The education of Ruby Nell

Znate li tko je Ruby Bridges? Vjerojatno ne znate. Ruby je djevojčica, zapravo, danas žena, po kojoj sam uzela blogersko ime. A ovo je njena priča.



Ruby's shoes would take her
A mile or so to school every day
Where the white people hated her
They'd scream and hold signs and tell her to go away

But Ruby's will was stronger
Than the bigots with the signs could ever know
She stopped every morning on the corner
And prayed that someday the pain would go

And she'd stop and she'd pray
That all the hatred would go away
She was only six years old but she knew
Walk a mile in Ruby's shoes

Ruby sat alone in the classroom
She never dreamed the other children wouldn't come
They hated her for the color of her skin
Well color is such an amazing illusion

She'd stop and she'd pray
That all the hatred would go away
She was only six years old but she knew
Walk a mile in Ruby's shoes

Now Ruby knew about Dorothy
And the ruby shoes that she wore
She wondered about Oz sometimes
Well, well no other child ever walked her shoes before

And she'd stop and she'd pray
That all the hatred would go away
She was only six years old but she knew
Walk a mile in Ruby's shoes

Ruby, if birds can always fly
Why oh why can't you and I?

Ruby's shoes would take her
A mile or so to school every day
Where the white people hated her
They'd scream and hold signs and tell her to go away

And she'd stop and she'd pray
That all the hatred would go away
She'd stop and she'd pray
That no other children would be raised this way
Ruby's shoes

If birds can fly
Then why oh why
If birds can fly then why oh why can't I


Cijela njena priča ispričana je u ovim stihovima, a tko želi saznati više o Ruby Bridges, može to učiniti ovdje.

A ovdje je najava njenog dokumentarnog filma "Ruby Bridges: Through my eyes".

Ok. Nisam više ljuta. Ok. Lažem. Ljuta sam (i ostat ću ljuta) taman onoliko koliko je potrebno da ne zaboravim onu laž i ono što sad osjećam prema Njemu. Ali baš mi je godilo izbaciti sav onaj bijes iz sebe...
Ok. Moving on. Prošli sam vikend dobila jedan od najboljih komplimenata u životu. Naime, postoji jedan stariji čovjek, ima četrdesetak godina, ja ga znam iz viđenja jer se povremeno druži s Prijateljem i dečkom moje F., simpatičan čovjek, pristojno ga pozdravim svaki put kad ga vidim, ali nikad nismo razgovarali. I tako subota navečer, ulazimo moje cure i ja u klub, kad tamo on. /Inače je bivši vlasnik tog kluba/ Zaustavi on mene, pruži mi ruku i počinjemo razgovarati. Nakon nekoliko uobičajenih rečenica tipa "Kako si? - dobro, hvala, a Vi?", kaže on meni da sam ja jedna od tri žene koje najviše cijeni u gradu". Ostavio me bez riječi. Jedino što sam uspjela izustiti bilo je: "JA?". Kaže on meni: "Da, imam osjećaj da si jako inteligentna, jako pametna cura, postupaš po razumu, a ne po osjećaju." Wow. Didn't see this coming. I tako smo još malo čavrljali i onda je mene i moje cure počastio pićem. Baš me iznenadio. Među tri najcjenjenije žene u gradu sam, hahaha... Možda ja sebe ipak podcjenjujem.
I tako sam malo razmišljala - i zaključila da je ipak u krivu. Ipak postupam po osjećaju. Koji put me osjećaj prevari, ali uglavnom dobro procijenim situaciju. I iako znam da je nekad bolje postupati po razumu, osjećaj prevagne. A onda kad me taj osjećaj prevari, lupam glavom u zid i žalim što nisam razmišljala hladne glave... Ali eto, to nisam ja, možda samo izgledam razumno, ali srce je ono što slušam...

