati da ću naći novi, jednako dobar stan i novu cimericu koja će bit spremna na sve kao i prethodna... A neće biti lako.

Mrzim naslove

Baš mrzim pisati te naslove, a onda mi to mjesto predviđeno za njega zjapi prazno, pa ga ipak napišem.
Gledala sam utakmicu jučer. Rekla sam da neću, jer nikad ne gledam te utakmice, ali sam zasjela s mamom i nisam se ni snašla, a već je prošlo prvo poluvrijeme. I baš sam se nasmijala kad smo im u 14 minuta zabili ona dva gola. I još na kraju onaj treći... Ko je to ono bio treći, Petrić, jel je?
Danas idem na "izlet". U Osijek. Braco ide na ispit, ja idem u posjet jednoj od najboljih prijateljica i "virtualnom" dečku. Cimer dečka moje frendice stalno pita za mene, a i dopisujemo se esemesovima već neko vrijeme, pa ja kažem da mi je to "dečko". A upoznala sam ga još prije, dečko je skroz simpatičan. A i zgodan. I baš se veselim (ne samo "dečku", nego zajedničkoj kavi sa svima njima), kad već ne možemo uskladiti raspored da odemo na cijeli vikend, zadovoljit ću se i s pola dana.
Da. Prošlu nedjelju sjedim sa svojom F. u našem omiljenom bircu, naručimo Irish coffee i pričamo o Prijatelju. /nisam dugo, moram malo/. Pruža ona meni usput Avonov katalog, konobar nosi našu kavu, ja pogledam prema vratima, a tamo - Prijatelj. Zapravo, onaj jedan njegov prijatelj drži kvaku na vratima, a on stoji pokraj i kroz roletice viri unutra. I razmišljaju hoće li ući. Nisu ušli. Priično sam sigurna da zbog nas. Mene. Jer me Prijatelj, koliko mi se čini, izbjegava u širokom luku. Otkad sam mu priznala za Potecijalnog, nisam ga čula. Nije da ja patim zbog toga, ali jedna mi je stvar potpuno neshvatljiva. On ima 28 godina, a ponaša se kao da ima petnaest. Ne razumijem čemu sad to izbjegavanje kad se sve može riješiti razgovorom. A ja sam mislila da sam ja djetinjasta. Ljudi smo, dogovorit ćemo se, rekao mi je jednom. Možda je ljut, možda je povrijeđen, ali ovo definitivno nije način. Sad imam neopisivu želju idući put kad ga vidim sasuti mu u lice sve što ga ide. No, ok. O tome ću razmišljati kad ga vidim.
I još sam nešto htjela napisati... Pa da! Upoznala sam Tratinchi(CHI)cu! Iznenadila me gore na radiju, moj termin vijesti se promijenio i sad ću je viđati svaki tjedan. /hoću, jelda, Tratinchi(CHI)ce?/. Mogu samo reći da je cura presimpatična, prepozitivna, a onaj osmijeh... Drugačija nije mogla ni biti.
Toliko od mene, a sad idem vidjeti što ima kod vas.

AHA!!! AHA!!!

Pada, pada... I prima se! Prima se! Ima ga... Znam, rekla sam da ne volim snijeg, ali tako mi ga je bilo lijepo vidjeti ujutro kad sam digla rolete... Čim padne snijeg, mene primi božićno raspoloženje. Znam da ću već za par dana hodati po dućanima i birati kuglice, lampice, svijećnjake... Ah. Samo da ove godine snijega bude i na sam Božić.
Samo što mi se sad ne da iz kuće. Toplo mi je, braco spava kraj mene, meni sviraju Cardigansi... Kad malo bolje razmislim, ni nema potrebe izlazit van. Ne znam zašto sam uopće izašla iz pidžame.
Dio od onih 700 kn je potrošeno. Počastila sam se novim kaputom i novom (nešto kao) haljinicom. Sad sam još u potrazi za trapericama i čizmicama. I ja sretna i zadovoljna.
E, da. Dobih jučer i novi mobitel. Nokiu, naravno. Za samo jednu kunu! /sjećate se one reklame?/ Mama je produžila ugovor, a mobitel sam dobila ja. Ne žalim se...
Jučerašnji izlazak (ako se to može nazvati izlaskom) bio je popraćen s puno smijeha, nadam se da će i danas biti tako. Ako uopće odem van. Moram obraditi svoju F.
Kujem neke planove, a veliku ulogu u nijma ima moja prijateljica kojoj se pružila mogućnost studiranja u Americi. Upravo je na jednom ispitu (držim fige), pa ako zadovolji taj + još jedan, sve je bliže odlasku preko bare. Pa tako i ja. Naime, već smo isplanirale, ako ode, mi joj iduće zime dolazimo u dvotjedni posjet. Oh, držim fige, držim fige...
Eto. Toliko od mene.
Jel na kraju i kod vas pao snijeg ili i dalje pada samo kod mene?

I tak...

