30
ponedjeljak
listopad
2006
Smijem se...
Otkad tebe nema tu
Sve je krenulo po zlu
I kojim god da putem probam
Uvijek vrtim se ukrug
Otkad tebe nema tu
Više ne znam rezliku
Svijet je siguran od mene
Sreću nalazim u snu
Tamo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije
Zamišljam da ničega se više ne sjećam
Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije
Zamišljam da ničega se više ne sjećam
Otkad tebe nema tu
Sve je krenulo po zlu
I kojim god da putem probam
Uvijek vrtim se ukrug
Otkad tebe nema tu
Gubim svaku priliku
I kada letim, kada sanjam
Kad se dižem, kada padam
Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije
Zamišljam da ničega se više ne sjećam
Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije
Zamišljam da ničega se više ne sjećam
Smijem se, smijem se, yeah yeah
Smijem se, smijem se, yeah yeah
Smijem se, smijem se, yeah yeah
Smijem se, smijem se, yeah yeah
Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije
Zamišljam da ničega se više ne sjećam
Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije
Zamišljam da ničega se više ne sjećam
Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije
Zamišljam da ničega se više ne sjećam
Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije
Zamišljam da ničega se više ne sjećam
Smijem se, smijem se, yeah yeah
Smijem se, smijem se, yeah yeah
Smijem se, smijem se, yeah yeah
Smijem se, smijem se, yeah yeah
Copy-paste komentari:
*
ajde da probam sad komentirati,,,
| Lacrima | 30.10.2006. u 13:08
*
radi, gle ;) kul. inače, za prošli post sam ti htjela napisati da su riječi pune boli i da se nadam da je to samo privremeno... A što se tiče ovog posta: Volim Jinxe ;)
| Lacrima | 30.10.2006. u 13:09
*
Baš mi nije jako poznata ova pjesma, ali imam je negdje u glavi, ha ha...I dobro si to napisala na mom blogu, tako je i nekako, čak i još više. Pozdrav, daga..cmokkkk.
| teuta | 30.10.2006. u 13:54
*
Jinx... Obožavam tu stvar... :)
| Milica Šamšalović | 30.10.2006. u 14:19
*
Joj Jinxi su zakon pogotovo ova pjesma "I kada letim, kada sanjam
Kad se dižem, kada padam" najbolji dio pjesme :)
| Anna Lee | 30.10.2006. u 15:26
*
:))))))) ja od jinxa trenuntno slušam stvar Sanjam :))))
nee budi mee, ulice su prazne, hladno je,
pusti da sanjam sanjam
jutro će mi ionako pokvariti sne
nee budi mee, previše me košta hodanje,
pusti da sanjam sanjam
vrati se po mene kada prođe ovo sve
sanjaam saaanjaaam
svake noći isti saaan
pusti da sanjam saanjam
kako pored mene sanjaš isto što i jaa :)))
sanjaaam saaaanjaaaam :D:D
| laLuna;) | 31.10.2006. u 08:59
*
Uf,ova pisma me podsjetila na neka stara vremena...
| tija | 31.10.2006. u 09:36
*
i ja se smijem stalno..stalno pusaaaa
| In my dreams | 31.10.2006. u 18:41
*
smijem se...da bar...
ali ajde barem netko...
pozdrav
| deb: | 01.11.2006. u 00:05
*
:)))
smije se, draga moja! i ja se smijem sa tobom :))
:)))
| apple | 01.11.2006. u 09:34
*
ne mogu vjerovati. smijem se i ja. uvijek. ali ono sto me zacudilo je da ti isto svira reamon na blogu bas kao i meni, stavila si lyricse jinxa tu... volim jinxe. super blog. evo, smijem se. :)
| ...tea... | 01.11.2006. u 10:44
*
I mene je jeza prolazila čitavo vrijeme dok sam pisala te stihove... Jer su iako pisani metaforama itekako istiniti, barem zasad...