Nikad više

Ne vjerujte zelenim očima. Nikad.
Ja sam im jednom vjerovala. Jednom. Nekad. Nikad više.
Voljela sam zelene oči najviše na svijetu. Zelene oči donijele su mi više sreće i tuge nego bilo koje druge. Stvorile su od mene ono što ja danas jesam. Zelene oči naučile su me novim stvarima. Tjerale me da se otvorim. Mamile osmijeh na moje usne. Zelene oči su me opuštale. Smirivale. Smijala sam se zajedno s tim zelenim očima. Smijala do suza. Zelene oči sjale su posebnim sjajem, i isti su sjaj izazivale u mojim očima. Zelene oči pričale su mi o svemu. Pričale su mi svoju priču. I moju priču. Našu priču. Zelene oči budile su u meni nadu. Zelene oči čuvale su u meni vjeru u ljubav. Zelene oči su me ljubile na snijegu. Zelene oči su me zvale da mi pričaju o svom danu i da čuju kakav je bio moj dan. Zelene oči su izazivale leptiriće u trbuhu. Zelene oči naučile su me voljeti. Tim zelenim očima dala sam sve što sam mogla dati. Dala sam im sebe. Cijelu sebe. Nisam marila za druge oči koje su mi govorile da te zelene oči nisu za mene, da će me te zelene oči povrijediti. Jer te zelene oči govorile su mi da me ne žele povrijediti. Ja sam vjerovala zelenim očima. I mislila kako mi te zelene oči nikad neće lagati.
A zelene oči su lagale. Lagale su cijelo vrijeme. Zelene oči nisu bile ono za što su se izdavale. Zelene oči su me izdale. Igrale se mojim osjećajima. Lagale kako samo najvještiji lašci mogu lagati. I onaj sjaj u zelenim očima blijedi. A odbljesak zelenih očiju iščeznuo je iz mojih očiju. I iako mi i dalje kutovi usana podrhtavaju kad ugledam te zelene oči, sprečavam ih da se podignu. Jer zelene oči, OVE zelene oči koje danas vidim, nisu zaslužile moj osmijeh. Ni pogled čak. Sve što sam vidjela u zelenim očima nestalo je jednom jedinom laži. Otkrivenom laži. I te zelene oči pale su u mojim očima. Pale su da niže ne mogu pasti. Ove zelene oči za mene više ne postoje.

/Nisam tužna. Samo sam ljuta. Strašno ljuta./

Let's get through with it

Odužilo mi se ovo opisivanje mora, probat ću danas stisnuti ostatak ljetovanja da završim s tim...

Dan sedmi - neslavna Hacienda
Dakle - rutina se nastavlja - 8.30, spremanje, plaža, ručak (mislim da nas je tu izdao i F.-in nož), spavanje, opet plaža, spremanje za van... Danas izlazimo u Haciendu. Svaku noć slušamo ritmove koji do nas dopiru iz nje, sad idemo i mi plesat uz te ritmove. Spremale smo se pomnije nego ikad, nabacile najbolji outfit, čak smo otvorile i Vermouth koji smo ponijele od kuće, počele cugati već u sobi da nas uhvati dobro raspoloženje... Oko 23.45 krenule mi prema Haciendi. Pješice. Po magistrali. Naravno, nije prošlo ni par minuta, zaustavio se prvi auto: "Cure, pa meni je žao što idete pješice tako same, pa dajte da vas povezem... " Daj, idi si doma ženi i djeci. Nije bio jedini, ali ostale smo otpilile kao i tog prvog. Auti jurili nevjerojatnom brzinom, a pješačke staze nema. Nakon desetak minuta hoda, stigle smo do dionice ceste gdje prestaje rasvjeta. F. je stala, upitno me pogledala: "Jesmo sigurne da idemo dalje?" Nismo bile sigurne. Odustale smo. Vratile smo se ipak van u Vodice, a ja sam na odlasku tako čeznutljivo pratila onaj reflektor... Nije bitno, čule smo idući dan da nije bilo baš nešto...
Otišle smo natrag u Vodice, popile onaj Vermouth do kraja i onda zaružile s mojim frendom s faksa kojeg sam slučajno srela dan ranije (zaboravila sam ga spomenuti). Ma nije ni tako loše bilo.

Dan osmi - slijepi putnik
Osmog dana dobile smo cimera. Jedan dečko iz našeg grada uvalio nam se u sobu prije nego smo se snašle, nismo bile oduševljene, ali obradio je baku i djeda kod kojih smo bile, mi smo samo trebale odobriti, a nismo imale srca odbiti ga. Tješile smo se da ga nećemo ni vidjeti, a njemu je samo tebao krevet za dvije noći.
Djed se najviše brinuo za nas, rekao mi je: "Ja se samo bojim da on vama nešto ne napravi, koliko imaš godina, 16, 17? Razumiješ?" Da, deda, tu negdi, 22.
Dan kao i svaki drugi, izlazak smireniji nego inače, sjedimo u Macandu na cugi, stiže poruka. Prijatelj.

