Hiperborealni vjetrovi

< prosinac, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti
Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

31.12.2005., subota

Plavo u bijelom

Buduci da ovu namjeravam docekati u, uobicajeno, alkoholiziranom stanju te da stoga sumnjam da ce biti nekih dogadjaja vrijednih prepricavanja, a ako ce slucajno i biti, ne vjerujem da cu se ja toga sjecati, mozda je bolje da se vratim malcice u proslost i opisem dozivljaje s proslog doceka Nove godine:
Spavao sam.
Naime, u to sam vrijeme jos bio relativno friski ovdje i nisam bas poznavao obicaje domacih, a buduci da sam bio jedini stranac na svome faksu, nisam imao s kime drugime ici tulmariti pa sam cekao da vidim hoce li netko od Kineza organizirati kakav tulum. Nisam jos znao da njih zabole za ovu nasu novu godinu. Imaju oni svoju. Zapravo, u zadnje im vrijeme Bozic sluzi za izlaske. A buduci da oni ne rade tulume, to podrazumijeva odlazak na veceru. Eventualno se ode i na karaoke. I tako, shvativsi da cu, ne zelim li cijelu vecer provesti u sobi, sam morati nesto organizirati, odlucio ja pozvati kolege iz laboratorija na veceru. Na svu srecu sam onda jos bio u manjem labu sa svega desetak ljudi, a i ovo je ipak Kina, pa me sve skupa izaslo oko 100 kuna. A nakrkali se cisto pristojno. Al ne bi to tak proslo da medju njima nisam samo ja bio pijanac. (Sad sam, u novom labu, konacno sretan u drustvu sebi slicnih, alkoholu sklonih bica (samo ne znam sta ce da se desi ako jednom polude od silnoga pica)). Tako da je cijeli krkanluk, racunajuci i one moje dvije pive (nije mi gust, samome), zavrsio vec oko desetke. Znaci u krevetu vec oko jedanaestice.
Hm, ako malo razmislim, zapravo i nije istina da sam Novu docekao u krevetu. Barem ne onu vasu. Buduci da sam taman negdje u trenutku kad ste vi drmusali sampanjce (a oni sretniji i kojesta drugo) s frendom po imenu Xu Wei izasao u najhladnije jutro godine (ispod -5 po mojoj procjeni, a to su ovdje prilicno extremne temperature) i otputio se u drugi dio grada, odakle smo u svadbenoj povorci od 5-6 auta (ipak su auti u Kini jos uvijek luksuz - ovo je cak bila gospodska svadba) krenuli u obliznji gradicak pokupiti mladu. Putem sam zakljucio da se stvarno nemamo kaj zaliti na nase autopute jer su neravnine i rupe na kineskim stvarno impozantne. Rupama i drmusanju unatoc, ipak sam uspio na poljima kroz koja smo se vozili uociti nekoliko minijaturnih dvo i trokatnica po metar i po visokih, ali inace po svemu identicnih normalnim kucama. Vidjevsi moje zbunjeno lice Xu Wei mi je objasnio da tako izgledaju kineska groblja. Tu i tamo po par grobova na livadi (to mi se dopada puno vise nego nasa groblja), ali onda pojedinci svojim pokojnicima izgrade minijaturne kuce da imaju u cemu zivjeti na onome svijetu. Putem sam uocio i da Kinezi imaju suptilnije metode od onih nase drzave za suzbijanje prometnih nesreca: uslikaju okrvavljene i izmrcvarene zrtve na na licu mjesta i to u obliku postera povjesaju uz autocestu. Nisam to dalje gledao jerbo sam se prepao da necu moci sudjelovati u svadbenom rucku, a to bi bila prava steta.
Dosavsi pred mladenkinu kucu, prosli smo kroz, i u nas uobicajenu, proceduru ritualnog pregovaranja oko mlade i nasilnog provaljivanja u kucu. Nakon dvadesetak minuta natezanja, ukazala se i ona u, po obicaju u svemu pretjeranoj, vjencanici. Osim u predjelu rukava. Naime, vjencanica je bila potpuno bez istih. Vec sam spomenuo da je to jutro bilo iznimno hladno i bio sam prilicno smrznut, ali vidjevsi nju, zakleo sam se da se definitivno nikada necu udavati u vjencanici bez rukava. Sad je dosao dio gdje roditelji ritualno spaljuju nekakve papire (da bi umirili duhove predaka ili tako nesto...) i onda mladenci moraju preci preko tih izgorjelih ostataka. Ja sam cijelo vrijeme skicao hoce li koji od jos zazarenih papira uspjeti zapaliti vjencanicu (jerbo se ova, naravno, vukla po podu). Potom je cijela povorka krenula dalje kroz selo (kuca je na samom rubu grada tako da to mozemo nazvati selom) jer tradicija zabranjuje vracanje istim putem kojim smo dosli. Predvodjeni mladenkom, cije su poplavjele ruke dotad vec bile u izrazitom kontrastu s bijelom vjencanicom, a praceni petardama (Kinezi su