I ode još jedan Božić...

boomp3.com

Eto. I još samo doček i ode godina jednako brzo kao što je i došla. Svi su radili neki rezime na kraju godine, zbrajali i oduzimali, prisjećali se uspona i padova... Ja ne znam. Ne mogu reći da je godina bila grozna, ali da je moglo bolje, oooo, moglo je. Zapravo, jedino što je u njoj koliko toliko bilo dobro je bio faks, dala sam 11 ispita kroz sve rokove i normalno upisala treću. Ostalo... Žali Bože spomena. Potrošila sam mnogo vremena, snage i volje na Prijatelja i iako je zapravo većina toga vremena bila ugodno provedena, ništa nije urodilo plodom i iskreno, više nemam snage za njega. Znam zapravo kakva je situacija i ne znam hoće li me netko razumjeti, ali ja moram s njim još jednom razgovarati i sve mu sasuti u lice. Moram mu reći koliko sam se razočarala u njemu, koliko se prikazivao drugačijim nego što je, koliko je zapravo kukavica. Ali to mu moram reći u lice, razumijete? Jer mi smo sad kao prijatelji, a ja mu ne želim dati to zadovoljstvo da misli kako mi može raditi što želi i izvući se samo tako. Ne želim se posvaditi, želim samo... Posramiti ga na neki način. Da shvati kako neke stvari nisu bile u redu s njegove strane. Da shvati da ne možeš samo tako obećavati neke stvari, a onda se praviti lud. A on kao da to sluti pa me vješto izbjegava. Želim to riješiti još ove godine, jer ga ne žalim vući i kroz iduću. Priznajem, još sam slaba na njega, ali vjerujte mi, ako se ja zainatim...
Ona igrica s papirićima? Trinaesti je ostao, ni manje ni više, asistent iz PR-a. Pukla sam u smijeh ispred crkve odmah nakon polnoćke kad sam iz džepa izvukla papirić. A on je ušao u konkurenciju tek toliko jer nisam znala kog bi napisala. Jest da je sladak, presladak čak, jest da buljim u njega ko tele na seminarima, ali zbilja... Nijedan s kojim sam nekad nešto (ipak) imala očito nije za mene. A i rekla mi je F. "Nikad ne reci nikad..."
Božić sam dočekala više nego veselo, izlazak se odužio do pola 6 ujutro, oko pola 5 sam plesala s bratom u polupraznom klubu i kad me zavrtio mislila sam da ću odletjeti preko šanka. Nikad nisam spomenula da volim plesati sa svojim bratom, jelda? E pa baš volim.
A kraj izlaska dočekala sam u društvu osobe od koje to nikad, ali nikad ne bih očekivala, osobe s kojom jedva da sam razgovarala, a kamoli bila vani. Muške osobe. Ugodno iznenađenje, moram priznati.
Ove godine konačno na vrijeme znam mjesto dočeka. Jedan klub u mom gradu. Dogovor između mog ženskog društva nikako da padne i ja sam pretpostavila da ga neće ni biti i rekla sam bratu da ja idem s njim i njegovim društvom i kupila kartu. Na kraju mi se pridružila jedna prijateljica i eto. Crvene cipelice i najšljokastija babydoll tunika/haljinica čekaju u mom ormaru, a na samu staru godinu idem na šišanje. Na kratko.
Vjerujem da će biti dobro, bit ćemo A. i ja, bit će moj braco i njegovo društvo, a bit će i ona muška osoba... Mora biti dobro.