| Milica Šamšalović | 01.11.2006. u 16:39
*
I ja se smijem s tobom ;)
| simonne | 01.11.2006. u 21:32
*
I smij se i dalje. Na kraju krajeva što nam drugo i preostaje... :)))))
| justawoman | 01.11.2006. u 23:10
*
Jinxy!!!
hm,jel ima neki poseban razlog?
p.s.bez brige,nisam još dobila net..kod tate sam na poslu :)
| LaRamie | 02.11.2006. u 11:01
*
Samo se ti smij... Baš mi je drago zbog tebe. :) Smij se i za mene! Pusa
| Twinklestar | 02.11.2006. u 22:37
komentiraj (16) * ispiši * #
23
ponedjeljak
listopad
2006
But it's time to face the truth...
U tom svijetu živi čovjek od soli, sjajem sunca rođen, kamen kojeg volim...
Iz njega čujem glas bez riječi, ćutim snagu golog tijela, ja, slaba, svakodnevna, kroz igru riječi...
Sve bih htjela...
Voliš me nježno, znam, to si ti... Tako mi trebaš, trebaš mi ti...
U jednom trenu sve bih htjela, kroz igru riječi, a riječi su djela...
Oprosti, molim te, vrati me svijetu mom...
Vrati me mom svijetu u kojem nisam poznavala tebe.
Vrati me svijetu u kojem sam živjela mirno i spokojno.
Vrati me svijetu u kojem sam živjela pod staklenim zvonom.
Ovo nije moj svijet.
Ovo nije moje vrijeme.
U mom svijetu ja ne plačem.
U mom svijetu ja se ne borim sama sa sobom.
U mom svijetu ja te volim, a da ne osjećam krivnju zbog toga.
Bojim se.
Bojim se da sam te iznevjerila.
Smiješno, znam.
Ti si bio jedini koji me imao cijelu.
Jedini koji me znao na onaj način.
Jedini kojem sam predala i dušu i tijelo.
Jedini koji je znao prepoznati moje želje i strahove.
Sjećaš li se kako sam širom otvorene dlanove polagala na tvoja leđa?
Kako sam svoje hladne obraze grijala na tim istim toplim leđima?
Neka nova leđa su sad pokraj mene.
Neke nove ruke me miluju.
Neke nove usne me ljube.
A ja, okrenuta leđima, sanjam o tebi.
Plačem zbog tebe.
Osjećam da sam te iznevjerila.
Iznevjerila sam ono što smo imali.
Ono što osjećam prema tebi.
Više nisi jedini kojem sam predala svoje tijelo.
Ali zauvijek ćeš biti jedini kojem sam predala svoju dušu.
Boli.
Boli to što znam da nikad neću moći do kraja pustiti.
Boli to što znam da ćeš uvijek imati najvažniji dio mene.
Ne želiš ga, ali ga imaš, nisi toga ni svjestan.
Nikad to nećeš ni saznati.
A ja ću i dalje voljeti tebe.
Misliti na tebe kad budem ležala pored drugog.
I plakati zbog tebe.
I bit ću samo tvoja.
Cijela.
Zauvijek.
komentiraj (23) * ispiši * #
16
ponedjeljak
listopad
2006
Vlak života
Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.
Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji…Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Međutim, u vlak će unići druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nasto ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon. Međutim,na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo. I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci ne će vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može ‘iskliznuti’ te da treba naše razumijevanje i simpatije. I mi ćemo možebit ‘iskliznuti’ s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti. I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas. Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati. Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje. Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.
Svima želim sretno i ugodno putovanje!
Nadam se da ćete znati procijeniti koji ljudi zaslužuju da budu dio vašeg putovanja... Sam Bog zna da sam se ja mnogo puta prevarila...
Ovim lijepim riječima vas pozdravljam do kraja tjedna...
Ljubi vas Darla!
komentiraj (23) * ispiši * #
15
nedjelja
listopad
2006
Nastavljamo u ugodnom tonu...