Odgovor nisam dobila.

Dan deveti - posljednji izlazak
Dan opet isti, osim što sam se kupala više nego inače i na plaži vidjela najljepše dečke koji su ikad kročili kuglom zemaljskom, F. i ja smo prakički jedna drugoj pridržavale čeljust da nam ne padne do poda.
Večer će biti nasša. Šminkerska. Otišla sam pod tuš i ne znam zašto, ali uzela sam mobitel sa sobom u kupaonicu. Taman kad sam izlazila iz tuša, zvoni. Potencijalni. (sjećate ga se?) Javim se ja, sve kaplje s mene, kad ono, Pijatelj.



Nakon desetak minuta, zove on opet. Danas izlaze u Vodice. Nema smisla da smo pet dana praktički par kilometara jedno od drugog, a da se ne vidimo. Bravo, brzo si se sjetio, dok je nama zadnji dan. Njemu su isključili mobitel (nije na vrijeme platio račun), čut ćemo se preko mobitela Potencijalnog. Spremile se mi za van, došle u Makinu i javile gdje smo. Začas stiže Potencijalni, stiže još jedan prijatelj, pa još jedan, ali njega nema. Prijatelja nema. Pola sata pričamo s Potencijalnim, ja se sve bojim pitati gdje je on. F. ko da mi je čitala misli:" A di je Prijatelj?" A odgovor me smrznuo: "Ne znam. Pola sata smišljam što ću vam reći, ali ne znam." Srce mi je palo u pete, ali osmijeh sam zadržala na licu. Samo mi se na tren u pogledu mogla vidjeti nevjerica. Došao je pola sata kasnije. Gdje je bio, ni danas ne znam. Ali saznat ću. Atmosfera se popravila, krenuli smo svi dalje zajedno van, ali smo završili kod njih u stanu. Putem do stana (a pješačili smo dobra 3 km) Prijatelj mi je predlagao da zamijenimo cimere, što sam ja odbila. Pitao me jesam li se ljubila u Vodicama. Rekla sam mu da nisam. Rekao mi je da nije ni on. Uputila sam mu "kako lažeš" pogled, rekao je da stvarno nije. Ne znam vjerujem li mu. Kod njih sam ja jako ogladnila, pa mi je on složio večeru/doručak i cijelo se vrijeme ispod stola igrao mojim stopalima. Koja zločestoća... A zna da sam slaba na njega... Pred jutro nas je on autom vratio u Vodice, u našu sobu, dogovorili smo se da nam sutra spremaju ručak, čujemo se. Zaspala sam oko pola 7 ujutro s jednim velikim upitnikom u glavi.

Dan deseti - all good things come to an end
Buđenje u 8.30. Umjesto plaže, otišle smo zadnji put u centar, da popijemo Nes i kupimo neke sitnice. Oko podneva zove Prijatelj. Kaže da će doći za kojih pola sata, 45 minuta po nas. Može. Poklopim, za sekundu zove opet. Pita kad možemo biti najbrže spremne. Kažem za dvije minute. Za pet minuta već smo se vozilli prema Srimi. Ušle smo u stan, dočekali nas dečki svi veseli, Potencijalni me oduševio, mislim da nikad nisam vidjela bolje raspoloženu osobu od njega, nasmijao me do suza. Nisu nam dali ni da pomognemo u spremanju ručka. Posjeli su nas na terasu s čašom soka, a oni su kuhali. Ručak je bio odličan - fina juhica s domaćim rezancima, zeleni rezanci i umak s plodovima mora. Mljac. Pravi kavaliri pokazali su se i poslije ručka - oni će oprati suđe, mi smo gošće.
Nakon ručka, nagovorila sam F. da idemo na kupanje, iako se spremalo nevrijeme. Voda je bila pretopla, ali F. je ipak odlučila propustiti kupanje. Čim smo se vratile k dečkima u stan, počela je oluja. Nakon sat vremena se smirilo i ja sam opet navaljivala na kupanje. Nikom se nije dalo, a meni je to bio zadnji dan i rekla sam da idem makar sama. Nisam išla sama. Išla sam s Prijateljem. Trebalo mu je desetak minuta da uđe u vodu, no čim je ušao, doplivao je do mene i poljubio me. Hmmm... Opet je počela padati kiša, bili smo jedini u vodi, ma jedini na plaži. Kad smo izašli iz vode, pokrio nas je svojim velikim ručnikom i ljubio me tako mekano, tako... slano. Vratili smo se u stan, nebo se opet prolomilo, pa smo samo sjedili i pričali, družili se... Potencijalni je bio pravi jukebox... Napokon se nebo razvedrilo i zadnje kupanje podijelila sam s F., Potencijalnim i Prijateljem. Zadnji dan je nadmašio svih devet prethodnih dana. Mislim da nikad nisam više uživala u nekom društvu kao s njima. Predvečer nas je vratio u Vodice, spakirale smo se, otišle na kolodvor... Pustolovina gotova.


