But it's time to face the truth...

Vrati me mom svijetu u kojem nisam poznavala tebe.
Vrati me svijetu u kojem sam živjela mirno i spokojno.
Vrati me svijetu u kojem sam živjela pod staklenim zvonom.
Ovo nije moj svijet.
Ovo nije moje vrijeme.
U mom svijetu ja ne plačem.
U mom svijetu ja se ne borim sama sa sobom.
U mom svijetu ja te volim, a da ne osjećam krivnju zbog toga.
Bojim se.
Bojim se da sam te iznevjerila.
Smiješno, znam.
Ti si bio jedini koji me imao cijelu.
Jedini koji me znao na onaj način.
Jedini kojem sam predala i dušu i tijelo.
Jedini koji je znao prepoznati moje želje i strahove.
Sjećaš li se kako sam širom otvorene dlanove polagala na tvoja leđa?
Kako sam svoje hladne obraze grijala na tim istim toplim leđima?
Neka nova leđa su sad pokraj mene.
Neke nove ruke me miluju.
Neke nove usne me ljube.
A ja, okrenuta leđima, sanjam o tebi.
Plačem zbog tebe.
Osjećam da sam te iznevjerila.
Iznevjerila sam ono što smo imali.
Ono što osjećam prema tebi.
Više nisi jedini kojem sam predala svoje tijelo.
Ali zauvijek ćeš biti jedini kojem sam predala svoju dušu.
Boli.
Boli to što znam da nikad neću moći do kraja pustiti.
Boli to što znam da ćeš uvijek imati najvažniji dio mene.
Ne želiš ga, ali ga imaš, nisi toga ni svjestan.
Nikad to nećeš ni saznati.
A ja ću i dalje voljeti tebe.
Misliti na tebe kad budem ležala pored drugog.
I plakati zbog tebe.
I bit ću samo tvoja.
Cijela.
Zauvijek.