Ispricavam se onima osjetljivima na patetiku, emocije i slicna govna, ali dobar dio teksta je napisan putem pa se lijepo moze primijetiti i postupna promjena raspolozenja. Pojedinci slabijeg zeluca, bubrega, slezene, jetre, gusterace, pankreasa, slijepog crijeva i ostalih organa, slobodno neka preskoce prva dva do tri teksta.
Srce tame
Putujem na jug. Vlak je, kao i obicno, pun, ali ovoga puta cak i nije pretrpan. Preko puta sjede dvojica, birokratski tipovi, nizi partijski duznosnici, rekao bih (da su visi, ne bi bili u ovom vlaku), pomalo trbusasti, ozbiljno obuceni, odijelo, kravata, ali debele heklane vunene duge gace koje im vire iz nogavica onemogucuju ikakav dojam otmjenosti. Stariji, omanji, s pepeljarama na ocima, satima ne prestaje mljeti. Na svu srecu ne zatupljuje mene, vec mladjeg kolegu. Iznosi svoje misljenje o svim drustvenopolitickim problemima koji zavredjuju imalo paznje, svako toliko samozadovoljno potvrdjujuci vlastitu mudrost i pronicljivost pitanjem: Je li tako ili nije, nastavljajuci bez cekanja na odgovor. Monolog prekida samo da bi uz glasni, autoritativnozadovoljni uzdah otpio pokoji gutljaj vruce vode iz termosice. Kao da time zeli neukoj raji pokazati da i oni najodgovorniji zive skromnim i zdravim zivotom i uzivaju u svijetlim kineskim tradicijama skromnosti i asketizma.
Ona sestorica s druge strane prolaza izgledaju, zvuce i ponasaju se kao copor babuna. Onda kupuju kikiriki i zabezeknuto gledam i ne vjerujem da slicnost moze biti tolika! Osim sto su, kao i skoro svi u vlaku, obuceni u odijela i crne lakovane cipele. Ali sve skupa toliko ofucano i prasnjavo da je dojam siromastva i prljavstine samo jos jaci. I naravno, uz obavezne debele heklane vunene duge gace koje vire iz nogavica. Sljakeri, putuju tamo gdje ima posla. I tako vjerojatno jos od prije svoje petnaeste godine. Dok hrpa smeca i hracaka na podu raste, oni bucno kartaju. Onda im to dosadi pa pocinju kartati za novac. Zavrsava tako da najinteligentniji u coporu odere najveceg galamdziju za tjednu placu. Evolucija na djelu.
Za to vrijeme vani, pod sivim nebom, promicu sivi, prljavi gradovi, isto takve rijeke, siva rizina polja, zamuljene sivosmedje barustine, pokoja skupina ruznih kuca, sivi ljudi i siva goveda. Poput onog Dickovog svijeta iz Ubika, kojeg zahvaca bolest ubrzanog starenja i sve naglo propada, sivi i raspada se u prah. A mozda je pomalo nalik i onom potrosenom, iskoristenom svijetu bez boje, okusa i mirisa iz Kingovih Langolijera? Samo sto su ovdje Langolijeri zakazali i nikako da stignu.
Izmedju ramena one dvojice s pocetka vidim samo bocu zestokog pica i par najumornijih, najbezivotnijih i najbolesnijih ociju koje sam ikada vidio. I suncem opaljenu staracku glavu. Zapravo, skoro pa mrtvacku jer izgleda kao da je koza navucena ravno preko lubanje. Jezovito. Onih par misica se ostro ocrtava dok vrlo polako i nezainteresirano zvace. Povremeno, odmjerenim, sporim, skoro automatskim pokretom otpija gutljaj. Vjerojatno je i on nekada bio kao onaj copor od prekoputa, ali sada, tridesetak godina kasnije, ostala je samo potpuno potrosena ljustura, ravnodusna prema svemu, koja se krece jos samo po inerciji. Zavrsava rucak, otpija posljednji gutljaj i sprema bocu. Na trenutak mi se ucinilo da se moze primijetiti neki uzitak u tome, ali oci cijelo vrijeme ostaju potpuno bezivotne. Sve dok ne dodje vrijeme da skine svoju vrecu i polako sidje s vlaka. Odlaze i babuni. Glasno se svadjajuci. Ona dvojica prekoputa, premjestaju se na udobnije mjesto. Ja idem dalje. Samo sto dalje.
|
