Hiperborealni vjetrovi

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti
Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

30.01.2006., ponedjeljak

Četverac s alkoholu sklonim kormilarom

Ispricavam se onima osjetljivima na patetiku, emocije i slicna govna, ali dobar dio teksta je napisan putem pa se lijepo moze primijetiti i postupna promjena raspolozenja. Pojedinci slabijeg zeluca, bubrega, slezene, jetre, gusterace, pankreasa, slijepog crijeva i ostalih organa, slobodno neka preskoce prva dva do tri teksta.



Srce tame

Putujem na jug. Vlak je, kao i obicno, pun, ali ovoga puta cak i nije pretrpan. Preko puta sjede dvojica, birokratski tipovi, nizi partijski duznosnici, rekao bih (da su visi, ne bi bili u ovom vlaku), pomalo trbusasti, ozbiljno obuceni, odijelo, kravata, ali debele heklane vunene duge gace koje im vire iz nogavica onemogucuju ikakav dojam otmjenosti. Stariji, omanji, s pepeljarama na ocima, satima ne prestaje mljeti. Na svu srecu ne zatupljuje mene, vec mladjeg kolegu. Iznosi svoje misljenje o svim drustvenopolitickim problemima koji zavredjuju imalo paznje, svako toliko samozadovoljno potvrdjujuci vlastitu mudrost i pronicljivost pitanjem: Je li tako ili nije, nastavljajuci bez cekanja na odgovor. Monolog prekida samo da bi uz glasni, autoritativnozadovoljni uzdah otpio pokoji gutljaj vruce vode iz termosice. Kao da time zeli neukoj raji pokazati da i oni najodgovorniji zive skromnim i zdravim zivotom i uzivaju u svijetlim kineskim tradicijama skromnosti i asketizma.
Ona sestorica s druge strane prolaza izgledaju, zvuce i ponasaju se kao copor babuna. Onda kupuju kikiriki i zabezeknuto gledam i ne vjerujem da slicnost moze biti tolika! Osim sto su, kao i skoro svi u vlaku, obuceni u odijela i crne lakovane cipele. Ali sve skupa toliko ofucano i prasnjavo da je dojam siromastva i prljavstine samo jos jaci. I naravno, uz obavezne debele heklane vunene duge gace koje vire iz nogavica. Sljakeri, putuju tamo gdje ima posla. I tako vjerojatno jos od prije svoje petnaeste godine. Dok hrpa smeca i hracaka na podu raste, oni bucno kartaju. Onda im to dosadi pa pocinju kartati za novac. Zavrsava tako da najinteligentniji u coporu odere najveceg galamdziju za tjednu placu. Evolucija na djelu.
Za to vrijeme vani, pod sivim nebom, promicu sivi, prljavi gradovi, isto takve rijeke, siva rizina polja, zamuljene sivosmedje barustine, pokoja skupina ruznih kuca, sivi ljudi i siva goveda. Poput onog Dickovog svijeta iz Ubika, kojeg zahvaca bolest ubrzanog starenja i sve naglo propada, sivi i raspada se u prah. A mozda je pomalo nalik i onom potrosenom, iskoristenom svijetu bez boje, okusa i mirisa iz Kingovih Langolijera? Samo sto su ovdje Langolijeri zakazali i nikako da stignu.
Izmedju ramena one dvojice s pocetka vidim samo bocu zestokog pica i par najumornijih, najbezivotnijih i najbolesnijih ociju koje sam ikada vidio. I suncem opaljenu staracku glavu. Zapravo, skoro pa mrtvacku jer izgleda kao da je koza navucena ravno preko lubanje. Jezovito. Onih par misica se ostro ocrtava dok vrlo polako i nezainteresirano zvace. Povremeno, odmjerenim, sporim, skoro automatskim pokretom otpija gutljaj. Vjerojatno je i on nekada bio kao onaj copor od prekoputa, ali sada, tridesetak godina kasnije, ostala je samo potpuno potrosena ljustura, ravnodusna prema svemu, koja se krece jos samo po inerciji. Zavrsava rucak, otpija posljednji gutljaj i sprema bocu. Na trenutak mi se ucinilo da se moze primijetiti neki uzitak u tome, ali oci cijelo vrijeme ostaju potpuno bezivotne. Sve dok ne dodje vrijeme da skine svoju vrecu i polako sidje s vlaka. Odlaze i babuni. Glasno se svadjajuci. Ona dvojica prekoputa, premjestaju se na udobnije mjesto. Ja idem dalje. Samo sto dalje.




