Danas sam otišla na jedan portal pogledom preletjeti vijesti, onako letimično. Pojma nemam zašto, ja vijesti obično ignoriram. Na žalost, ne mogu ih toliko ignorirati, a da one ne probiju oklop i dopuze do mene. Pisalo je nešto u stilu: Pogledajte Knutove posljednje trenutke. Nisam shvatila odmah, na moment mi se činilo kako je riječ o nekom povijesnom filmu? Već sam krenula vidjeti završnu scenu epa, kada mi se ruka zaledila u pokretu. Misle li oni to na onog medvjedića? Jedino što me preplavilo u tom trenutku bio je bijes, onaj strašan iskonski bijes koji valjda osjećaju ljudi kada su nemoćni pred ovakvom dozom bešćutnosti. Da se razumijemo, ja nisam ni znala da Knut postoji do prije par dana. Jedino što sam znala o njemu je bilo da je umro. Isto kao što nisam poznavala onog alpinista koji je umro od plućne embolije. Ono što mi se usjeklo u pamćenje bilo je patološka potreba snimati zadnje trenutke njegovog života. Od onih koji su penjali se s njim, od onih koji su ga u tom trenutku trebali zagrliti. Kolika mora da je ljudska bešćutnost koja grli kameru umjesto čovjeka koji umire? Kako moraš biti devijatan da snimaš medvjedića koji umire i objavljuješ tu snimku po portalima? Čini mi se kako se napretkom tehnike baš ništa promijenilo nije u ljudima. Još od onda kada je svjetina zabila klinove Kristu kroz zapešća. Volim vjerovati kako u svima postoji bar mrvica dobra, ona s kojom se rađamo. Da li ta mrvica dobra čini dobrim susjedima one koji rošitljaju nedjeljnim jutrima, dok istovremeno imaju svoj mali privatni podrum pun incestuozne djece? Da li ta mrvica ljubi neku buduću Evu Braun istovremeno smišljajući kako potamaniti neke nove Židove? Nema opravdanja, ponekad ga jednostavno nema. Objavljivati snimke posljednjih trenutaka medvjedića, gorućeg čovjeka u autu ili umirućeg alpinista meni je potpuno jednako. Nema te žrtve koja može opravdati toliku ogrezlost u prijezir. Nema te ljubavi, ni praštanja kojom bih mogla smatrati ih onim najboljim što evolucija nudi. Jednostavno, neka im oproste oni koje su snimali dok su umirali. Jednom. |