potpuno ludi za petardama i vatrometima - oni vole reci da su izmislili barut samo da bi ga koristili za vatromete), zapravo petardicama povezanim u par metara dugacke redenike (izgledaju kao municija za "sarca", a bogami i zvuce tako) koje su vukli za sobom. Odma su me podsjetili na Batu, kako je sa sarcem u jednoj i parmetarskim redenikom u drugoj ruci jurisao na Svabe. Tu nije bilo Svaba, ali su svi psi zbrisali u kucice, a kokosi su obarale rekorde u daljinskom letenju. Stvarno nisam znao da kokosi mogu tako letjeti. Unatoc zvucnoj podlozi kao da smo se nasli usred bitke na Sutjesci, osjecao sam se i vise nego dobro, uglavnom zahvaljujuci cinjenici da je cesta bila puna kravljih govana. I to ne bilo kakvih; nase krave ostavljaju "torte" na cesti, ali ovo su, prigodno, bile prave svadbene trokatnice pa i cetverokatnice. Znam, znam, sada cete reci da bas i nije normalno da se covjek zbog kravljih govana na cesti (ma koliko impozantna ona bila), osjeca dobro. Ok, i sam sam se malcice zabrinuo nad tom cinjenicom, ali kaj mogu, u Wuhanu su ceste uglavnom zasrane od dvonoznih zivotinja pa su mi usfalila govna ovih cetveronoznih. Reko bi Balasevic: "Negde u Braci je paorski koren; volije konje i zemlju neg’ljude."
Buduci da dotad nije bilo nikakve zakuske, izgladnjeli smo se vratili u Wuhan. Tamo smo nazocili vrlo zabavnom obicaju da se mladozenjina rodbina izmjenjuje u nosenju mladenke od auta do kucnog praga. Zabavnom, uglavnom zahvaljujuci neuspjelim pokusajima pripitih sredovjecnih Kineza da ovu natovare na ledja (njoj vjerojatno nije bilo tako zabavno). Pred kucom ju je preuzeo mladozenja, e da bi je, kao sto to obicaj i nalaze, prenio preko praga. Jedini je problem u tome sto su, u vrijeme kad se obicaj uvrijezio, kuce uglavnom bile prizemnice, a ovo se dvoje useljavalo u stan na petom katu! U tom trenutku mi je postalo jasno zasto su Kineskinje tak mrsave – pa niko ih ne bi zenio! Prvo bi na tri mjeseca moro otic na visinske kondicijske pripreme pa tek ondak svadba. A zamisli tek da ti zapadne kakva stokilasica…do treceg kata bi obudovila!
E i sad je konacno dosao red na ono najbitnije - rucak. (Uocite da se nigdje ne spominje odlazak bilo maticaru, bilo u nekakvu crkvu ili ikakvo drugo potpisivanje papira. Iako su im svadbe po svemu ostalom inferiorne nasima, to mi se definitivno dopalo.) Upravo sam rekao da su im svadbe po svemu inferiorne nasima? E pa lagao sam. Rucak je bio mnogo mastovitiji nego sto je to uobicajeno unas. (Cast iznimkama.) Sto ne znaci nuzno i da je bio bolji, ali zato sam po prvi puta u zivotu jeo kornjacu. I prilicno je dobra. Iako, kad je dosla na stol nije bila u prepoznatljivom stanju pa mi je Xu Wei pokusao objasniti da je to vodena zivotinja s oklopom ("shell") iz cega sam ja shvatio da je rijec o skoljkama. Mozete pretpostaviti da sam bio prilicno iznenadjen kad sam poceo jesti i otkrio da te skoljke imaju kosti! Inace sam zakljucio da nikad necu shvatiti kineske kulinarske navade jer su pecenu patku (znaci nesto cemu ne trebaju bas nikakvi zacini!) totalno upropastili pretjeranom kolicinom istih, a istovremeno servirali kuhane fileke bez ikakvog zacina. Cak bez ikakvog umaka! Ne kazem da su bili sasvim losi, ali…(kvragu, bas bi si sad mazn'o spek fileke. Sa zganjcima. A do prvih mi je par tisuca km. Grmbl. 'Bes takav zivot.)
Buduci da ne znam dovoljno jezika, s ostalim sam ljudima za stolom komunicirao na univerzalnom jeziku svih inteligentnih bica; kad god ti ponude pice, rukom im pokazes "Samo toci!" Zavrsilo je tako da sam pricao na ruskom (bolje receno hrvatskom s ruskim naglaskom ponekad ubacujuci pokoju rusku ili cesku rijec koje bih se sjetio) s Kinezom koji je naucio par ruskih rijeci negdje u 50-im, prije prekida rusko-kineskog prijateljstva. Na rastanku smo se svi srdacno izrukovali i samo sto se nismo izljubili. Jedina je mana bila sto je to bilo vec oko 4 popodne! Stvarno sramotno. Trebalo bi kineze poslati kod nas na tecaj iz svadbi. I tek mi je putem nazad upao u oci jedan vrlo bitan detalj; naime, Kinezi u prometu stalno trube, imali razloga za to ili ne. A dok smo se vozili u svadbenoj povorci nitko ni jednom nije zatrubio!!???
Reko bi Obeliks: "Bas su sasavi ovi Kinezi."

