29
petak
rujan
2006
Nešto kao update + closing the doors...
E pa moje raspoloženje ide iz lošeg u gore. Otišla sam jučer popodne s mamom do grada, da odem u knjižnicu, da odem po ovo, da odem po ono... I pokraj parka na klupici sretnemo tatinog najboljeg prijatelja. I kaže meni mama da će me ona pričekati tu s njim, nek ja odem u knjižnicu sama. Odem ja, uzmem knjige, izlazim iz knjižnice, stavljam naočale na nos, gledam prema maminoj klupici... I stane mi srce. Ne, nije se mami ništa dogodilo, nego na klupici kraj mame sjedi ON. Sam. Nisam bila ovakve volje kakve jesam zbog njega, ali nije uopće pomogao. Odem ja malo do njega, kojih pet minuta, pitam ga zašto nije došao van kad sam ga zamolila da dođe da popijemo jednu cugu zajedno za moj rođendan (pa nisam puno tražila, zar ne?), on kaže da nema isprike, blebećemo bezveze dalje, ko neki površni poznanici... Dignem se ja, odem natrag do mame, uzimam njen novčanik, odlazim po sladoled, opet se vraćam... A on više ne sjedi sam... Sjedi s curom. Znala sam ja da on ima curu, ali kao da je bila virtualna, jer ih nikad nisam vidjela zajedno. A sad je postala stvarna. Sad mi je to konačno doprlo do mozga. I taj me prizor toliko zabolio da na trenutak nisam mogla disati. I eto, što da vam kažem...
A osim toga, jučer je bio jedan vrlo važan datum za mene, nisam se toga trebala sjetiti... Puno toga ja nisam trebala...
Jučer sam se lijepo isplakala, a sad je vrijeme za novi početak. Neću ga više spominjati, neću slušati o njemu, neću pitati za njega, neću znati kako je, neću znati što je novo kod njega... Znam da ću ga se sjetiti na desetke puta dnevno i znam da će me povremeno uhvatiti ona velika tuga i bol, ali to je bol koju ja moram preboljeti sama sa sobom, i kad me to uhvati, zatvorit ću se u svoj kutak i plakati, plakati, plakati... Isplakat ću sve suze koje će se u meni naći. A onda ću se iz svog kutka vratiti nasmijana, kao da se ništa dogodilo nije... I nitko neće znati...
komentiraj (14) * ispiši * #
27
srijeda
rujan
2006
Kad je sve tako glupo i kao da nema smisla...
Imate li ikad onih perioda kad vam je svega dosta? Mene upravo hvata jedan takav. Nije se dogodilo ništa posebno, ali eto, dosta mi je svega. Sve me živcira i svi me živciraju, a što je najgore, ja ne znam je li problem u njima ili u meni. Nemam pojma što se događa sa mnom i čak sama sebi idem na živce, koje li ironije. Ali zadnjih par dana me takve gluposti izbace iz takta, planem na takve sitnice da se čudim sama sebi. Ne znam. Ne da mi se pričati na telefon kad me mama nazove, ne da mi se pričat na telefon kad me najbolja frendica nazove, što je jako čudno za mene, ne da mi se učiti, ne da mi se čitati, ne da mi se ni izlaziti više... A kad se MENI ne da izlaziti, onda znam da se događa nešto jako čudno. Jednostavno bih cijele dane ležala i ljenčarila, ne radila apsolutno ništa, uživala u miru i tišini svoje sobe.A mrzim sebe kad sam takva, jer sam inače puna energije, optimizma, aktivna i živahna... Jedino me moja F drži na životu sa svojim nenadmašivim šalama i planovima za budućnost... Kava s njom mi uljepša dan. Hvala ti, F...
/ I još me sad fino jedna muha izaziva, uporno leti i leti oko moje glave i monitora, baš me tjera da ju ubijem. /
No, da. Ali i nije sve loše, zapravo. Položila sam ispit iz psihologije, vidim da su moji najdraži blogeri držali fige... Hvala vam, hvala... Iskreno, nisam vjerovala da ću proći, jer sam učila tri i pol dana (baš učila) i jer sam muljala i namatala na veliko. Inače nemam tu sposobnost da se na dvije stranice vrtim oko iste rečenice, ali ovaj put sam si stvarno dala truda i očito sam uspjela... I, nešto još bolje, navodno nam se poništava izborni predmet, tj. ne moram ga polagat, pa mi ostaje još jedan ispit da očistim godinu. Ajde bar nešto ide meni u prilog.
