Marketing
Let's get through with it
Odužilo mi se ovo opisivanje mora, probat ću danas stisnuti ostatak ljetovanja da završim s tim...
Dan sedmi - neslavna Hacienda
Dakle - rutina se nastavlja - 8.30, spremanje, plaža, ručak (mislim da nas je tu izdao i F.-in nož), spavanje, opet plaža, spremanje za van... Danas izlazimo u Haciendu. Svaku noć slušamo ritmove koji do nas dopiru iz nje, sad idemo i mi plesat uz te ritmove. Spremale smo se pomnije nego ikad, nabacile najbolji outfit, čak smo otvorile i Vermouth koji smo ponijele od kuće, počele cugati već u sobi da nas uhvati dobro raspoloženje... Oko 23.45 krenule mi prema Haciendi. Pješice. Po magistrali. Naravno, nije prošlo ni par minuta, zaustavio se prvi auto: "Cure, pa meni je žao što idete pješice tako same, pa dajte da vas povezem... " Daj, idi si doma ženi i djeci. Nije bio jedini, ali ostale smo otpilile kao i tog prvog. Auti jurili nevjerojatnom brzinom, a pješačke staze nema. Nakon desetak minuta hoda, stigle smo do dionice ceste gdje prestaje rasvjeta. F. je stala, upitno me pogledala: "Jesmo sigurne da idemo dalje?" Nismo bile sigurne. Odustale smo. Vratile smo se ipak van u Vodice, a ja sam na odlasku tako čeznutljivo pratila onaj reflektor... Nije bitno, čule smo idući dan da nije bilo baš nešto...
Otišle smo natrag u Vodice, popile onaj Vermouth do kraja i onda zaružile s mojim frendom s faksa kojeg sam slučajno srela dan ranije (zaboravila sam ga spomenuti). Ma nije ni tako loše bilo.
Dan osmi - slijepi putnik
Osmog dana dobile smo cimera. Jedan dečko iz našeg grada uvalio nam se u sobu prije nego smo se snašle, nismo bile oduševljene, ali obradio je baku i djeda kod kojih smo bile, mi smo samo trebale odobriti, a nismo imale srca odbiti ga. Tješile smo se da ga nećemo ni vidjeti, a njemu je samo tebao krevet za dvije noći.
Djed se najviše brinuo za nas, rekao mi je: "Ja se samo bojim da on vama nešto ne napravi, koliko imaš godina, 16, 17? Razumiješ?" Da, deda, tu negdi, 22.
Dan kao i svaki drugi, izlazak smireniji nego inače, sjedimo u Macandu na cugi, stiže poruka. Prijatelj.
R: "Ništ posebno, evo baš smo sjele na cugu, uživamo u zadnjim danima..."
P: "Kak zadnjim?" /mislim da se pravio blesav/
R:"Pa zadnjim, preksutra idemo doma." /a da mu nisam nekoliko puta rekla kad dolazimo i kad odlazimo.../
Odgovor nisam dobila.
Dan deveti - posljednji izlazak
Dan opet isti, osim što sam se kupala više nego inače i na plaži vidjela najljepše dečke koji su ikad kročili kuglom zemaljskom, F. i ja smo prakički jedna drugoj pridržavale čeljust da nam ne padne do poda.
Večer će biti nasša. Šminkerska. Otišla sam pod tuš i ne znam zašto, ali uzela sam mobitel sa sobom u kupaonicu. Taman kad sam izlazila iz tuša, zvoni. Potencijalni. (sjećate ga se?) Javim se ja, sve kaplje s mene, kad ono, Pijatelj.
R: "Potencijalni."
P: "Zakaj ti imaš njegov broj?"
R: "Duga priča. Daj me nazovi za pet minuta, stojim pod tušom, sva sam mokra i sve kaplje s mene."
P: "Meni to ne smeta."
R: "Sigurna sam u to. Nazovi me za pet minuta."