- 06:12 - Komentari (28) - Isprintaj - #

28.01.2006., subota

Pločice i štrample subotom

S obzirom na sve brojnije zahtjeve i sve jaci pritisak sirokih citalackih masa, odlucijo se i ja komercijalizirati te popustiti zahtjevima publike. Stoga, eto plocica (ne vidi se bas cijela kuca, ali nema ni veze jer i ostatak izgleda upravo tako), ne bas strampli, ali svakako je rijec o uobicajenom zenskom odjevnom predmetu u Kini u zimsko doba, a kojeg je unas poprilicna rijetkost vidjet (sve se bojim da ovakvim jeftinim trikovima necu uspjeti zavarati ribafisha i da ce me nastaviti maltretirati sve dok mu ne uslikam kur...hm...djevojcice u stramplicama), a nije ni ponedjeljak, vec sam vas iznenadio neki drugi dan u tjednu. Pace, subotu.
Usput se slika uklapa u koncepciju proslog posta jerbo je uslikano u istom onom seocu, a pritom mozete vidjeti i tipicne secuanske face. I, dakako, mozete primijetiti i da se u ruralnim krajevima bas i ne obaziru previse na nastojanja vlade da smanji prirast stanovnistva.

(a u desnom donjem kutu mozete primijetiti i one krasne drvene stolceke i klupice grube izrade)


Image hosting by Photobucket


E da, zaboravih cestitati novu, Psecu, godinu.
- 04:45 - Komentari (13) - Isprintaj - #