I... Nema ničeg posebnog da bih vam pisala, kad vam kažem, postala sam čangrizavo stvorenje, samo što ne lajem.
/ I da, ubila sam onu muhu. She asked for it. /
komentiraj (15) * ispiši * #
25
ponedjeljak
rujan
2006
Ništa zanimljivo...
Hvala svima na čestitkama i lijepim željama, nadam se da će se ostvariti... Slavlje na kraju i nije ispalo onako kako sam očekivala, ali naravno, to se meni uvijek dogodi. Ja se krasno ušminkala, u novoj haljini, nova boja kose (jeap, crna sam ispala, a trebala sam biti tamno smeđa - al ajde, kaže moj frizer da će se nakon nekoliko pranja to unormaliti), spremna za dobar provod, a onda na kraju ostale samo moja najbolja prijateljica F i ja. U biti, znala sam da će se takvo nešto dogoditi, ali ipak, bilo mi je malo žao što i druge cure nisu dijelile to uzbuđenje sa mnom. No, nije bilo loše, kasnije smo se nas dvije skompale s društvom moga brata, bilo je smijeha, bilo je cuge... Sve u svemu, dobar provod.
Nemam baš inspiracije... Učim za sutrašnji ispit, iako to sve nekako preko volje, bez pritiska, jer znam da imam uvjet, pa mi se ne da... A znam da bolje za mene da to riješim što prije.
I tako... Navečer putujem opet u metropolu i opet moram ostati do petka, a ne da mi se...
Dosadno mi je ovih dana... Vama nije?
P.S. I jedna posebna zahvala najdražoj blogerici Simonne na najljepšoj rođendanskoj čestitki ikad!
komentiraj (16) * ispiši * #
23
subota
rujan
2006
I eto, dan po dan, stigao i moj rođendan... Ne znam jel da se smijem ili da plačem...
Stigla jesen, a to znači - moj rođendan! 
I tako ja sad sjedim pred kompjuterom, čitam poruke najdražih mi ljudi koji me se sjete točno u ponoć (cima, prva si)... I razmišljam što želim. A želim samo jedno - da i dalje budem sretna kao što sam bila do sada. Dobro, može malkice sretnija. Ali sve i da ostane sve kako jest, neću se buniti. Uživam u svemu što se nudi, shvaćam da nema smisla uzrujavat se i gubit živce oko nevažnih stvari kad ima toliko sitnica koje me vesele.
A danas ću ja to i proslaviti... Oooo, itekako hoću... Girls just wanna have fun! ;)
Eto, tako, sretan mi rođendan! A sad očekujem vaše čestitke - i nemojte škrtariti... ;)
Ljubim vas sve!