- 03:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #

17.12.2005., subota

P.

Wuhan. Dva u noci. Zimskoj. Pust grad. Sjeverac nosi neke vrecice praznom i tihom ulicom. Zapravo, ne bas potpuno praznom. Tu je parkiran i policijski kombi. A prolazi i neka spodoba. Nije Kinez. Nije bas ni reprezentativnog izgleda, upitne je inteligencije i definitivno ne trijezan. I urla iz sveg glasa “Jebo policiju! Jeboooooo!” A buduci da je, kao sto je vec napomenuto, upitne inteligencije, a odigralo je tu svoju ulogu i onih nekoliko piva i par komada zestice u guzici, cini to na engleskom. Tako da, sudeci po komentarima iz kombija, policajci razumiju. Na svu je srecu prehladno da bi im se dalo izlaziti van i natezati s pijanim kretenom.
Kako je doslo do toga svega? Duga je to prica. Mozda ima veze i s nepromisljenim odlaskom u supermarket, gdje sam po prvi puta ove godine bio izlozen teroru bozicnim pjesmamama te posljedicnoj pojavi uobicajene bozicne depresije? Ili je ipak pocelo onomad kad sam procitao tuznu vijest iz domovine da je zatvorena Kinoteka? A lijepo sam rekao da ne zelim cuti nikakve vijesti iz domaje. Naime, ako su, kao ova, lose, samo me oneraspolozi jerbo imam dojam da sve odlazi kvragu. A ako su dobre, zao mi je kaj sam tu, i propustam to. Znaci najbolje nista ne znati. Usto sam bio dodatno uzdrman i informacijom da je ovdje netko od odgovornih birokratskih mozgova zakljucio da ona ekipa iz “10 najboljih stvari u Wuhanu”, tocka br. 1, prlja i nagrdjuje njihov, inace krasan grad (za moje misljenje o tome, vidi pak 1. tocku “10 najgorih…”) i svaku vecer salje svoje policijske pse da ih hapsi i rastjeruje. U takvim se trenucima obicno osjecam kao da sam zalutao u neku Kafkinu pricu. I da netko potpuno malen, nevazan i anoniman, nekim, meni potpuno nejasnim mehanizmima, iz isto tako nerazumljivih razloga, sustavno unistava i zatire svijet kojeg volim i zamjenjuje ga nekom kicastom, sterilnom, umjetnom ljusturom. Jedini lijek za takvo stanje je u poduzimanju svih potrebnih koraka da se osjecam kao da sam zalutao u neku od Jerofejevljevih prica. I tako dodjosmo do pocetka. Jednostavno me drmulo kad sam vidio ulicu, inace punu svjetala, mirisa, satora, stolova, stolaca, dimecih rostilja i dovikivanja pripitih Kineza, onako praznu, mracnu, pustu i mrtvu, a apokalipticni je ugodjaj pojacavao i onaj sjeverac noseci komade smeca, samo s policijskim autom parkiranim nasred te pustosi i mrtvila. I svoje sam ogorcenje, eto, iskalio na, zapravo ni krivim ni duznim, policajcima. Na svu srecu, oni nisu svoje ogorcenje iskalili na meni. Iduci bih puta ipak trebao bit pametniji pa vikat na rvackom.