23.01.2006., ponedjeljak

Vesnicko má stredisková

U Secuanu je bilo najegzoticnije kad me prijatelj odveo kod bake i dede na selo, gdje smo ostali jednu noc. To je bilo prvi puta da se u Kini osjetim da sam kao doma. Sela im se sastoje od skupina po 5 do 10 kuca i zive kao manja plemenska zajednica. Nazalost su i oni u jednom trenutku imali dovoljno novca da poruse stare kuce i izgrade nove, betonske. I naravno, ako ste na trenutak posumnjali, obuku ih u plocice. Ali onda nisu imali dovoljno novaca (ili interesa, jos nisam bio ni u jednom stanu u Kini u kojem bih se osjecao ugodno. Da li ne znaju? Ne zele? Kombinacija? Ajde, danas ponetko vec stavi parket u spavacu sobu. Inace su podovi uglavnom betonski. Ili pokriveni plocicama.) da kucu urede iznutra, tako da su posvuda samo goli, ozbukani zidovi i betonski pod i isto takav strop iz kojeg viri komad zice i na njemu zarulja. Ali po obilnom namjestaju ipak se lako prepozna namjena: ako je na sredini, inace potpuno gole sobe, krevet, rijec je o spavacoj sobi; ako vidis stol, klupu i par stolaca (na svu srecu jos uvijek drveno, ali totalno grube i primitivne izrade. Zaljub!), rijec je o blagovaonici, koja ujedno sluzi i kao dnevni boravak, ali tamo su zidovi obicno pocrnjeli od dima jer se u neposrednoj blizini nalazi i kuhinja, a kuha se na klipove od kuruze; ako na podu ima samo pokoja hrpa bambusovog granja, rijec je o radionici (sami jos uvijek rade sve kosare i slicne stvari od bambusa. Ponovo: zaljub!). E, zaboravih, u jednoj od spavacih soba (glavnoj), preko puta kreveta moze se naci i televizor. Tamo je obicno sva seoska klincadija. Zahod? Iz kuhinje se ide ravno u svinjac, gdje se ujedno nalazi i rupa u podu koja sluzi kao zahod. Nije bas najpogodnije za citanje novina na zahodu, ali imas s kime pricati, a to je jos bolje. Kupaonica? Navecer se svi skupe u sobi koja sluzi kao dnevni boravak posjedaju na klupe i stolce, pricaju i tocaju noge u lavorima. Neki u plasticnim, ali nadje se jos i pokoja drvena kaca. Sa sjetom sam se prisjetio kako bi nekoc davno susjeda Ana na sporetu zagrijala vodu da bi pokojni Ivek (muz joj) (legenda! pijanec. te stoga jos veca legenda), kada bi dosao doma s posla, mogao u emajliranom lavoru tocati noge. Zakon su lavori. Treba ih zastiti kao ugrozenu vrstu. Odluto ja…Kad vec spomenuh pijance: pije se pivo (nazalost nemaju podrum pa nije sa sedme stepenice) i neka zestica. Ali ne klasicni kineski Bai Jiu (kojeg bas i ne volim), nego kupe najjeftinji cisti spirit (reko bi da je od kuruze radjen) i stave neke trave unutra da dobije malo okusa i boje. I naravno, case ne postoje, pije se iz zdjelica. Strasno mi se dopala ta atmosfera. Stvarno sam se dobro osjecao.
Nazalost smo vec iduci dan otisli odatle (ja htio ostat), ali ne bilo kako: otpjesacili do ceste i tamo uzeli taksi. Motor. Nas trojica. I taksista cetvrti. Nemojte ni pitati kak smo stali gore. A meni to bilo prvi puta u zivotu da se vozim na motoru. A vozac cijelo vrijeme sijece potpuno nepregledne zavoje! Premro od straha. I inace su Kinezi puno mastovitiji od nas sto se taksija tice. U tih tjedan dana sam se vozio u: 1. autu-taksiju; 2. motoru-trokolici-taksiju; 3. vec spomenutom motoru-taksiju i 4. biciklu-trokolici-taksiju! Ovaj zadnji je zamijenio nekadasnje rikse. U Wuhanu ih nazalost nema. Stvarno je savrseno prijevozno sredstvo za grad. Dok ne dodjes do uzbrdice. Onda sofer odbije ici dalje.
Sto se nocnog zivota tice, bilo je sadrzajnije nego u Wen Chuanu. A i prilicno me ugodno iznenadilo da su secuanske cure mnogo manje stidljive od ovih u Wuhanu. A mogu poprilicno i popiti. Mislim da je dovoljno da spomenem da sam zavrsio na karaokama (to je u Kini glavni oblik zabave mladih jerbo tu rijetko tko ide u disko) pjevajuci "My heart will go on" (onu iz "Titanica") u duetu sa poprilicno pripitom sedamnaestgodisnjom kineskinjom. A kasnije smo otpjevali i "Ups, I did it again" od Britney Spears. Ali bez brige, nisam se popalio na nju. Nego na njezinu sestricnu. Njoj je ipak devetnaest.
I tako, nakon toplog Secuana i vrucih Secuanki, ponovo nas je docekao Wuhan ispod nule. I severac je duvo ladan. Ali bar imam dokaz da nisam pretjerao u procjeni hladnoce u sobi. Naime, kad sam ukljucio bojler, temperatura vode je bila 6 stupnjeva! Znaci da u sobi moze biti samo hladnije.

Na svu srecu, kao sto se na slici moze i vidjeti, nisu uspjeli porusiti sve stare kuce. Nazalost uglavnom sluze kao spremista. Iza se nazire komad nove plocicaste grozote. A nazire se i bambusov sumarak. Koji sluzi i kao groblje za upokojene clanove plemena. A pokazali su mi i lijesove koji cekaju u glavnoj seoskoj prostoriji, koja se koristi samo kad netko umre, na djeda i baku (kao najstarije). Lijes je vrlo skup te se stoga unaprijed spara i kupi da se covjek ne bi nasao u neugodnoj situaciji ako iznenada odapne. A zgodno je i imati vremena provjeriti dal’ ti pase po dimenzijama. Samo moras paziti da se ne udebljas.