Prebrzo je sve prošlo. Ali bilo je to njaboljih deset dana u mom životu. Odmorila sam se i opet umorila, naplesala, nacugala, naljubila... Idealna kombinacija. Da se barem mogu vratiti. Prijatelj se vraća danas. Otad se nismo čuli. I nemojte me pitati, ne znam koji je naš status.

On and on

Dan četvrti - vodička fešta
Četvrti dan kao i svaki drugi - alarm zvoni u 8.30 (mislim da je to jedina stvar koja mi ne fali s mora), spremanje, pekara, plaža, ručak, spavanje, plaža, povratak u sobu, spremanje za van. Vodička fešta. Ovo je četvrto ljeto koje provodim u Vodicama (ne za redom), ali nekako sam uvijek uspjela propustiti vodičku feštu. Sjećam se da sam prije dvije godine, kad sam zadnji put bila u Vodicama, otišla doma samo dan prije te famozne fešte. Ove godine sam bila i više nego nabrijana. Pričekale smo društvo kod Morskog praseta i krenuli dalje. Bilo je skoro nemoguće probijati se kroz onu gužvu, a da se ne izgubimo, ali našli smo se svi kod odredišta - zidića blizu hotela Kristina. Bambusa ovaj put nije bilo, ali bilo je Sprite votke, juice votke, Red Bull votke... Ma biraj. Moja F. je promijenila još jednu naviku - stalno je pričala da ona ne pije pivo, a na kraju večeri potezala je Karlovačko iz limenke. Karakter i pol. A ja sam pila - ništa. Znam, znam. Jednostavno nisam bila raspoložena. Za alkohol. Ali za sve ostalo bila sam i više nego raspoložena. Zezancija na zidiću, aluzije na sve i svašta i smijeha nije nedostajalo, bilo je i više nego veselo. A onda se s obližnje pozornice začuo Aki. Približili smo se pozornici i dečki + F. su tamo nastavili cugati, a ja sam se prepustila ritmovima Akijevih pjesama. I onda sam začula stihove koji su mi natjerali suze na oči.

Prijatelj iz osnovne mi je rekao da u mojim očima vidi neku nostalgiju. Što mogu kad Parni Valjak tako utječe na mene. Sjetila sam se Njega, samo na trenutak, sjetila sam se kako me znao nazvati i stvarno samo slušati kako se smijem... Ali nisam mu dala da mi pokvari raspoloženje. Otjerala sam suzice... Ne možeš mi ništa, smijem se...
Poslije Akija, na pozornicu se popela neka ženska, nemam pojma koja, počeli su svirati domaće stvari, ja sam se naplesala više nego na prve dvije fešte. Onaj isti frend mi je rekao da mu se kod mene jako sviđa to što mogu biti toliko vesela bez alkohola. Zašto ne bih mogla? Vodila sam "Zašto ti nemaš dečka?" razgovor s dečkom iz društva, kojeg sam tamo upoznala "Zgodna si, simpatična si, znaš kuhati (e tu se malo zeznuo), pereš suđe... Pa svatko bi te ženio!" I naveo me da se zapitam - stvarno, zašto ja nemam dečka? Bit će da previše biram, tješim se ja.
Plesalo se do ranog jutra, kad se nisu ispraznile sve pozornice, a onda lagano šetnjica do sobe, rušenje u krevet...