- 17:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.12.2005., petak

Mao i mandarine

Pozvo mene prijatelj da mu pravim drustvo na izletu do obliznjeg (250-ak km.) gradica (3-4 milijuna stanovnika) po imenu Changsha, kamo je on, navodno, isao posjetiti neke svoje prijatelje. Kasnije ce se ispostaviti da se zapravo radi o djevojci koja se njemu svidja pa je isao provjeriti sto se moze uciniti po tom planu. Buduci da sam im ja stalno smetao, mozete pretpostaviti da rezultati bas i nisu bili spektakularni. Sam si je kriv kaj me pozvao.
Krenuli smo u subotu rano ujutro najjeftinijim i najsporijim vlakom, sto u prijevodu znaci da smo se vozili oko 5 sati, a karta nas je dosla jedva nesto malo preko 20 kuna. Buduci da smo se vozili u proleterskoj klasi, samo je po sebi razumljivo da su svi odmah poceli nekaj jesti pa smo tako i mi izvukli na stol poputninu kupljenu vecer ranije. Koju sam ja, naravno, ubrzo skršio. U najboljoj tradiciji putovanja ekonomskom klasom, od gladi nas spasise suputnici koji su izvukli na stol punu vrecicu koštica suncokreta. Ljuske su svi pljuckali po podu. Ja sam se neko vrijeme drzao svojih zapadnjackih navada i uredno spremao ljuske u vrecicu, ai onda sam i ja popustio, poslao sve kvragu i poceo pljuckati po podu. To je potrajalo sve dok nije naisla cistacica i natjerala nas, pritom nam poprilicno glasno spominjuci uzu, a potom i siru rodbinu, da se svi dignemo da ona moze pocistiti. Nakon toga smo se svi pozapadnjačili. Sto se tice prizora izvan vagona; ako ste kineske ruralne krajeve zamisljali kao dosadna nepregledna polja rize, ogradjena niskim zemljanim nasipima, povremeno prekinuta samo omanjim, ruznim, sivim gradovima – bili ste potpuno u pravu.
Na stanici nas je docekala vrlo simpaticna i zgodna cura. A moje bezuvjetne simpatije je stekla i mudrim potezom da nas doceka s dva sendvica. U autobusu prema gradu sam njih dvoje prepustio njihovim razgovorima, a sam se skoncentrirao na tamanjenje svog sendvica. Kada kazem sendvic, morate imati na umu da u Kini to nema isto znacenje kao i u nas. Ovaj je na primjer sacinjavalo slatkasto, gnjecavo pecivo prerezano na pol i napunjeno nekakvim slagom bez okusa (osim malcice po plastici), a po vrhu je bilo nesto cudno smedje (kasnije cu saznati da je rijec o mljevenoj susenoj govedini s ponesto soli, secera i ljutih feferona – zvuci kao pemmikan! A cijeli ga zivot zelim probati. Sad sam sretan! Jest da nije bizonetina, ali to bi ionak bilo malo teze za naci danas.) Iako ne zvuci pretjerano obecavajuce, sendvic mi je bio dovoljno egzotican da bih ga bez problema maznuo. U razmisljanjima da maznem i frendovog (on sa svojih, za Kineze uobicajenih, 50 kila ipak nema takve nadljudske sposobnisti kao moja malenkost) sprijecio me dolazak do ulice s restoranima. Znaci rucak. Istina, ne narocito pamtljiv, s iznimkom paradajz salate koja se sastojala od paradajza narezanog na kriske i posecerenog! Cak i nije tako lose, ali ja sam ipak tradicionalist pa mislim da ta navada nece pustit korijena.