Image hosted by Photobucket.com

Prilog pozavanju problematike ransporta u Secuanu:

Image hosted by Photobucket.com

Prilog pozavanju problematike ransporta djece u Secuanu:

Image hosted by Photobucket.com

Secuanski krajobrazi:

Image hosted by Photobucket.com

Image hosted by Photobucket.com

Image hosted by Photobucket.com



P.S. Ostao sam duzan objasnjenje za one vojnike Wermachta iz proslog posta: sjetio sam se onih scena iz filmova u kojima trpaju ljude na vlak i salju ih u logore. A uvijek sam se, gledajuci to, pitao koliko treba covjeku da potpuno izgubi ikakav osjecaj sucuti i da umjesto ljudi vidi samo stoku.
Malo. Jako malo.

- 14:52 - Komentari (23) - Isprintaj - #

15.01.2006., nedjelja

Prilog poznavanju problematike stocnog transporta u Kini

Kako se blizi Nova godina (kineska, naravno), sto je ovdje najvazniji praznik, dapace, ljeti mnogi studentii uopce ne idu doma, nego ostaju na faksu i uce, ali za Novogodisnje praznke svi idu doma, mogao bih napisati pokoju o dogodovstinama od prije godine dana. Nisam isao doma, ali zahvaljujuci poslovicnoj kineskoj gostoljubivosti, nisam praznike proveo u sobi. Prvo sam bio par dana u posjeti prijatelju u obliznjem (70-ak km) gradicu (Wen Chuan, ako vas interesira). Tamo sam docekao i Novu (buduci da je vezana na lunarni kalendar, ne pada svake gdine u isto vrijeme, prosle je bila 8.2.). I to pred tv-om s njegovim starcima gledajuci kineski novogodisnji program. Tu to svi gledaju, sto znaci umalo pa milijarda ljudi. Nazvao bih to cisto solidnom gledanoscu. Onda smo iza ponoci prvo isli ispucati petarde. I pritom se skoro ugusili jer je ulicu svu prekrio gusti crni dim (hehe, bas me oraspolozio ovaj citat). Da ulicu!!! Cijeli grad. A vjerojatno i cijelu Kinu. Skroz su ludi za petardama. Pa potom isli na internet chatati s njegovim prijateljima. Koji uglavnom zive u istom tom gradu, znaci najvise par kilometara udaljeni. Toliko o kineskim novogodisnjim tulumima.
Ostalo smo vrijeme samo jeli. Straota jedna.

Fokusirate li svoju paznju na lijevi dio slike, otkriti cete mladica kineskog porijekla koji mi je bio domacin u dosadasnjem dijelu price. A fokusirate li se potom par centimetara udesno, naci cete tamo i osobu bez koje biste bili uskraceni za bezgranicno zadovoljstvo prilikom citanja mojih dogodovstina s puta u Secuan iz drugog dijela price. A koja je usto zadnjih par mjeseci i cimer nizepotpisanom.

