Kako se blizi Nova godina (kineska, naravno), sto je ovdje najvazniji praznik, dapace, ljeti mnogi studentii uopce ne idu doma, nego ostaju na faksu i uce, ali za Novogodisnje praznke svi idu doma, mogao bih napisati pokoju o dogodovstinama od prije godine dana. Nisam isao doma, ali zahvaljujuci poslovicnoj kineskoj gostoljubivosti, nisam praznike proveo u sobi. Prvo sam bio par dana u posjeti prijatelju u obliznjem (70-ak km) gradicu (Wen Chuan, ako vas interesira). Tamo sam docekao i Novu (buduci da je vezana na lunarni kalendar, ne pada svake gdine u isto vrijeme, prosle je bila 8.2.). I to pred tv-om s njegovim starcima gledajuci kineski novogodisnji program. Tu to svi gledaju, sto znaci umalo pa milijarda ljudi. Nazvao bih to cisto solidnom gledanoscu. Onda smo iza ponoci prvo isli ispucati petarde. I pritom se skoro ugusili jer je ulicu svu prekrio gusti crni dim (hehe, bas me oraspolozio ovaj citat). Da ulicu!!! Cijeli grad. A vjerojatno i cijelu Kinu. Skroz su ludi za petardama. Pa potom isli na internet chatati s njegovim prijateljima. Koji uglavnom zive u istom tom gradu, znaci najvise par kilometara udaljeni. Toliko o kineskim novogodisnjim tulumima.
Ostalo smo vrijeme samo jeli. Straota jedna.
Fokusirate li svoju paznju na lijevi dio slike, otkriti cete mladica kineskog porijekla koji mi je bio domacin u dosadasnjem dijelu price. A fokusirate li se potom par centimetara udesno, naci cete tamo i osobu bez koje biste bili uskraceni za bezgranicno zadovoljstvo prilikom citanja mojih dogodovstina s puta u Secuan iz drugog dijela price. A koja je usto zadnjih par mjeseci i cimer nizepotpisanom.
U Wuhanu me ispratio snijeg i sjeverac (smrzno se nacisto) i tako sve dok se nismo priblizili Secuanu. Onda je, usred noci, odjednom zatoplilo i nadalje sam uzivao u cisto ugodnih desetak stupnjeva. U takvoj klimi jos i mozes prezivjeti bez grijanja.
Put je bio prica za sebe. Uzeo sam najsporiji vlak, sto znaci da put traje 23 sata. Ali buduci da je to bilo praznicko vrijeme, vlakovi su toliko pretrpani da je nemoguce dobiti sjediste. Krenuli smo oko podneva, ali odstajao sam samo jedno sat vremena jer sam se zapricao s nekim zeljeznicarem koji je onda dignuo nekog svog frenda (ovaj je silazio na iducoj stanici) i uvaljao mene na njegovo mjesto. Uzivao sam sjedeci tako nekoliko sati i taman kad su mi noge vec toliko utrnule da ih uopce nisam osjecao uletio je u vlak neki drugi zeljeznicar i rekao mi da sam na njegovom mjestu i da se moram dici. Zapravo lazem, samo je uletio u vagon, sljusnuo torbu na stol, reko “Diz’ se!” i sam zauzeo mjesto gdje nas je dotad bilo dvoje. Ondak sam jos pokoji sat prostajao, u kojem mi je periodu cak i neki elektricar ponudio da odem kod njega, jerbo je imao pol vagona samo za sebe, sto sam ja s indignacijom odbio i objasnio mu da ja ne zelim biti povlasten u odnosu na Kineze (negdje oko 5 ujutro cu pozaliti zbog svoje principijelnosti, ali bilo je kasno), sve dok se nisam dokopao nekog mikrostolceka, dimenzija nedovoljnih da na njega smjestis oveci prist sa guzice, a nekmoli i ostatak. Taj sam luksuz iskoristio da izvadim svoju knjigu iz kineskog i na taj nacin pokusam ubiti dosadu, sto se pokazalo kao vrlo profitabilan potez jer je privuklo paznju konduktera u nasem vagonu (svaki vagon ima svog konduktera, koji, sto je najvazniji dio u cijeloj toj prici, ima svoj vlastiti separe (nakon kineskih vlakova, hvata me totalna nostalgija za nasim vagonima s kupeima, nikad necu prezaliti zamijene li i unas takve vagone ovim ruznim “autobusnim”)), koji je odlucio ubiti vlastitu dosadu dajuci meni instrukcije iz kineskog. U svom separeu. Kad mu je i to dosadilo, pokupio se u nepoznatom pravcu i ostavio me da, vec dovoljno umoran da bih bio manje principijelan i da ne bih smatrao da moram imati isti tretman kao i Kinezi, na miru dremuckam izoliran od ostale stoke. Sve dok me iz najljepseg sna nije probudilo nekakvo orangutansko urlikanje tik uz moje uho. Po otvaranju ociju, otkrio sam da je i izgled izvora urlikanja potpuno u skladu s gornjim opisom. Ispostavilo se da je onom kondukteru dosla smjena, koja nije bila ni priblizno tako dobrocudna i blagonaklona. Buduci da je izgledao i zvucao kao da ce me izsutirati van iz svog separea ne izgubim li se sam u roku od 2 sekunde, oko sekundu i po kasnije ponovo sam se nasao na hodniku, zagledajuci u netom probudjene, zbunjene face ostale stoke (kreten je uspio svojim urlikanjem probuditi cijeli vagon), a potom i na sat, sa zaljenjem utvrdjujuci da jos nije ni dva u noci. Da ne bih morao gledati antipaticnog, zivcanog krmka kako zadovoljno rokce i namjesta se za spavanje u svom novoosvojenom separeu, a nije mi se gledalo ni znatizeljne face i posprdne poglede ostalih stanovnika vagona (od pocetka sam puta bio glavna atrakcija, jerbo je tu stranaca jos uvijek malo i rijetko putuju vlakovima, a ako i putuju, ne putuju stocnom klasom, tako da su svi cijelo vrijeme buljili u mene. Sto nakon nekog vremena postaje vrlo naporno. I svi su htjeli pricati sa mnom. Mislim da sam bar dvadesetak puta ispucao svoj kompletni kineski vokabular), otisao sam do predvorja vagona i ostatak se noci posvetio razmisljanjima o vojnicima Wermachta.
(nastavak u iducoj epizodi)
(Mozete primijetiti da sam poceo pribjegavati starim trikovima svih onih koji se nadju u raskoraku izmedju zahtjeva publike i manjka vlastite inspiracije. Hehehe.)
Buduci da sam gore vec stavio sliku nekih zgodnih, pametnih i perspektivnih mladjahnih kineskih znanstvenika, da me ne biste optuzili da udovoljavam samo ukusima zenskog dijela citalacke publike, evo i nekih zgodnih, pametnih i perspektivnih mladjahnih kineskih znanstvenica. Ova u sredini je opako usminkana jerbo je slikano na svadbi. Njenoj. Bas mi bilo osvjezenje vidjeti da se nije pojavila u vjencanici.
|
