Dnevni red misli

1. Ok, neke stvari bih ja trebala shvatiti kao kompliment, ali ja ih shvaćam samo kao smetnju. Vec nekoliko dana šalje mi esemesove jedan prijatelj moga "Prijatelja". Isprva je sve to bilo samo zezancija, koju sam ja prihvatila (i tu vjerojatno pogriješila), ali nekako, što dalje idemo, imam osjećaj da zezancije prelazi u nešto što... Nije zezancija. Pa onda danas opet esemes drugog "poznanika"... Ispada da se hvalim, ali nije, ja se zapravo jadam. Jer ne znam kako se "elegantno" izvući iz toga, nikog ne povrijediti, ne ispasti bezobrazna ili arogantna, a opet jasno svima dati na znanje kako stvari stoje. A stoje tako da me trenutno zanima samo jedna osoba i ne želim svoje vrijeme trošiti na nekog drugog. Dobro, riješit ćemo to već nekako.

2. Javio mi se jučer jedan poznanik, s kojim sam nekad davno nešto imala, a sad smo u relativno dobrim odnosima, pričamo bezveze i pita on mene na kakvim sam ja to dijetama. Molim? Izgledam mu premršavo. A da bude gore, nije on prvi koji mi je to rekao. Ljudi mi se čude. Ma čudim se i ja sama sebi. Isprobavam u kabinama dućana suknje broj 36, one padaju s mene. Majice? Imate XS? Ne? S je najmanje? Preveliko. A bez dijeta. Jedem kad stignem i što stignem. Evo, i sad se gutim u ledenom vjetru. Zna moja cima kolko ja mogu pojesti. Ali nekako kao da su se kile prestale primati. I opet napominjem, ne hvalim se, jadam se. Nije baš lijepo izgledati ko štapić. Imam osjećaj da se smanjujem na sve moguće načine. Nije da ja sad želim ne znam koliko kila, hoću samo izgledati... Ženstveno. A ne kao djevojčica.

3. Nakon što sam riješila onaj ispit iz prethodnog posta, iz metropole sam putovala s Njim. The ON. Ne Prijatelj. Baš ON. Putovao je iz Rijeke, taman istim vlakom kojim i ja... Sad smo mi nešto kao prijatelji, pa kao, neće biti neugodno. I nije ni bilo. Čekao me na klupici na kolodvoru. Nabacila sam najnonšalantniji osmijeh koji sam mogla nabaciti i dovukla se do njega. I čekala reakcije vlastitog tijela. Nije ih bilo. Jedino što sam kasnije primijetila bilo je to da sam izbjegavala gledati ga u oči. Možda zbog nekog straha. Ne znam. Ali nije bilo nikakvih osjećaja. Ni kad je njegovo koljeno slučajno udarilo u moje. Ni kad se prislonio uz mene da zajedno rješavamo križaljku. Ni kad je spomenuo svoju curu. Ništa. Pričali smo ko stari znanci, nasmijavao me kao što samo on to može... Ali bilo je lijepo znati da je došao taj dan. Dan kad sam shvatila da je naša priča konačno gotova. E, sad se hvalim.

4. E, da. Slagala sam danas cipele u ormaru i zaključila da mi cijeli jedan ormar nije dosta za cipele. Prekjučer sam kupila crne sandalice, danas srebrne... Stipendija je stigla... A i nagradila sam se zbog ispita. Uglavnom, to je valjda 33. par cipela u mom ormaru. A što mogu kad sam shoe addict... A znam da ima takvih i među vama. I sad to ne stane. Ne stane. A veći ormar ne mogu ugurati u sobu. I ne znam kaj da radim. Ufff, koji problem. Da napravim rasprodaju?

5. Mrzim, ali stvarno MRZIM kad moj brat ne ispere kadu nakon kupanja. Odvratno mi je doći u kupaonicu i vidjeti kadu punu pjene u kombinaciji s raznoraznim dlakama... Fuj.

6. Gubim volju za izlascima. Noćnim, da se razumijemo. Čevrta subota zaredom da sam doma. Nekad odem petkom, tek toliko da vidim čega ima, ali postale su mi draže jutarnje kavice i večernje šetnjice s mojom F. To me ona i zarazila tim sindromom "neizlaženja". Ali kad jednostavno znam da neću propustiti ama baš ništa, stalno isti ljudi, stalno ista mjesta... Ništa osim zujanja u glavi kad se vratim doma i gubljenja pola dana jer ujutro ne mogu ustati. Pa još zasad ostajem kod neizlaženja. Baš da vidim do kad će trajati.

7. Sretan rođendan najdivnijoj osobi koja je ikad kročila ovim planetom. Mojoj mami.