Image hosted by Photobucket.com

U Wuhanu me ispratio snijeg i sjeverac (smrzno se nacisto) i tako sve dok se nismo priblizili Secuanu. Onda je, usred noci, odjednom zatoplilo i nadalje sam uzivao u cisto ugodnih desetak stupnjeva. U takvoj klimi jos i mozes prezivjeti bez grijanja.
Put je bio prica za sebe. Uzeo sam najsporiji vlak, sto znaci da put traje 23 sata. Ali buduci da je to bilo praznicko vrijeme, vlakovi su toliko pretrpani da je nemoguce dobiti sjediste. Krenuli smo oko podneva, ali odstajao sam samo jedno sat vremena jer sam se zapricao s nekim zeljeznicarem koji je onda dignuo nekog svog frenda (ovaj je silazio na iducoj stanici) i uvaljao mene na njegovo mjesto. Uzivao sam sjedeci tako nekoliko sati i taman kad su mi noge vec toliko utrnule da ih uopce nisam osjecao uletio je u vlak neki drugi zeljeznicar i rekao mi da sam na njegovom mjestu i da se moram dici. Zapravo lazem, samo je uletio u vagon, sljusnuo torbu na stol, reko “Diz’ se!” i sam zauzeo mjesto gdje nas je dotad bilo dvoje. Ondak sam jos pokoji sat prostajao, u kojem mi je periodu cak i neki elektricar ponudio da odem kod njega, jerbo je imao pol vagona samo za sebe, sto sam ja s indignacijom odbio i objasnio mu da ja ne zelim biti povlasten u odnosu na Kineze (negdje oko 5 ujutro cu pozaliti zbog svoje principijelnosti, ali bilo je kasno), sve dok se nisam dokopao nekog mikrostolceka, dimenzija nedovoljnih da na njega smjestis oveci prist sa guzice, a nekmoli i ostatak. Taj sam luksuz iskoristio da izvadim svoju knjigu iz kineskog i na taj nacin pokusam ubiti dosadu, sto se pokazalo kao vrlo profitabilan potez jer je privuklo paznju konduktera u nasem vagonu (svaki vagon ima svog konduktera, koji, sto je najvazniji dio u cijeloj toj prici, ima svoj vlastiti separe (nakon kineskih vlakova, hvata me totalna nostalgija za nasim vagonima s kupeima, nikad necu prezaliti zamijene li i unas takve vagone ovim ruznim “autobusnim”)), koji je odlucio ubiti vlastitu dosadu dajuci meni instrukcije iz kineskog. U svom separeu. Kad mu je i to dosadilo, pokupio se u nepoznatom pravcu i ostavio me da, vec dovoljno umoran da bih bio manje principijelan i da ne bih smatrao da moram imati isti tretman kao i Kinezi, na miru dremuckam izoliran od ostale stoke. Sve dok me iz najljepseg sna nije probudilo nekakvo orangutansko urlikanje tik uz moje uho. Po otvaranju ociju, otkrio sam da je i izgled izvora urlikanja potpuno u skladu s gornjim opisom. Ispostavilo se da je onom kondukteru dosla smjena, koja nije bila ni priblizno tako dobrocudna i blagonaklona. Buduci da je izgledao i zvucao kao da ce me izsutirati van iz svog separea ne izgubim li se sam u roku od 2 sekunde, oko sekundu i po kasnije ponovo sam se nasao na hodniku, zagledajuci u netom probudjene, zbunjene face ostale stoke (kreten je uspio svojim urlikanjem probuditi cijeli vagon), a potom i na sat, sa zaljenjem utvrdjujuci da jos nije ni dva u noci. Da ne bih morao gledati antipaticnog, zivcanog krmka kako zadovoljno rokce i namjesta se za spavanje u svom novoosvojenom separeu, a nije mi se gledalo ni znatizeljne face i posprdne poglede ostalih stanovnika vagona (od pocetka sam puta bio glavna atrakcija, jerbo je tu stranaca jos uvijek malo i rijetko putuju vlakovima, a ako i putuju, ne putuju stocnom klasom, tako da su svi cijelo vrijeme buljili u mene. Sto nakon nekog vremena postaje vrlo naporno. I svi su htjeli pricati sa mnom. Mislim da sam bar dvadesetak puta ispucao svoj kompletni kineski vokabular), otisao sam do predvorja vagona i ostatak se noci posvetio razmisljanjima o vojnicima Wermachta.
(nastavak u iducoj epizodi)

(Mozete primijetiti da sam poceo pribjegavati starim trikovima svih onih koji se nadju u raskoraku izmedju zahtjeva publike i manjka vlastite inspiracije. Hehehe.)

Buduci da sam gore vec stavio sliku nekih zgodnih, pametnih i perspektivnih mladjahnih kineskih znanstvenika, da me ne biste optuzili da udovoljavam samo ukusima zenskog dijela citalacke publike, evo i nekih zgodnih, pametnih i perspektivnih mladjahnih kineskih znanstvenica. Ova u sredini je opako usminkana jerbo je slikano na svadbi. Njenoj. Bas mi bilo osvjezenje vidjeti da se nije pojavila u vjencanici.

