Marketing
Zašto Darla ne može noću spavati...
Ah, evo, smirile se malo strasti i emocije, mogu napisati smisleniji post i izanalizirati sve što mi se događa zadnjih dana...
Hmmmm... Ali da bih mogla sve prepričati, moram izmišljati imena. A ne da mi se to. Nazvat ćemo dečka kojeg volim jednostavno i nekreativno X, a dečka s kojim (recimo) nešto počinjem Y.
Da situacija bude bolja, X i Y se poznaju. Zapravo, više nego poznaju. Oni su si kao dobri. Normalno, živim u maloj sredini, tko tu koga ne poznaje. Ali baš ja nisam računala na to da su si dobri.
Y zna za X. Zna jer sam mu ja rekla. Rekla sam mu zato što sam smatrala da je u redu da sve bude otvoreno i iskreno od početka, da ne bi kasnije bilo „nismo znali“. Dakle, znali smo.
I tako ja fino odem u petak van, kad u moj omiljeni birc ušeta prvo Y. Nisam sigurna da me registrirao odmah od početka, nije ni bitno. Kojih desetak minuta kasnije, uletava X. U mojoj glavi frka, panika, o ne, kud sad, kako sad, zašto...??? Slijedi nešto još gore... Y prilazi X, počnu dečki fino razgovarati... Ja sam mislila da će me srce izdati. Jer, naime, kad sam ja ispričala Y za X, on se lijepo ponudio da će razgovarati s njim, da će nam pomoći da budemo zajedno. Pomoći? Kome? Njemu? Njemu ne treba pomoći, pa znamo točno kako stojimo. Uglavnom, make this story short, na kraju večeri, ja sam zabrijala (ne volim tu riječ, ali eto) s Y. I sad, da rezimiram:
Dakleeee... S X je sve gotovo. Barem s njegove strane. S moje osjećaji još postoje. I to je ono što me sprečava da probam s Y. Y je dobar dečko, pametan, sladak... E, sad tu ide ono „ALI“. Jeste možda gledale Kućanice večeras? Kad je Susan rekla da joj treba munja da joj kaže da je to to? To treba i meni. Zapravo, mislim da to treba svima nama. Treba mi ona iskrica, oni trnci u dnu želuca, onaj neki znak... A toga trenutno nema. I ako je suditi prema dosadašnjem iskustvu, ako ga nema sad, velika je vjerojatnost da ga neće biti uopće. Ili ga ima ili ga nema. Crno ili bijelo, nema sivog. Vjerojatno znaka nema upravo zbog ovih gore navedenih osjećaja prema X.
Ali ako se ja sad ne maknem od X, vjerojatno nikad neću. Dosta mi je živjeti u iluziji i gajiti nade za nešto za što znam da se neće dogoditi. Samo, teško je narediti srcu što da osjeća, zar ne? Jednostavno je teško.
Rekao mi je Y da ne može biti sa mnom sve dok ja mislim na ovog drugog. A kad ću ja prestati misliti na tog drugog? Ne znam, ali imam osjećaj da će trebati vremena i vremena... Ili jednostavno nova ljubav.
Jer, kako je Susan rekla, ona više ne vjeruje munji. Sve veze u kojima je osjetila udar munje su bile promašaj. Možda je baš ova veza ono što će polako prerastati u ljubav koja će trajati godinama. Možda.
Mislim da meni treba neka vrsta zaključka mog odnosa s X. Mislim da mi treba jedan odlazak na kavu gdje će on meni reći da je on sretan ovako kako je, da želi da ja budem sretna s Y, da nas dvoje nikad nećemo biti zajedno. Jer ja se još nadam, koliko god to glupo i besmisleno bilo, ja se još nadam. A bojim se tog odlaska na kavu jer sam svjesna da će to završiti upravo na taj način, a meni će se konačno srušiti svijet. I svjesna sam toga da se taj svijet mora srušiti, ali ja se još uvijek grčevito držim za ruševine i ne dam ga.
I recite mi sad, jesam li ja normalna? Treba li uz ove sve izmiješane emocije dati šansu Y da me osvoji ili...? Pomozite.
Post je objavljen 04.09.2006. u 23:41 sati.