I choose to see colours

Probudila sam se nakon užasnog sna s još užasnijom glavoboljom. Da bude još bolje, na mobitelu me dočekala poruka "Ljepoto, živiš u zabludi". Pogledam kroz prozor, nebo puno oblaka. NOT a good way to start a day. Nakon doručka, Nescafea i tablete za glavu stanje se donekle popravilo. Zaboravila sam na užasan san, zaboravila sam na užasnu glavobolju, ali spomenuta me poruka baš nekako bockala. Pitam o kakvoj zabludi se radi, kaže "Šalim se." A znam da se ne šali. Znam o čemu se radi. O Prijatelju. Poruku je poslao njegov "prijatelj". Kojemu se ja sviđam (bez lažne skromnosti). I već me živcira. Ozbiljno. Probala sam ga ignorirati, ne kuži. Probala sam mu fino objasniti, ne kuži. U biti, kaže da kuži, ali ne kuži. Jednoga sam tako riješila, fino mu objasnila, shvatio je. Stvarno. Ali ovaj ili se pravi glup ili stvarno je glup. I imam osjećaj da pokušava sabotirati ono "nešto" što postoji između mene i Prijatelja. Ali to radi onako, taktički, uz finu prijateljsku maskicu... A čini mi se da je sve samo ne prijatelj. Jer kakvo je to "prijateljstvo" kad se uvaljuješ curi za koju znaš da se sviđa tvom frendu? I užasavam se već svih tih priča koje bih mogla čuti od njega, vezane uz Prijatelja, samo da me odbije od njega... Ali naučila sam ja davno da ne treba slušati nikoga osim sebe. Možda će moja iskustva nekad biti bolna, ali bit će MOJA. Ne tuđa. I učit ću iz SVOJIH grešaka. Ne tuđih. Jer znam kojim osobama mogu vjerovati, a kojima ne. Jer znam da ima ljudi koji su ljubomorni. Koji će pokušati izbrisati boje iz mog svijeta. Koji će ga pokušati zaviti u crno. A ja ne volim crno. O, ne. I neću nikom dati da mi briše boje...
I sunce se pojavilo, a moj osmijeh je još uvijek tu... U svim bojama...

Put a smile on your face, make the world a better place...

A možda ipak...

Nikad nisam objavila dva posta u jednom danu. No, eto, vrijeme je i za to. Zaboravila sam vam uopće reći da sam sama doma. Home alone. Moji su otišli na more, a braco i ja uživamo. Braco više nego ja, jer njegova cura kampira kod nas otkad smo sami (od petka), ali nije ni meni loše, zapravo je nama trima zabavno samima... A danas sam posve sama, šogorica je odlučila brata izvesti nekud, pa su oni negdje na kupanju cijeeeeli dan. Heh, da, sama sam doma, a nisam ni party napravila. Nikakav. Nekako nisam imala volje...
Nego, da. Htjedoh zapravo reći da sam ipak dobila ono objašnjenje. I svidjelo mi se. Zapravo, bilo je onakvo kakvo sam i očekivala. Naime, i Prijatelj i ja smo znali da se te stvari ipak moraju riješiti, živimo u malom gradu, viđamo se gotovo svakodnevno, bilo bi jako glupo uopće se pokušavati izbjegavati. I tako je, budući da sam sama doma (zato sam to spomenula), Prijatelj je danas došao do mene. I bila sam izravna i odmah prešla na stvar, rekla sam mu da nisam glupa i da sam shvatila neke stvari, ali da mi je samo trebao zaključak. I ugodno sam se iznenadila. Rekao mi je da je zapravo i on sam zbunjen, da je zadnja veza na njemu ostavila velik trag, što je nakon sedam godina i logično, i sad se boji. Ne toliko početi, koliko toga da me ne povrijedi. Rekao je da mu se jako sviđam i da mu nije svejedno... I poljubio me... I nakon toliko razgovora (bio je kod mene tri sata), učinio mi se jako iskren. Vidjela sam na njemu da mu stvarno nije svejedno, ali vidim i da se bori sam sa sobom. Ali bilo je lijepo tako otvoreno razgovarati. Znati da ipak toliko drži do svega toga...
I pala je jedna oklada. Koju sam ja dobila. A nagrada? Čokolada + masaža. Iskoristit ću to već u srijedu, dok sam (još) sama doma...
Eto... Možda je Dream girl ipak bila u pravu. Možda moja priča ipak nije gotova. I možda happy end stvarno postoji... Upustit ću se (opet) u to, ali s jaaaaakoooo velikim oprezom. Možda je on ipak toga vrijedan.

Inside my heart is breaking, my make-up may be flaking, but my smile, still, stays on...