Image hosted by Photobucket.com

- 14:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

07.01.2006., subota

Temperaturno-kulturološka razmatranja

Ova prica pocinje negdje u pedesetima, u mracno komunisticko doba, kad je netko od odgovornih zakljucio da je klima juzno od Jang Cea pretopla da bi se dragocjeni drustveni resursi trosili na nesto tako trivijalno kao sto je grijanje i rijesio taj problem jednim dekreticem koji zabranjuje grijanje u kucama koje se nalaze unutar opisanog geografskog podrucja. Usput, spomenuti je dekretic jos uvijek na snazi. Ako ste se pitali, ja sam na jedno tri do cetiri kilometra od Jangcea. Juzno. Tako da, dok ovo pisem, na sebi imam redom: mudante, donji dio pidzame, tanku trenirku i preko toga debelu trenirku. Tri para carapa da i ne spominjem. Svejedno mi i dalje mrznu papci. Gore: majicu kratkih rukava, gornji dio pidzame, kosulju, majicu dugih rukava, jos jednu majicu dugih rukava, debeli vuneni dzemper i preko toga svega jos jedan debeli dzemper. Ali ni tako obucen ne mogu dugo biti izvan kreveta, a i onda mi je jos uvijek hladno za ramena pa si prebacim nesto preko ledja. Iako nije ni to jednostavno jer su mi ormari potpuno prazni. Sve kaj sam ponio vec je na meni. I da ne zaboravim, na rukama cijelo vrijeme imam debele vunene rukavice. Jos sam se cudio kad mi je jedan dan poceo oticati prst na ruci jer se nisam mogao sjetiti kad sam se udario, ali kad su iduci dan i ostali poceli oticati, shvatio sam da je rijec o promrzlinama. E onda sam podivljao i oso si kupiti elektricnu grijalicu (i to 1600 Watt-a) i ukljucio je sav pun entuzijazma veseleci se toploj sobi. Sipak, kako nitko u cijeloj zgradi ne grije, zidovi isijavaju hladnocu i grijalica tu nista ne pomaze. Ajde, lazem, podigne temperaturu za 2 do 3 stupnja. Ali kad je u sobi oko 5-ice, to bas i nije previse utjesno. Jedini je nacin da istovremeno ukljucim erkondisner i grijalicu na maksimum. Ta kombinacija guta impozantne kolicine struje, ali zagrije sobu na blizu 15 stupnjeva. Naravno, pola sata nakon sto sve iskljucim, opet je na petici. Ali da ne bi mislili da se mi tu smrzavamo cijele godine, preko ljeta je prosjecna temperatura u sobi solidno preko 30. Vani, naravno nije tako ugodno frisko. Osim pred jutro. Onda se zna spustiti i na prohladnih 31do 32.
To cak i nisu bili najveci temperaturno - kultoroloski sokovi koje sam dozivio. Naime, tu nema ni vesmasina s grijacem za vodu. Ves se pere u hladnoj vodi. E to nisam ocekivao. Bez brige, nije sve bez grijanja; njima je pak totalni sok kad nekom padne na pamet piti hladnu vodu. Voda se pije iskljucivo vruca! Svi vuku okolo vrucu vodu u termosicama i to povremeno pijuckaju. I obavezno zamijene novom kad se ova, nedajboze, ohladi. Cak se i ja naviko. (Dobro, ne bas na sve. Jos uvijek mi je piva draza podladjena. Oni je, naravno, piju toplu.) Dapace, pijuckam vrucu vodu upravo dok ovo pisem. Sto je jos gore, pio sam vrucu, netom prokuhanu vodu i dok su vladale goreopisane ljetne temperature.
Zahirio sam. Vrijeme mi je da se pokupim odavde.

Slika nema puno veze s kulturoloskom tematikom, a jos manje s temperaturnom, ali mi je prilicno draga. Rijec je o nadaleko slavnom i poznatom wuhanskom jezeru po imenu Dong Hu u kojem obitava jos slavnija i poznatija Wuchang Yu (riba). Slavna, a po cemu drugome, nego po cinjenici da ju je, odnosno njene gurmanske kvalitete, nas stari poznanik Mao opjevao u jos jednoj od svojih poema. Dapace, tamo na onoj obali koja se nazire u daljini, samo malo ulijevo, je imao i vlastitu rezidenciju u koju je navracao kad god bi se zazelio uzivanja u toj wuhanskoj deliciji. A to nije bilo rijetko.

Image hosted by Photobucket.com





- 16:03 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>