Nakon desetak minuta, zove on opet. Danas izlaze u Vodice. Nema smisla da smo pet dana praktički par kilometara jedno od drugog, a da se ne vidimo. Bravo, brzo si se sjetio, dok je nama zadnji dan. Njemu su isključili mobitel (nije na vrijeme platio račun), čut ćemo se preko mobitela Potencijalnog. Spremile se mi za van, došle u Makinu i javile gdje smo. Začas stiže Potencijalni, stiže još jedan prijatelj, pa još jedan, ali njega nema. Prijatelja nema. Pola sata pričamo s Potencijalnim, ja se sve bojim pitati gdje je on. F. ko da mi je čitala misli:" A di je Prijatelj?" A odgovor me smrznuo: "Ne znam. Pola sata smišljam što ću vam reći, ali ne znam." Srce mi je palo u pete, ali osmijeh sam zadržala na licu. Samo mi se na tren u pogledu mogla vidjeti nevjerica. Došao je pola sata kasnije. Gdje je bio, ni danas ne znam. Ali saznat ću. Atmosfera se popravila, krenuli smo svi dalje zajedno van, ali smo završili kod njih u stanu. Putem do stana (a pješačili smo dobra 3 km) Prijatelj mi je predlagao da zamijenimo cimere, što sam ja odbila. Pitao me jesam li se ljubila u Vodicama. Rekla sam mu da nisam. Rekao mi je da nije ni on. Uputila sam mu "kako lažeš" pogled, rekao je da stvarno nije. Ne znam vjerujem li mu. Kod njih sam ja jako ogladnila, pa mi je on složio večeru/doručak i cijelo se vrijeme ispod stola igrao mojim stopalima. Koja zločestoća... A zna da sam slaba na njega... Pred jutro nas je on autom vratio u Vodice, u našu sobu, dogovorili smo se da nam sutra spremaju ručak, čujemo se. Zaspala sam oko pola 7 ujutro s jednim velikim upitnikom u glavi.
Dan deseti - all good things come to an end
Buđenje u 8.30. Umjesto plaže, otišle smo zadnji put u centar, da popijemo Nes i kupimo neke sitnice. Oko podneva zove Prijatelj. Kaže da će doći za kojih pola sata, 45 minuta po nas. Može. Poklopim, za sekundu zove opet. Pita kad možemo biti najbrže spremne. Kažem za dvije minute. Za pet minuta već smo se vozilli prema Srimi. Ušle smo u stan, dočekali nas dečki svi veseli, Potencijalni me oduševio, mislim da nikad nisam vidjela bolje raspoloženu osobu od njega, nasmijao me do suza. Nisu nam dali ni da pomognemo u spremanju ručka. Posjeli su nas na terasu s čašom soka, a oni su kuhali. Ručak je bio odličan - fina juhica s domaćim rezancima, zeleni rezanci i umak s plodovima mora. Mljac. Pravi kavaliri pokazali su se i poslije ručka - oni će oprati suđe, mi smo gošće.
Nakon ručka, nagovorila sam F. da idemo na kupanje, iako se spremalo nevrijeme. Voda je bila pretopla, ali F. je ipak odlučila propustiti kupanje. Čim smo se vratile k dečkima u stan, počela je oluja. Nakon sat vremena se smirilo i ja sam opet navaljivala na kupanje. Nikom se nije dalo, a meni je to bio zadnji dan i rekla sam da idem makar sama. Nisam išla sama. Išla sam s Prijateljem. Trebalo mu je desetak minuta da uđe u vodu, no čim je ušao, doplivao je do mene i poljubio me. Hmmm... Opet je počela padati kiša, bili smo jedini u vodi, ma jedini na plaži. Kad smo izašli iz vode, pokrio nas je svojim velikim ručnikom i ljubio me tako mekano, tako... slano.
Vratili smo se u stan, nebo se opet prolomilo, pa smo samo sjedili i pričali, družili se... Potencijalni je bio pravi jukebox... Napokon se nebo razvedrilo i zadnje kupanje podijelila sam s F., Potencijalnim i Prijateljem. Zadnji dan je nadmašio svih devet prethodnih dana. Mislim da nikad nisam više uživala u nekom društvu kao s njima. Predvečer nas je vratio u Vodice, spakirale smo se, otišle na kolodvor... Pustolovina gotova. Prebrzo je sve prošlo. Ali bilo je to njaboljih deset dana u mom životu. Odmorila sam se i opet umorila, naplesala, nacugala, naljubila... Idealna kombinacija. Da se barem mogu vratiti. Prijatelj se vraća danas. Otad se nismo čuli. I nemojte me pitati, ne znam koji je naš status.
Post je objavljen 16.08.2007. u 10:08 sati.