Dan peti - rutina izmijenjena
Još jedan beskrajno dosadan dan. Alarm je zazvonio u 8.30. E, neću. Nisam se digla. Alarm je zvonio u 10.30. Neću ni sad. Nisam se digla. Napokon sam se oko podneva izvukla iz kreveta, a plažu smo ovaj put zaobišle i otišle ravno do centra nešto pojesti. Pojela sam najveći sendvič kojeg sam vidla. Cura u pekari je samo komentirala "Ti si stvarno gladna". Nemaš pojma koliko. Taj smo se dan na plažu dovuke tek oko 17.30, nismo se kupale, samo smo gledale prirodne ljepote. Večernjeg izlaska skoro da nije ni bilo - otišle smo na Nescaffe Vanilla u Molineto i doma. I ne mogu vam reći koliko mi je odgovarao takav izlazak.

Dan šesti - surprise, surprise!
Vraćamo se u rutinu. Pogađate - 8.30. Plaža, ručak... Mislim da me tada izdao moj nož i slomio se. Krasno, sad više nemam čime ni namaze mazati. Ni kruh rezati. Ok, još imamo F.-in nož. Nakon popodnevnog spavanja - iznenađenje! Dobila sam menstruaciju. Bože, koliko sam bila nervozna taj dan! Suze su mi krenule kad sam to shvatila. Baš mi je to trebalo. uputila sam se u ljekarnu po Stediril, ali ne daju bez recepta. I da znate, u Vodicama postoje samo dvije ljekarne, od kojih jednu nisam mogla naći. Savršeno. Ufff, jadna F., nije se usudila ništa progovoriti, vidjela je da bih mogla gristi. Ništa, Ruby, opskrbi se tamponima i uživaj.
Ali, ali, ne dam se ja samo tako, taj sam dan uživala u kupanju više nego bilo koji do tad. Na plaži je u obližnjim bircevima bio Tuborg green party, kojeg po cijelom Jadranu priređuju ljudi iz našeg grada. Tako smo se srele s jednim poznatim nam dečkom, malo popričale s njim i pozvao nas je u Haciendu idući dan. Pao je dogovor - idemo.
Ovaj put smo van krenule kasnije nego obično i prije izlaska malo smo odspavale. Not a good idea. F. je preuzela moju ulogu nervoze i sad sam se ja bojala progovoriti. Tako smo završile u Lanterni na "Čarobnoj Frulici" i bile doma prije nego što sam se snašla. Ništa, nema veze, sutra nas čeka Hacienda...
P.S. Dan šesti je bio dan kad su stigli Prijatelj i njegovo društvo. Čekala sam da se javi, ali ništa. Poslala sam ja njemu navečer sms, a oni su se taman spremali u krevet. Ok, čut ćemo se sutra. Ili nećemo.

Nastavak

Dakle, kao što sam obećala, nastavak slijedi.

Dan drugi - penzionerski izlazak
Morat ću vas razočarati, ali drugi dan ipak nije bio još uzbudljiviji. Pa molim vas, nakon neprospavana 24 sata, nisam mogla. A čak ni nakon tribunjske fešte moja F. nije mi dala da se naspavam, nego je alarm zvonio u 8.30. Ustajanje, pekara preko puta i na plaži smo bile već u 9 ujutro. Do otprilike podneva smo se kupale (u biti, ja, F. je bila malo spriječena), pa se otpremile natrag u sobu na ručak. Budući da kuhinju nismo imale, u Jollyu smo kupile plastičan pribor za jelo - šalicu, žlicu, vilicu, nož i malu žlicu i dvadesetak plastičnih tanjura. Ručak (kao i doručak i večera) nam se sastojao od sendviča, namaza, pašteta, magrarina i marmelade/meda i ostalih sličnih slastica. Nije baš najbolja prehrana za želudac. Čak smo i kruh rezale malim plastičnim nožem, moram reći da me mali iznenadio, bio je jači no što sam očekivala. Nakon ručka, spavanje do pola 4, 4 (to nam je nekako postala rutina svih deset dana), pa nazad na plažu. Tamo smo ostajale do otprilike pola 7, 7, a onda spremanje za van. Bar smo bile nabrijane da idemo van. Kod Hangara je nastupao TBF (ne, Scream, ipak nisam išla), pa sam ih željela malo slušati, makar na plaži, ali i to se izjalovilo. Ja sam još u busu zaležala mišić na lijevom ramenu, nisam se praktički mogla ni okrenuti, a da ne spominjem stopala od Tribunja. Tako smo F. i ja lagano otišle samo na cugu do Macanda i doma. Na povratku smo svratile do društva na plaži, bambus me mamio, ali tijelo je to kategorički odbijalo. Srušila sam se u krevet u pola 12.

