Pregled posta

Nastavljamo u ugodnom tonu...

Ajme, kako sam pospana danas. Cijeli dan spavam. Da nisam sad morala voziti brata na vlak, vjerojatno bih nastavila spavati do jutra. Bila sam vani, konačno, nakon dva vikenda. Bilo je iznenađujuće dobro. Odlično čak. Bila sam u klubu u koji inače ne izlazim (ne zbog mene, da ne bi bilo zabune), naplesala sam se, nasmijala sam se, nazezala sam se... Dugo mi već nije bilo tako veselo vani. I za kraj večeri, stala sam na benzinskoj da si kupim Pringlese... Mmmm... Već se veselim idućem izlasku.
Dobro, bilo je i nekih prizora bez kojih sam apsolutno mogla, ali ne može sve ipak biti savršeno, zar ne? Naravno, radi se o njemu. Znam da sam rekla da neću pisati o njemu, ali ovo je tu samo da budete ponosni na mene. Vidjela sam ga opet s njom. Vidjela sam kako njegova ruka klizi po njenoj nozi. Vidjela sam ga kako ju ljubi. ALI! Nisam dopustila da me izbaci iz takta. Nisam plakala. Naposlijetku, nije me to toliko pogodilo koliko bi me pogodilo nešto takvo prije nekoliko mjesece. Znači, istina je, vrijeme zbilja liječi rane. Trebat će meni još dosta vremena, ali na dobrom sam putu. Jeste ponosni na mene, ha?
A zapravo i nemam puno vremena misliti na njega. Predvanja su počela, zapravo su mi jako zanimljiva (a mislila sam da je to nemoguće). Pregovaram o nekim stvarima koje bi mogle biti jako korisne za mene, a ako to ostvarim, bit ću još zauzetija. I stvarno mi je dobro. U globalu, ne mogu se uopće požaliti. Našla sam svoj unutarnji mir.

Kad smo već kod unutarnjeg mira, još jedan mail koji sam primila... Nađite svoj unutarnji mir.