I neću skidati taj osmijeh s lica. Neću više nikad dati ljudima da vide koliko me mogu povrijediti... Jer previše sam sebe davala, a zauzvrat nisam dobila ništa. Jer je previše noževa zabijeno u moja leđa. Da, gotovo je. Žalosna sam, ljuta sam, ali opet, bolje sad nego kasnije... Vidjela sam ga jučer. Nisam ga "vidjela". Sjedio je kraj mene i pretvarala sam se da je sve u redu. A nije bilo. I on je znao da nije bilo. Javio se kasnije, uspio me opet i nasmijati, ali opet je sve ostalo nedorečeno, neizgovorene riječi još vise u zraku... Objašnjenje mi duguje, ali nisam više sigurna da ga želim čuti. Ionako mislim da on još uvijek voli svoju bivšu... Sedam godina veze nije lako zaboraviti. Iako ja to od njega nisam ni tražila. Nije ipak sve tako crno. Stekla sam novog prijatelja. Nekoga za koga nikad ne bih mislia da će me slušati. Da će biti zabrinut za mene. Jer ga još i ne poznajem zapravo. Ali zahvalna sam mu što je u sekundi shvatio da mi se glas promijenio, iako sam ga uvjeravala da ne plačem... Zahvalna sam mu što je ležao u hodniku i gledao u strop i sat i pol pričao sa mnom usred noći... Što me uvjeravao da još ima nade... A oboje znamo da nema. Što mi je nudio pomoć... Hvala. A ja idem dalje... U nove pobjede...

Like a junkie. I traded everything for love.

Evo ga. Subota, oko ponoći, ja opet doma. XXL sour cream & onion Pringlesi su uz mene i spremna sam. Bijesna sam i tužna u isto vrijeme. Nezahvalna kombinacija osjećaja. Moram se ispuhati, a gdje ću to napraviti ako ne tu. Nekako kad tu pišem, imam osjećaj da vičem, da me čuje cijeli svijet, shvatila sam da mi zapravo izražavanje na ovaj način koristi.
Pa, nakon što je sunce toliko dugo sjalo nad mojom glavom, došao je red da dođe neki oblak i poremeti mi idilu. Naravno, nisam ništa manje ni očekivala. Ne znam jeste li primijetile, ja sam to shvatila tek nedavno, ali jadam se uglavnom samo kad mi ne valja ljubavni život. Priznajem, zaljubljive sam prirode i uvijek mi je ljepše imati nekog kraj sebe, makar samo kao igru, nego biti sama i nezainteresirana. Ja volim onaj osjećaj treperenja u trbuhu, volim kad mi pogled ima za kim lutati gradom. Kod mene je istinita ona vezana za muškarce - ne možeš s njima, ali ne možeš ni bez njih.
Dakle. Krenimo redom. Priča s Prijateljom još traje, ali nikako da dođem do onog nastavka kojeg sam vam obećala. Naime, mi se redovito čujemo, ali shvatila sam da to komuniciranje uvijek iniciram ja, on se javi obavezno nakon toga, ili me nazove ili esemesom, ali nikad ne počinje on. Neki dan smo se sreli i pitao me hoćemo li se vidjeti idući dan, rekla sam mu da se javi, pa ćemo se dogovoriti. Naravno, nije se javio. Tako sam ja prestala biti inicijator, da vidim hoće li se on mene sjetiti prvi. Nije se sjetio. Ali me se sjetio njegov prijatelj. Onaj iz prošlog posta kojega ne želim povrijediti ni uvrijediti. I sad me zajedno zbunjuju toliko da više ne znam što da mislim. Jučer mi se javio taj drugi prijatelj i naše dopisivanje je bilo nešto tipa ovo:

Dnevni red misli

1. Ok, neke stvari bih ja trebala shvatiti kao kompliment, ali ja ih shvaćam samo kao smetnju. Vec nekoliko dana šalje mi esemesove jedan prijatelj moga "Prijatelja". Isprva je sve to bilo samo zezancija, koju sam ja prihvatila (i tu vjerojatno pogriješila), ali nekako, što dalje idemo, imam osjećaj da zezancije prelazi u nešto što... Nije zezancija. Pa onda danas opet esemes drugog "poznanika"... Ispada da se hvalim, ali nije, ja se zapravo jadam. Jer ne znam kako se "elegantno" izvući iz toga, nikog ne povrijediti, ne ispasti bezobrazna ili arogantna, a opet jasno svima dati na znanje kako stvari stoje. A stoje tako da me trenutno zanima samo jedna osoba i ne želim svoje vrijeme trošiti na nekog drugog. Dobro, riješit ćemo to već nekako.

2. Javio mi se jučer jedan poznanik, s kojim sam nekad davno nešto imala, a sad smo u relativno dobrim odnosima, pričamo bezveze i pita on mene na kakvim sam ja to dijetama. Molim? Izgledam mu premršavo. A da bude gore, nije on prvi koji mi je to rekao. Ljudi mi se čude. Ma čudim se i ja sama sebi. Isprobavam u kabinama dućana suknje broj 36, one padaju s mene. Majice? Imate XS? Ne? S je najmanje? Preveliko. A bez dijeta. Jedem kad stignem i što stignem. Evo, i sad se gutim u ledenom vjetru. Zna moja cima kolko ja mogu pojesti. Ali nekako kao da su se kile prestale primati. I opet napominjem, ne hvalim se, jadam se. Nije baš lijepo izgledati ko štapić. Imam osjećaj da se smanjujem na sve moguće načine. Nije da ja sad želim ne znam koliko kila, hoću samo izgledati... Ženstveno. A ne kao djevojčica.