Mislim da ste otprilike dobili uvid u raznovrsnost i intenzitet nasih aktivnosti pa cu, iako bih mogao nastaviti ovako, rezimirati i reci da smo ostali do nedjelje navecer, a u tom sam se periodu prisjetio kako je to udisati zagadjeni zrak (ovo u Wuhanu se nikako ne moze nazvati zrakom); isprobao par novih vrsta klope (nisam uspio odrzati pocetni ritam tamanjenja, ali nisam bio ni daleko); utvrdio da je piva bolja u Changsa, nego u Wuhanu; kupio “the times they are a-changin'" za nesto manje od 3 kune; vozio se na biciklu za troje (nikad nisam upravljao necim neupravljivijim, i jos mi nije jasno kak smo to prezivjeli. Vozili smo se na tom cudu jedno sat vremena do “Parka mandarina” koji je poznat po tome sto ga je Mao Ze Dong opjevao u jednom od svojih mnogih pjesnickih uradaka, da bi, kad smo konacno dosli tamo, shvatili da se ulaz skupo naplacuje, kupili pola kile mandarina i vratili se nazad), oborio vlastiti rekord u jeftinoci hotela u kojem spavam (doslo nas oko 20 kuna po osobi za jednu noc) i sve u svemu, cisto se dobro proveo.
Na povratku nazad smo skuzili da nekoliko stotina ljudi ceka na ukrcaj u vlak, sto je rezultiralo najimpresivnijim stampedom koji sam vidio u zivotu (oni ne pustaju ljude na peron sve do ukrcaja - svi su u cekaonici). Mi se drzali odozada, ali zahvaljujuci mudrim strateskim odlukama ipak smo nasli mjesto za sjesti. Naime, otrcali smo do zadnjeg vagona, sto kod nas i nije neki poduhvat, ali u Kini je to vec skoro srednjeprugaska staza (nikad nisam vidio tako dugacke vlakove). I tako ruzne zeljeznicke kolodvore. Nagledao sam se kolodvora po Evropi (istocnoj) i uglavnom su mi se svi svidjeli. Jednostavno se dobro osjecam na takvim mjestima. Ali ovo u Kini je najgora zamisliva socrealisticka betonska grozota bez imalo šarma i jos su k tome prazni jer su svi u cekaonici. Brrr.
Putem nazad je sve bilo uobicajeno (ako se tako moze nazvati prizor u kojem gol do pasa, kopletno istetovirani Kinez prekoputa, glaba kokosju nogu, ali ne batak nego najdonji dio, i pritom pljucka kosti po podu), osim sto su svi neuobicajeno puno pusili i nudjali jedni druge cigaretama. Ali i to se razjasnilo kad se jedno pola sata prije ulaska u Wuhan cijeli vagon uskomesao i svi poceli skidati i pretumbavati prtljagu i vaditi ljepljivu traku i nekakve kartone da bi ubrzo vagon bio krcat kartonskim kutijetinama punim svercanih cigareta. Mislim da jedino nas dvojica u cijelom vagonu nismo svercali cigarete. Onda su svi pootvarali prozore i pobacali kutije van.
Sve u svemu, uzivao sam u putu.

- 17:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>