Ajme, kako sam pospana danas. Cijeli dan spavam. Da nisam sad morala voziti brata na vlak, vjerojatno bih nastavila spavati do jutra. Bila sam vani, konačno, nakon dva vikenda. Bilo je iznenađujuće dobro. Odlično čak. Bila sam u klubu u koji inače ne izlazim (ne zbog mene, da ne bi bilo zabune), naplesala sam se, nasmijala sam se, nazezala sam se... Dugo mi već nije bilo tako veselo vani. I za kraj večeri, stala sam na benzinskoj da si kupim Pringlese... Mmmm... Već se veselim idućem izlasku.
Dobro, bilo je i nekih prizora bez kojih sam apsolutno mogla, ali ne može sve ipak biti savršeno, zar ne? Naravno, radi se o njemu. Znam da sam rekla da neću pisati o njemu, ali ovo je tu samo da budete ponosni na mene. Vidjela sam ga opet s njom. Vidjela sam kako njegova ruka klizi po njenoj nozi. Vidjela sam ga kako ju ljubi. ALI! Nisam dopustila da me izbaci iz takta. Nisam plakala. Naposlijetku, nije me to toliko pogodilo koliko bi me pogodilo nešto takvo prije nekoliko mjesece. Znači, istina je, vrijeme zbilja liječi rane. Trebat će meni još dosta vremena, ali na dobrom sam putu. Jeste ponosni na mene, ha?
A zapravo i nemam puno vremena misliti na njega. Predvanja su počela, zapravo su mi jako zanimljiva (a mislila sam da je to nemoguće). Pregovaram o nekim stvarima koje bi mogle biti jako korisne za mene, a ako to ostvarim, bit ću još zauzetija. I stvarno mi je dobro. U globalu, ne mogu se uopće požaliti. Našla sam svoj unutarnji mir.
Kad smo već kod unutarnjeg mira, još jedan mail koji sam primila... Nađite svoj unutarnji mir.
Ovo prosljeđujem svima, jer je meni definitivno pomoglo.
Dok prolazimo kroz sve što nam život priređuje, neophodno je da imamo neki svoj kutak mira.
Ja sam postupila po jednostavnom savjetu koji sam pročitala u jednom članku i napokon sam našla svoj unutrašnji mir. U članku je pisalo:
"Da biste postigli unutarnji mir, morate završiti sve stvari koje ste započeli."
Onda sam pogledala po kući i vidjela sve stvari koje sam započela, a nisam završila...
I prije nego sto sam jutros krenula od kuće, dovršila sam flašu crvenog vina, flašu pelinkovca, flašicu rakije, kutiju valijuma, štangu čokolade i jedan dopola potrošeni džoint.
Osjećam se FENOMENALNO! J
Ljubi vas Darla!
komentiraj (12) * ispiši * #
09
ponedjeljak
listopad
2006
Danas sam optimistična...
Nemoguće je proći kroz život ...
a da ti ne propadne neki posao,
da ne budeš razočaran prijateljstvom,
da nikad ne budeš bolestan ,
da ne osjetiš bol ljubavi,
da ti nitko u obitelji ne umre,
i da nikad ne pogriješiš.
To je cijena života.
Ipak, nije važno ono što se događa,
već kako se reagira.
Ako se prepustiš sakupljanju vječno krvavih rana,
živjet ćeš kao ranjena ptica nesposobna ponovno poletjeti.
Rasteš...
Rasteš kad ne postoji praznina u nadi,
ni oslabljenost volje, ni gubitak vjere.
Rasteš kad prihvatiš stvarnost i samouvjereno je živiš.
Kad prihvatiš svoju sudbinu,
ali imaš volju da učiniš sve kako bi je promijenio.
Rasteš integrirajući ono što je iza tebe,
stvarajući ono što je ispred tebe i
vizualizirati ono što može biti tvoja budućnost.
Rasteš prebrođujući, poštujući samog sebe i dajući plodove.