Dan treći - fešta u Srimi
Svanuo je i dan treći, naravno, opet u 8.30, buđenje, pekara, plaža, ručak, spavanje, opet plaža, spremanje za van. S dečkima je bilo dogovoreno da dolazimo k njima i spremamo im palačinke, a onda zajedno idemo u Srimu. /opet hodanje/
Spustila se kiša i neko vrijeme nismo bili sigurni hoćemo li uopće ići u Srimu ili ostati kod njih, no, prevagnula je Srima. Čim smo došle, F. se primila tave i palačinski, a meni su uvalili čašu bambusa. Jedan je frend budno dežurao nad mnom i mojom čašom, čim bi ja ispila zadnju kap, on se stvorio pored mene i natočio još. Bambus za bambusom, bambus za bambusom i Ruby se lagano opustila, osmijeh se nije skidao s lica. F. je ispekla milijun palačinki (svaka joj čast), ja sam ih na kraju namazala Lino ladom, oprala suđe, počistile smo im kuhinju i dečki su bili presretni - sa svih strana su padale izjave da smo mi cure za ženiti. Oh. Kad je sve bilo čisto, a putne boce pripremljene, krenuli smo u Srimu. Putem do Srime smijeha nije falilo, naslikavanja također, a ja sam uglavnom slušala svojeg bivšeg kako se on svaki put kad me vidi sjeti jednog trenutka u kojem je shvatio da mu je stalo do mene, kako on sad mora naći ozbiljnu curu, bla bla... Znam da je ciljao na mene, ali on je svoju priliku sa mnom imao, nije ju iskoristio kad je trebao i ta je priča za mene završena. Putem do Srime ja sam prestala piti, da ne bi bilo potrebno držati mi kosu, a nisam pila ni kad smo stigli, pa se moja glava ubrzo razbistrila. Za razliku od F., koja je do prije dva dana kategorički odbijala vino i bambuse, a sad ih je točila i sebi i drugima. Na pozornicu seuskoro popeo Marijan Ban i nastalo je ludilo, palile su se baklje, ljudi su skakali, plesali... Ja sam se opet naplesala ko velika, šta reći - kad je dobro društvo, izlazak ne može biti loš.
Već pred jutro krenuli smo doma, dečki su nažicali besplatne kokice i pivo, ali očito je i njima bilo previše alkohola jer su završili polijevajući se tim pivom. Dovukle smo se u sobu oko 5 ujutro, a ja sam još prije nego što sam zaspala slušala ritmove muzike iz Haciende.

Ah. Konačno.

Uf. Konačno naspavana, konačno odmorna, odlučih vam ispričati kako je bilo. Bilo je... U najmanju ruku... Čudno. Sve ćete čuti. Sve.