komentiraj (25) * ispiši * #
12
utorak
rujan
2006
Ne želim nikad više vući kofer, a kamoli se seliti... ;)
Došla sam danas doma iz Zagreba i osjećam se kao da me pregazio parni valjak. Razlog – selidba u novi stan. Naime, LaRamie i ja smo cimerice već godinu dana i živjele smo u starom stanu sve dok naše strpljenje nije došlo do granice koja se više nije mogla pomaknuti. Ne mogu se žaliti da je stan bio loš – nije. Bio je udoban, dosta velik, dvije sobice (jest da je svaka bila minijaturna, ali svaka je imala svoju), kuhinja je bila stvarno velika (a najmanje smo je koristile), kupaonica je isto bila velika, čak smo imale svaka svoj umivaonik, hehe... Lokacija – centar, kneza Mislava, kod Sheratona, 5 minuta do kolodvora, 10-ak minuta do trga, meni kojih 7 minuta pješice do faksa... Sjajno. Problem je bio u tome što je stan imao još jednu veeeeeliku prostoriju koja je bila pod ključem. A u toj su prostoriji povremeno boravili vlasnici koji inače žive u Mađarskoj. Isprva je to bilo ok, nisu bili često u stanu, a i kad su došli, ostali su možda dan, dva – dalo se pretrpjeti. E, ne znam jel se to meni samo čini ili ne, ali oni su dolazili u Zg sve češće i češće, a naša privatnost se svela na minimum. A ipak nije ugodno dijeliti kupaonicu s nepoznatim osobama. Počeli su provoditi sve više i više vremena u stanu, nas je u ljetnim mjesecima bilo jako malo, možda dva dana mjesečno, ali ipak smo NAS DVIJE morale plaćati sve režije. E, pa ne može to tako. I nakon ne znam koliko oglasnika, oglasa, poziva i svega što ide uz to, našle smo novi stan. Vlasnici iz našeg grada, znamo ih, nema ih u Zagrebu, opis stana zvuči odlično... To je to. Tako smo mi otkazale stari stan, i unajmile novi – ali na blef. Stan nismo ni vidjele. I tek je mene jučer navečer panika ulovila – što ako taj stan ne liči ni na što? Onda me uhvatila nostalgija – jer ipak sam ja u tom stanu, u toj maloj sobici svašta prošla, neke veeeelike i neke manje velike stvari, bilo je odličnih tuluma i fešta i nekako mi ju je baš bilo žao napustiti... Ali, da skratim, novi stan je odličan. Ima velik dnevni boravak, solidnu kupaonicu, veliku sobu, kuhinju i blagovaonu... Odlično.
Sad je trebalo preselit stvari. Budući da sam ja u starom stanu živjela godinu i pol, stvari u toj sobi bilo je i previše. Vjerujte, imam kofer dovoljno velik da u njega uguram i LaRamie (i ne, ne moram ju prethodno raskomadati, stane cijela), ali ipak sve stvari nisu stale. Tako smo nas dvije uz pomoć jednog dečka teglile te stvari ko neki klošari po ulici, svaka s nekoliko rukasaka na leđima, nekoliko vrećica u rukama i vukući kofer iza sebe. Naravno, nismo sve mogle preseliti odjednom, pa smo morale još jednom natrag do starog stana, pa potrpati preostale stvari i opet u novi stan. Ali – uspjele smo. Ok, ostao je samo televizor kojeg stvarno nismo mogle nikud ugurati, pa ćemo se po njega naknadno vratiti.
I tako – stan je naš, a već vidim kako će dobre fešte biti u njemu... I budući da je mojoj cimi nedavno bio rođendan, meni je uskoro, spojit ćemo to s useljenjem i dobro proslaviti... (svi zainteresirani nek se jave na mail ili icq, hehe).
Još jednu verziju selidbe s, vjerujem, više detalja, možete, možda već sad, a možda uskoro, pročitati kod LaRamie... A ja si idem ruke namazat s Deep Relief kremom jer znam da ću se sutra probuditi s upalom mišića na njima.
I da, još gore, sutra idem k zubaru... A ja MRZIM zubare. A nije to tako strašno, jelda, ma nije...
komentiraj (32) * ispiši * #
04
ponedjeljak
rujan
2006
Zašto Darla ne može noću spavati...
Ah, evo, smirile se malo strasti i emocije, mogu napisati smisleniji post i izanalizirati sve što mi se događa zadnjih dana...
Hmmmm... Ali da bih mogla sve prepričati, moram izmišljati imena. A ne da mi se to. Nazvat ćemo dečka kojeg volim jednostavno i nekreativno X, a dečka s kojim (recimo) nešto počinjem Y.
Da situacija bude bolja, X i Y se poznaju. Zapravo, više nego poznaju. Oni su si kao dobri. Normalno, živim u maloj sredini, tko tu koga ne poznaje. Ali baš ja nisam računala na to da su si dobri.
Y zna za X. Zna jer sam mu ja rekla. Rekla sam mu zato što sam smatrala da je u redu da sve bude otvoreno i iskreno od početka, da ne bi kasnije bilo „nismo znali“. Dakle, znali smo.