Rasteš otvarajući put ostavljanjem tragova za sobom ,
i kad si sposoban integrirati i učiti iz svojih iskustava...
Rasteš sijući korijene!
Rasteš postavljajući si ciljeve,
ne obraćajući pažnju na negativne komentare i predrasude.
Kad svojim ponašanjem daješ primjer
ne pridajući važnost ismijavanjima i prezirima.
Kad ispunjavaš svoju vokaciju.
Rasteš osnaživanjem karaktera, uzvišenog obrazovanjem.
Rasteš iskazujući svoje osjećaje...
Rasteš kad si spreman suočiti se sa ogoljelim granama zime,
berući ruže bez obzira na trnje
i označujući put unatoč prašini koja se diže.
Rasteš kad si sposoban očvrsnuti na ostacima iluzija,
i namirisati se otpacima cvijeća...
I osjetiti žareći plamen na ruinama ljubavi!
Rasteš pomažući bližnjima,
upoznajući samog sebe i
dajući životu više nego što primaš.
Rasteš usađujući korijene kako ne bi mogao izmaknuti i pobjeći...
Braneći se kao orao da ne prestaneš letjeti...
Usidrivši se kao sidro i sjajeći kao zvijezda.
Dakle...
Rasteš.
Susana Carizza
/Ovo sam danas primila na mail. Ne moram vam pričati koliko me oduševilo./
komentiraj (27) * ispiši * #
08
nedjelja
listopad
2006
Krv nije voda...
Izrazito mi je dosadno danas. Jučer nisam bila vani (opet), pa sam se probudila relativno rano. Ne znam zašto mi se ne ide van, ali jednostavno mi se ne ide. Čak se i moja mama zabrinula, rekla je da se boji da ne bih počela ostajati svaki vikend doma, da na kraju ne bih ostala „stara cura“... Haha. Ali to nije ono o čemu sam htjela pisati.
Htjela sam pisati o odnosima u svojoj obitelji. Ne znam čini li se to samo meni, ali imam osjećaj da je moja obitelj zbilja disfunkcionalna. A odnosi između pojedinih članova su zbilja svakakvi.
Odnos između brata i mene – ajoj. Mislim, nije tolko loš, ali ima dana kad smo si najbolji na svijetu, a opet, ima dana kad smo na totalnoj ratnoj nozi. Moj najdraži brat ima tu sposobnost da me u trenutku izbaci iz takta. A ja stvarno mislim da sam dobra sestra. Nisam savršena, naravno, ali vjerujem da nisam loša. Jer loša sestra ne dolazi po brata kad ju nazove u 5 ujutro da dođe po njega (a ona, naravno, spava), loša sestra ne laže i ne mulja za brata, ne brani ga i zagovara, ne posuđuje lovu (čak i kad brat radi i redovito prima plaću, a ona ne). A ja radim to sve i još više. I zato poludim kad mi kaže da je on bolji brat nego što sam ja sestra. Al dobro, nije ni on loš, ima svojih svijetlih trenutaka. Znam da su odnosi između braće uglavnom takvi, pa se ne žalim, a i sretna sam što uopće imam brata, jer bi stvarno bilo pusto da sam jedinica.
Odnos između mame i mene – dobar. Vrlo dobar čak. Dosta razgovaramo, nismo baš najbolje prijateljice kao što su mame i kćeri iz „Date my mom“, ali solidno je. Zna skoro sve što se događa kod mene, jedino što nije najbolja kod davanja savjeta.
Odnos između tate i mene – ne postoji. Stvarno, ne pretjerujem, ne postoji. Naš dnevni razgovor se sastoji uglavnom od njegovih rečenica „Odeš mi u dućan po cigarete“ ili „Skuhaj mi kavu“. Ne šalim se. On nema pojma što se događa u mom životu, ne zna kako stojim s faksom, ne zna imam li ili nemam dečka (valjda se ne usudi pitati)... Tako dugo dok ja ne radim probleme, on je zadovoljan. A zapravo znam da me voli, čak više nego brata, znam da sam njegova mezimica, ali jednostavno nismo razvili naviku razgovarati. I čak mi je nekad neugodno nešto tražiti od njega, a znam da bih to odmah dobila. Ne znam, jednostavno je tako.
