Baš tako je pisalo na mostu. Što joj je bilo da ostavi tu poruku? Kakva je to uopće poruka? Sjetila sam se kako sam čitala da samoubojice inače skidaju naočale kada skaču sa zgrada. Ona je ostavila torbicu. Ja sam gledala u portal i pokušavala odgonetnuti koje je marke torbica? Je li skupa? Da, znam da je suludo, ali ubijte me prvo sam to pogledala nakon poruke. Što je imala u torbici? Oproštajno pismo, dokumente, novčanik, maskaru, ruž...ili ništa od toga? Ništa ne znam o njoj, kao ni o njemu koji je skočio za njom. I da postoje imena, meni ništa ne govore. Zaboravila bih ih jednako brzo kao i lica. On je nepoznati junak, ona žena koja je skočila s mosta. Ali, pamtiti ću tu torbicu. Jer znam, žena se nikada ne odvaja od svoje torbice osim kada odustane. Onako, zaista odustane. Onako kako je odustala jedna druga kojoj pamtim ime. Bila je plava, plavih očiju, ranjene duše, mlada i slomljena. Na nekim fotografijama iz vremena djetinjstva, gleda u objektiv na proslavi mog rođendana u "najljepšem malom mjestu na svijetu". Odselile smo se obje, otišlo je puno nas s te fotografije u druga mjesta, druge gradove ne tako lijepe. Ništa nisam čula o njoj sve dok nisam pitala jednom kako je? Rekoše mi:"Bacila se pod vlak". Bez poruke. Zakoračila je na prugu i okrenula leđa nadolazećem vlaku. Okrenula je leđa životu već odavno, bolest je pobijedila. Odustala je konačno. I nije bilo slučajnog prolaznika da je spasi. Da li je imala svoju torbicu uza se? Da li je imala ruksak na leđima? Nevažno je. Važno je znati kako je jedan pošten nalaznik uspio pronaći vlasnicu napuštene torbice na Savskom mostu. Oteo je konačnom odustajanju. Bez oklijevanja. Bez traženja nagrade. |