Pada snijeg. Znala sam da će padati, ali sam se ipak iznenadila danas kad sam digla rolete. Ne volim snijeg. Volim ga više od kiše, to da. I volim ga gledati kad sam unutra na toplom. Ali ne da mi se van po takvom vremenu. I glupo mi je dok snijeg pada, a ništa se ne prima. Pa daj ako već padaš, onda se primi za zemlju, da se vidi... Ljepši pogled, ako ništa drugo.
Jučer sam stigla doma. Nije mi se dalo više biti u metropoli, uzela sam si produženi vikend. Netko će me već potpisati na hrvatskom.
Spremala sam se od ponedjeljka u shopping. Ništa veliko, ali cca 700 kn me žuljalo u džepu i odlučila sam ih potrošiti. Dogovorila sam se s frendicom za utorak, ali na kraju sam sama hodala gradom. Obišla sam Ilicu, nisam kupila ništa, pa sam se odlučila uputiti u Avenue Mall. Hodala, gledala, razgledavala, isprobavala... Ali kupila - ništa. Baš sam bila ljuta. Na sebe. Nije da nisam ništa našla. Jesam. Ali se nisam mogla odlučiti. Po tri puta sam ulazila u određene dućane, ali ništa. Jesam bedasta. Znam. A mzim sama ići u shopping. Nitko mi ne kaže kak mi nešto stoji. Ah. Na kraju sam otišla u Importanne i kupila si jednu vestu. Tek tolko da nekaj potrošim.
Vijesti na radiju sve bolje. Pri put kad sam bila u eteru, malo me uhvatila trema, ali već za sat vremena je bilo bolje. Sviđa mi se gore. Zanimljivi ljudi. A moj tehničar je najbolji.
Tak. Nikaj posebno inače kod mene. Idem sad vidjeti kaj ima kod vas.

Naslov nepotreban

A kak će tek biti danas na koncertu Olivera i Gibonnija... Ah.

P.S. Tratinchi(CHI)ce, žao mi je zbog stalne promjene dizajna, ali eto... Igram se. :)

Nedjelja.

Oh, kako glup dan. Kraj mojeg dugog vikenda. Budna sam od ranog jutra, čemu je pridonijela činjenica da sam jučer već u ponoć spavala ko mala beba. Nisam ni "Šesto čulo" odgledala do kraja. /Ok, gledala sam ga već stotinu puta, ali Bruce... O, Bruce... Legenda.../
I već od ranog jutra sam u sebe natrpala sve što mi je došlo pod ruku. Pecivo. Kavu. Voćni jogurt. Bananu. Sir. Mušmule (jel se to tak zove?). Počinjem polako osjećati posljedice.
Zadnjih dana družim se samo s netom. Najbolja prijateljica mi je stranica Hine. Vježbam. Jer sam jedan dan u tjednu, počevši od idućeg tjedna, voditeljica vijesti na radio Studentu. Lovi me panika. Nemam nikakvog, ali nikakvog iskustva, a oni mene stave glavnu i odgovornu za vijesti. Pa mislim... Pretpostavljam da će prvi put biti katastrofa, ali tješim se time da ću se polako privikavati na studio i mikrofon i bit će bolje. Ma bit će.
Razmišljam da odem na govorne vježbe. Samo što je problem u tome da u mom gradu postoji jedan jedini logoped. Tako sam barem čula. A dobro bi mi došle vježbe. Skužila sam da prebrzo čitam. I waaaay prebrzo pričam. Što nikako nije dobro za medij poput radija. Ali kad se meni uvijek žuri, čitam svaku drugu, ulovim bit i to je to.
A razmišljam i da odem na pilates. Petkom i subotom. Tek toliko da se pokrenem, jer se pretvaram u nedefiniranu masu. No, ok, pretjerujem. Ali osjećam da bi mi kretanje dobro došlo.
Danas je dan mog grada. Pa sretan ti rođendan, najdraži moj grade! /Ne znam koji, ne pitajte me to./ Program mi je ove godine više nego odličan. A kulminirat će tek idući vikend... U petak Jinxi, u nejdelju Oliver i Gibonni... Da, da, dobro ste pročitale... A upad besplatan... /Samo što za Olivera i Gibu trebaju karte (iako su besplatne), a nema ih više... Moram to nekako iskamčiti.../
Od sutra svakodnevno čitanje i štrebanje Jutarnjeg i Večernjeg. Idući ponedjeljak test informiranosti. I zapravo se veselim obavezama, jer umirem od dosade zadnjih tjedana.
Kao što se da naslutiti iz ovog posta.

EDIT: Znam koji mu je rođendan. 651. Nek je sretan!

Nema naslova

Ulazim u blogeditor dva - tri puta dnevno zadnjih dana, ali uvijek izađem bez ijedne napisane riječi. Ne znam što da napišem. Nije se dogodilo ništa spomena vrijedno, a inspiracije za nešto drugo nemam.
Priča iz prethodnog posta recimo da je završila, Prijatelj i Potencijalni su razgovarali, kao, nisu se svađali, ali bez obzira na to, Potencijalni me napao zašto sam išta govorila. Ma. Prijatelj je živčan i loše volje bio zadnji put kad sam ga čula, zbog čega, ne znam, ali mislim da je to s moje strane to. Shvatila sam da nema smisla nastojati održavati komunikaciju. Ako me se sjeti, sjetit će se, ako ne, ne. Ja sam svoje napravila, sve ostaje na njemu.
Dalje. Pa, nema dalje. Cijeli tjedan sam provela ili u krevetu ili na raznim partijima. Još me od prošle subote držalo dobro raspoloženje, nisam ni sama sigurna zbog čega.. Ali bio je to jedan "opuštajući" izlazak popraćen s puno, puno smijeha i nekoliko simpatičnih uleta. Obožavam takve izlaske, ništa posebno, a opet toliko dobro.

Ah. Da. Doma sam već od srijede i taaaako mi je odgovarao ovaj dugi vikend... A već je pri kraju. Na helovin sam vani provela doslovno 40 minuta, u utorak sam pretjerala na brucošijadi, pa nisam imala snage. I otad dane provodim uglavnom u krevetu.
Uglavnom, samo sam vam željela javiti da sam živa. A kad će smisleniji post... Ne znam. Ne mogu ništa obećati.