Odnos između brata i mame & tate – kaos. Moram napomenuti da je moj brat priredio nekoliko ne baš ugodnih situacija mojim dragim roditeljima, ali čini mi se da on ipak ima više povlastica nego ja, koja nikad nisam radila probleme. Nakon svakog njegovog /oprostite na izrazu/ „sranja“, mama viče da on više za nju ne postoji, da ju više ne zanima hoće li ili neće završiti faks, da se neće više brinuti za njega, ali već nakon par dana je sve po starom i on je opet centar njenog svijeta. Nikad nisam shvatila tu ljubav mama – sin i tata – kćer, ali kod mene to funkcionira na taj način. Tata... Nije da ne voli brata, ali ipak neprestano viče na njega. Zapravo, moj tata inače ne zna normalno razgovarati, pa valjda misli da je jedini način da se nešto objasni vika i dreka.
A odnos izmđu mame i tate – nema riječi. Eto, upravo ovih dana ne razgovaraju. Pa si vi zamislite kakav je to odnos.
Živcira me pomalo ta moja obitelj. Hoće se netko mijenjati? Kakvi su vaši obiteljski odnosi?
komentiraj (12) * ispiši * #
03
utorak
listopad
2006
Čudovište zvano... PMS!
Shvatila sam da je ono stanje duha iz prošlog i pretprošlog posta bilo uzrokovano – PMSom. Stvarno mrzim kad me uhvati pms. Tih nekoliko dana ja sam stvarno nesnošljiva. Iz vesele, nasmijane i ljubazne djevojčice, pretvorim se u nervozno, ljutito i čangrizavno stvorenje. A najgore je to što ni ne shvatim da me zapravo drži pms. Uglavnom, tih dana smetaju me i najmanje sitnice. Najradije bih cijeli dan ležala u svom krevetu i buljila u televizor ili spavala. Ljutim se na mamu kad me pozove s dna stepenica da nešto napravim, pospremim, počistim, odem u dućan, bilo što, jer me izvlači iz moje rezidencije. Ljutim se na brata jer me ne pušta na kompjuter kad ja hoću. Na tatu se ne ljutim, ali to je zato što s njim baš i ne razgovaram puno. A koliko tek jedem... Čokoladu, afkors. U tih nekoliko dana kolko me drži pms, ja sam pojela: veliku Milku s lješnjacima, otprilike 5 Nestle mliječnih čokolada, 10-ak Kit Kat chunky čokoladica i skoro cijelo pakiranje čokoladica After Eight. Na kraju svega sam zahvalna Bogu što mi lice još uvijek izgleda kako izgleda. Ovaj put me pms spriječio i da odem van. Nisam puno propustila i ne žalim puno za tom subotom koju sam ja provela pred kompjuterom i tv-om. Ali taman kad ja ostanem doma i odlučim malo petljati po blogu, tamo nešto šarafe, prebacuju, popravljaju, što li... Skoro sam monitor bacila kroz prozor.
No, da... Postanem i jako svadljiva tih dana. Čak se ohrabrim vikati na mamu ako treba, što inače nikad ne radim. A onda moja mama meni samo kaže: „Darla, nauči kontrolirati svoje hormone, nemoguća si!“. Hah. Ko da je to jednostavno. I ko da to nije dovoljno, samo mi se plače. Ali stvarno mi se plače. Dovoljno da me netko krivo pogleda, ja sa suzama u očima odlazim u sobu, bacam se na krevet i cmoljim. I znam da cmoljim bezveze, al meni se baš onda plače i ja plačem. Krasno,zar ne? Ma kažem vam, stvarno sam grozna. Kakve ste vi, blogerice moje najdraže, kad vas uhvati pms?
komentiraj (31) * ispiši * #