I tako ja fino odem u petak van, kad u moj omiljeni birc ušeta prvo Y. Nisam sigurna da me registrirao odmah od početka, nije ni bitno. Kojih desetak minuta kasnije, uletava X. U mojoj glavi frka, panika, o ne, kud sad, kako sad, zašto...??? Slijedi nešto još gore... Y prilazi X, počnu dečki fino razgovarati... Ja sam mislila da će me srce izdati. Jer, naime, kad sam ja ispričala Y za X, on se lijepo ponudio da će razgovarati s njim, da će nam pomoći da budemo zajedno. Pomoći? Kome? Njemu? Njemu ne treba pomoći, pa znamo točno kako stojimo. Uglavnom, make this story short, na kraju večeri, ja sam zabrijala (ne volim tu riječ, ali eto) s Y. I sad, da rezimiram:
Dakleeee... S X je sve gotovo. Barem s njegove strane. S moje osjećaji još postoje. I to je ono što me sprečava da probam s Y. Y je dobar dečko, pametan, sladak... E, sad tu ide ono „ALI“. Jeste možda gledale Kućanice večeras? Kad je Susan rekla da joj treba munja da joj kaže da je to to? To treba i meni. Zapravo, mislim da to treba svima nama. Treba mi ona iskrica, oni trnci u dnu želuca, onaj neki znak... A toga trenutno nema. I ako je suditi prema dosadašnjem iskustvu, ako ga nema sad, velika je vjerojatnost da ga neće biti uopće. Ili ga ima ili ga nema. Crno ili bijelo, nema sivog. Vjerojatno znaka nema upravo zbog ovih gore navedenih osjećaja prema X.
Ali ako se ja sad ne maknem od X, vjerojatno nikad neću. Dosta mi je živjeti u iluziji i gajiti nade za nešto za što znam da se neće dogoditi. Samo, teško je narediti srcu što da osjeća, zar ne? Jednostavno je teško.
Rekao mi je Y da ne može biti sa mnom sve dok ja mislim na ovog drugog. A kad ću ja prestati misliti na tog drugog? Ne znam, ali imam osjećaj da će trebati vremena i vremena... Ili jednostavno nova ljubav.
Jer, kako je Susan rekla, ona više ne vjeruje munji. Sve veze u kojima je osjetila udar munje su bile promašaj. Možda je baš ova veza ono što će polako prerastati u ljubav koja će trajati godinama. Možda.
Mislim da meni treba neka vrsta zaključka mog odnosa s X. Mislim da mi treba jedan odlazak na kavu gdje će on meni reći da je on sretan ovako kako je, da želi da ja budem sretna s Y, da nas dvoje nikad nećemo biti zajedno. Jer ja se još nadam, koliko god to glupo i besmisleno bilo, ja se još nadam. A bojim se tog odlaska na kavu jer sam svjesna da će to završiti upravo na taj način, a meni će se konačno srušiti svijet. I svjesna sam toga da se taj svijet mora srušiti, ali ja se još uvijek grčevito držim za ruševine i ne dam ga.
I recite mi sad, jesam li ja normalna? Treba li uz ove sve izmiješane emocije dati šansu Y da me osvoji ili...? Pomozite.
komentiraj (23) * ispiši * #
02
subota
rujan
2006
U svemu sad mogu naći nešto lipo i reći: "Živote, dobar ti dan!"
Nova ljubav na vidiku? Hmmm... Da, vjerojatno. Hoću li iskoristiti tu šansu? Možda. NE ZNAM. Sve bi trebalo biti savršeno, ali... Uvijek postoji ali. Dobar je, stvarno je dobar. I vidim da je zainteresiran. Ali šta da radim kad mi je u mislima netko drugi... Možda bih zaboravila na njega da ga nisam vidla danas. Ali jesam. I uputio mi je s druge strane prostorije jedan veeeeliki osmijeh. I moje srce ne može, a da ne zatitra kad ga vidi. Ma, sve će biti u redu, kažu da nova ljubav pomaže zaboraviti staru. Nemam što izgubiti, riskirat ću. Što vi kažete?
komentiraj (11) * ispiši * #