Dan prvi - avantura počinje.
Dogovor za put bio je ovakav - morala sam pokupiti F. najkasnije u 3.30 ujutro, doći do njenog dragog i od njega prema Varaždinu krenuti najkasnije u 3.45. A-ha. Ja sam stigla k F. TOČNO u 3.30 (znam jer je na crkvi odzvanjalo), kad ono, kod nje mrak. Kažem mami onako u šali: "Bilo bi zanimljivo da F. još spava." i zovem ju na mobitel. Zvoni, zvoni, javlja se F. snenim glasom. "Spavaš?", pitam. "Aha.", veli ona. "Šališ se, jelda?", pitam. "Ne. Kolko je sati?", pita ona mene. "Pola 4.", odgovaram ja. "Ruuuuubyyyyyy!!!!", dere se ona meni na uho. Digla se u sekundi, a ni sve stvari nisu bile spakirane do kraja. Bitno da je ona navila budilicu na 2.30. I naravno, poklopila ju i nastavila spavati. Žurba, strka, nervoza, pakiranje i krećemo napokon prema njenom dragom, naravno, kasnimo, kad ona spomene autobusnu kartu. Na mojem licu blegoteleći pogled, panika i skrušeno priznanje: "Ja sam zaboravila kartu". Autobusna karta mi nije bila ni na kraj pameti, ali bitno da sam ja sve svoje krpice ponijela. Zovem brata, budim ga usred noći da mi drugim autom dofura kartu. Budi se on, kažem ja njemu neka ode u moju sobu i na stolu potraži kartu za bus i nek mi ju doveze. On onako snen prvo mumlja čemu sad to, što će mi karta, ali dobro, znam kakav je kad se probudi, pa me to nije čudilo. Petlja on po mom stolu, prevrće papire, ja nervozna pitam: "Pa dobro, jesi ju našao?", a on meni odgovara: "Kaj tebe točno zanima?" Aaaarrrggghhh! Nikakve koristi od njega. Ništa, Ruby, vraćaj se doma po kartu. Moram napomenuti da živim 5 km od centra našeg grada, imala sam osjećaj da će se moj mali Polo razletjeti na putu do doma. Uglavnom, kartu sam pokupila, F. i dragi su nas čekali na jednoj benzinskoj, utrpali smo sve u auto, do Varaždina vozili kao manijaci i čak stigli prije busa. Bogu hvala. U busu naravno nisam spavala, pokušala sam, ali samo sam si nažuljala bubreg, pa sam ostatak puta mirno sjedila. U 7 ujutro razveselila me poruka od Prijatelja, pita jesam li uzela kupaće. Kažem da nisam, kupat ću se gola. Pričam mu kako smo krasno startale, a on odgovara da barem gore ne može. O, može.
Nekoliko sati kasnije, stižemo u Biograd. Zovem ženu kod koje smo rezervirale sobu. Ona se javlja, kažem ja da sam ja ta i ta, da se samo javljam da zna kad stižemo u Vodice, a ona meni: "Ništa vas ne čujem, ništa vas ne čujem" i poklopi slušalicu. Dobro, ajde, valjda nema signala, zovem ja opet. Mobilni telefon je isključen. Molim??? Dolazimo u Vodice, zovem opet, mobilni telefon isključen. Mislila sam da ću se rasplakati od jada. Moja F. i ja smo izvisjele, ostale bez smještaja. Hvala Bogu da prijateljičini baka i djed imaju kuću u Vodicama, pa smo išle do njih samo da ostavimo kofere, da možemo tražiti neki smještaj. Prijateljičina mama je išla s nama i nakon sat vremena hoda našle smo sobu. Bez kuhinje, ali nismo se time previše zamarale. Bitno da imamo gdje spavati.
Čim smo se raspakirale, otišle smo na plažu i ja sam se bacila u more. Koji opuštajući osjećaj... Blaženstvo. Navečer odlučile mi onako mrtve, neispavane, da idemo van. U Tribunj. Ima oko 45 minuta hoda. Mi smo hodale desetak minuta i ja sam odustala. Nisam mogla. Noge sam doslovno vukla za sobom. Znala sam da će mi biti žao, no nisam mogla. Vraćamo se u centar Vodica, srećemo društvo iz našeg grada. Među njima moj bivši, njegov brat, frend iz osnovne... Počeli nas nagovarati da idemo s njima u Tribunj i mi ipak otišle. Uz pomoć alkohola (miješali su nam bambus s rakijom) moje noge su se oporavile i bez problema sam se odšetala u Tribunj. Tamo veselo, ljudi plešu, piju, zezazju se... Plesala sam i ja, bila dobro raspoložena, a onda mi je jedan frend slučajno stao na japanku i ona se razletjela. Mrak mi je pao na oči pri pomisli da ću morati nazad bosa, preko onog prašnjavog puta. No, alkohol je radio svoje, pa sam ja u Tribunju plesala bosa, gotovo cijelu noć, a kad je bilo vrijeme za povratak, nekako smo spojili japanku s četiri ziherice koje su virile između mojih prstiju. Jesu me nažuljale, da, ali barem nisam hodala bosa.
Doma smo stigle oko 5 ujutro, bacila sam se na krevet i zaspala u sekundi. Sjećam se da sam zadnje pomislila: "Gore stvarno ne može".

Malo mi se odužio dan prvi, ali meni se čini da je trajao barem 48 sati. Nastavak ću ipak u drugom postu.