3. Nakon što sam riješila onaj ispit iz prethodnog posta, iz metropole sam putovala s Njim. The ON. Ne Prijatelj. Baš ON. Putovao je iz Rijeke, taman istim vlakom kojim i ja... Sad smo mi nešto kao prijatelji, pa kao, neće biti neugodno. I nije ni bilo. Čekao me na klupici na kolodvoru. Nabacila sam najnonšalantniji osmijeh koji sam mogla nabaciti i dovukla se do njega. I čekala reakcije vlastitog tijela. Nije ih bilo. Jedino što sam kasnije primijetila bilo je to da sam izbjegavala gledati ga u oči. Možda zbog nekog straha. Ne znam. Ali nije bilo nikakvih osjećaja. Ni kad je njegovo koljeno slučajno udarilo u moje. Ni kad se prislonio uz mene da zajedno rješavamo križaljku. Ni kad je spomenuo svoju curu. Ništa. Pričali smo ko stari znanci, nasmijavao me kao što samo on to može... Ali bilo je lijepo znati da je došao taj dan. Dan kad sam shvatila da je naša priča konačno gotova. E, sad se hvalim.

4. E, da. Slagala sam danas cipele u ormaru i zaključila da mi cijeli jedan ormar nije dosta za cipele. Prekjučer sam kupila crne sandalice, danas srebrne... Stipendija je stigla... A i nagradila sam se zbog ispita. Uglavnom, to je valjda 33. par cipela u mom ormaru. A što mogu kad sam shoe addict... A znam da ima takvih i među vama. I sad to ne stane. Ne stane. A veći ormar ne mogu ugurati u sobu. I ne znam kaj da radim. Ufff, koji problem. Da napravim rasprodaju?

5. Mrzim, ali stvarno MRZIM kad moj brat ne ispere kadu nakon kupanja. Odvratno mi je doći u kupaonicu i vidjeti kadu punu pjene u kombinaciji s raznoraznim dlakama... Fuj.

6. Gubim volju za izlascima. Noćnim, da se razumijemo. Čevrta subota zaredom da sam doma. Nekad odem petkom, tek toliko da vidim čega ima, ali postale su mi draže jutarnje kavice i večernje šetnjice s mojom F. To me ona i zarazila tim sindromom "neizlaženja". Ali kad jednostavno znam da neću propustiti ama baš ništa, stalno isti ljudi, stalno ista mjesta... Ništa osim zujanja u glavi kad se vratim doma i gubljenja pola dana jer ujutro ne mogu ustati. Pa još zasad ostajem kod neizlaženja. Baš da vidim do kad će trajati.

7. Sretan rođendan najdivnijoj osobi koja je ikad kročila ovim planetom. Mojoj mami.

No ok, tu sam

Samo mi se nekak ne da pisati. Zadnjih dana sam sva u faksu, tri dana sam tamo gubila po sedam sati da bih izašla na jedan ispit koji je bio prijetnja mom daljnjem školovanju. Bio je to (naglasak na bio) moj zadnji ispit s prve godine, imala sam rok do rujna da ga položim, inače gubim pravo studiranja. Eto ti Bolonje. Ali da, riješila sam ga. Više na lijepe oči, šarm, osmijeh, što li, nego na znanje, ali ispit je položen i moje studiranje nije više ugroženo. Riješila sam tri ispita, planiram još barem dva, ako bude sreće i tri, to je sve što mogu riješiti na ovim ljetnim rokovima.
Svi očekuju nastavak moje priče, a ja vam ga ne mogu ispričati jer ga još nije bilo. On je negdje na terenu (poslovno), ja sam u metropoli, čujemo se, ali nečeg konkretnog nema. Tako da možete biti mirne, kad nečeg bude, znat ćete među prvima.
Nemam vam više što za reći, pozdravljam vas do nekog inspirativnijeg trenutka.

Za znatželjne...

Reći ću vam samo sljedeće:

Zaboravila sam na nevrijeme.
Bilo je savršeno.
Upoznala sam ga.
Smijala sam se.
Jela čokoladu.
Ljubila. Puno.
Rezultat svega - skoro pa lebdim.
I što je najbolje... To be continued...

Smiri se, vrijeme...

Za otprilike sat vremena ovako bih ja trebala izgledati. Približno tako. Dogovorili smo šetnju uz obližnje jezero danas. A vrijeme mi ne ide na ruku... Da se barem malo smiri... Sad samo očekujem njegovu poruku da je "izlet" otkazan. Možda ima alternativu. Možda i nema. A možda kiša uopće ne padne. Uglavnom, čekale ste nastavak, evo ga. Obavještavat ću vas i dalje... A sad se idem spremat za spojak...