Pozvo mene prijatelj da mu pravim drustvo na izletu do obliznjeg (250-ak km.) gradica (3-4 milijuna stanovnika) po imenu Changsha, kamo je on, navodno, isao posjetiti neke svoje prijatelje. Kasnije ce se ispostaviti da se zapravo radi o djevojci koja se njemu svidja pa je isao provjeriti sto se moze uciniti po tom planu. Buduci da sam im ja stalno smetao, mozete pretpostaviti da rezultati bas i nisu bili spektakularni. Sam si je kriv kaj me pozvao.
Krenuli smo u subotu rano ujutro najjeftinijim i najsporijim vlakom, sto u prijevodu znaci da smo se vozili oko 5 sati, a karta nas je dosla jedva nesto malo preko 20 kuna. Buduci da smo se vozili u proleterskoj klasi, samo je po sebi razumljivo da su svi odmah poceli nekaj jesti pa smo tako i mi izvukli na stol poputninu kupljenu vecer ranije. Koju sam ja, naravno, ubrzo skršio. U najboljoj tradiciji putovanja ekonomskom klasom, od gladi nas spasise suputnici koji su izvukli na stol punu vrecicu koštica suncokreta. Ljuske su svi pljuckali po podu. Ja sam se neko vrijeme drzao svojih zapadnjackih navada i uredno spremao ljuske u vrecicu, ai onda sam i ja popustio, poslao sve kvragu i poceo pljuckati po podu. To je potrajalo sve dok nije naisla cistacica i natjerala nas, pritom nam poprilicno glasno spominjuci uzu, a potom i siru rodbinu, da se svi dignemo da ona moze pocistiti. Nakon toga smo se svi pozapadnjačili. Sto se tice prizora izvan vagona; ako ste kineske ruralne krajeve zamisljali kao dosadna nepregledna polja rize, ogradjena niskim zemljanim nasipima, povremeno prekinuta samo omanjim, ruznim, sivim gradovima – bili ste potpuno u pravu.
Na stanici nas je docekala vrlo simpaticna i zgodna cura. A moje bezuvjetne simpatije je stekla i mudrim potezom da nas doceka s dva sendvica. U autobusu prema gradu sam njih dvoje prepustio njihovim razgovorima, a sam se skoncentrirao na tamanjenje svog sendvica. Kada kazem sendvic, morate imati na umu da u Kini to nema isto znacenje kao i u nas. Ovaj je na primjer sacinjavalo slatkasto, gnjecavo pecivo prerezano na pol i napunjeno nekakvim slagom bez okusa (osim malcice po plastici), a po vrhu je bilo nesto cudno smedje (kasnije cu saznati da je rijec o mljevenoj susenoj govedini s ponesto soli, secera i ljutih feferona – zvuci kao pemmikan! A cijeli ga zivot zelim probati. Sad sam sretan! Jest da nije bizonetina, ali to bi ionak bilo malo teze za naci danas.) Iako ne zvuci pretjerano obecavajuce, sendvic mi je bio dovoljno egzotican da bih ga bez problema maznuo. U razmisljanjima da maznem i frendovog (on sa svojih, za Kineze uobicajenih, 50 kila ipak nema takve nadljudske sposobnisti kao moja malenkost) sprijecio me dolazak do ulice s restoranima. Znaci rucak. Istina, ne narocito pamtljiv, s iznimkom paradajz salate koja se sastojala od paradajza narezanog na kriske i posecerenog! Cak i nije tako lose, ali ja sam ipak tradicionalist pa mislim da ta navada nece pustit korijena.
Mislim da ste otprilike dobili uvid u raznovrsnost i intenzitet nasih aktivnosti pa cu, iako bih mogao nastaviti ovako, rezimirati i reci da smo ostali do nedjelje navecer, a u tom sam se periodu prisjetio kako je to udisati zagadjeni zrak (ovo u Wuhanu se nikako ne moze nazvati zrakom); isprobao par novih vrsta klope (nisam uspio odrzati pocetni ritam tamanjenja, ali nisam bio ni daleko); utvrdio da je piva bolja u Changsa, nego u Wuhanu; kupio “the times they are a-changin'" za nesto manje od 3 kune; vozio se na biciklu za troje (nikad nisam upravljao necim neupravljivijim, i jos mi nije jasno kak smo to prezivjeli. Vozili smo se na tom cudu jedno sat vremena do “Parka mandarina” koji je poznat po tome sto ga je Mao Ze Dong opjevao u jednom od svojih mnogih pjesnickih uradaka, da bi, kad smo konacno dosli tamo, shvatili da se ulaz skupo naplacuje, kupili pola kile mandarina i vratili se nazad), oborio vlastiti rekord u jeftinoci hotela u kojem spavam (doslo nas oko 20 kuna po osobi za jednu noc) i sve u svemu, cisto se dobro proveo.
Na povratku nazad smo skuzili da nekoliko stotina ljudi ceka na ukrcaj u vlak, sto je rezultiralo najimpresivnijim stampedom koji sam vidio u zivotu (oni ne pustaju ljude na peron sve do ukrcaja - svi su u cekaonici). Mi se drzali odozada, ali zahvaljujuci mudrim strateskim odlukama ipak smo nasli mjesto za sjesti. Naime, otrcali smo do zadnjeg vagona, sto kod nas i nije neki poduhvat, ali u Kini je to vec skoro srednjeprugaska staza (nikad nisam vidio tako dugacke vlakove). I tako ruzne zeljeznicke kolodvore. Nagledao sam se kolodvora po Evropi (istocnoj) i uglavnom su mi se svi svidjeli. Jednostavno se dobro osjecam na takvim mjestima. Ali ovo u Kini je najgora zamisliva socrealisticka betonska grozota bez imalo šarma i jos su k tome prazni jer su svi u cekaonici. Brrr.
Putem nazad je sve bilo uobicajeno (ako se tako moze nazvati prizor u kojem gol do pasa, kopletno istetovirani Kinez prekoputa, glaba kokosju nogu, ali ne batak nego najdonji dio, i pritom pljucka kosti po podu), osim sto su svi neuobicajeno puno pusili i nudjali jedni druge cigaretama. Ali i to se razjasnilo kad se jedno pola sata prije ulaska u Wuhan cijeli vagon uskomesao i svi poceli skidati i pretumbavati prtljagu i vaditi ljepljivu traku i nekakve kartone da bi ubrzo vagon bio krcat kartonskim kutijetinama punim svercanih cigareta. Mislim da jedino nas dvojica u cijelom vagonu nismo svercali cigarete. Onda su svi pootvarali prozore i pobacali kutije van.
Sve u svemu, uzivao sam u putu.
|
