Marketing
Temperaturno-kulturološka razmatranja
Ova prica pocinje negdje u pedesetima, u mracno komunisticko doba, kad je netko od odgovornih zakljucio da je klima juzno od Jang Cea pretopla da bi se dragocjeni drustveni resursi trosili na nesto tako trivijalno kao sto je grijanje i rijesio taj problem jednim dekreticem koji zabranjuje grijanje u kucama koje se nalaze unutar opisanog geografskog podrucja. Usput, spomenuti je dekretic jos uvijek na snazi. Ako ste se pitali, ja sam na jedno tri do cetiri kilometra od Jangcea. Juzno. Tako da, dok ovo pisem, na sebi imam redom: mudante, donji dio pidzame, tanku trenirku i preko toga debelu trenirku. Tri para carapa da i ne spominjem. Svejedno mi i dalje mrznu papci. Gore: majicu kratkih rukava, gornji dio pidzame, kosulju, majicu dugih rukava, jos jednu majicu dugih rukava, debeli vuneni dzemper i preko toga svega jos jedan debeli dzemper. Ali ni tako obucen ne mogu dugo biti izvan kreveta, a i onda mi je jos uvijek hladno za ramena pa si prebacim nesto preko ledja. Iako nije ni to jednostavno jer su mi ormari potpuno prazni. Sve kaj sam ponio vec je na meni. I da ne zaboravim, na rukama cijelo vrijeme imam debele vunene rukavice. Jos sam se cudio kad mi je jedan dan poceo oticati prst na ruci jer se nisam mogao sjetiti kad sam se udario, ali kad su iduci dan i ostali poceli oticati, shvatio sam da je rijec o promrzlinama. E onda sam podivljao i oso si kupiti elektricnu grijalicu (i to 1600 Watt-a) i ukljucio je sav pun entuzijazma veseleci se toploj sobi. Sipak, kako nitko u cijeloj zgradi ne grije, zidovi isijavaju hladnocu i grijalica tu nista ne pomaze. Ajde, lazem, podigne temperaturu za 2 do 3 stupnja. Ali kad je u sobi oko 5-ice, to bas i nije previse utjesno. Jedini je nacin da istovremeno ukljucim erkondisner i grijalicu na maksimum. Ta kombinacija guta impozantne kolicine struje, ali zagrije sobu na blizu 15 stupnjeva. Naravno, pola sata nakon sto sve iskljucim, opet je na petici. Ali da ne bi mislili da se mi tu smrzavamo cijele godine, preko ljeta je prosjecna temperatura u sobi solidno preko 30. Vani, naravno nije tako ugodno frisko. Osim pred jutro. Onda se zna spustiti i na prohladnih 31do 32.
To cak i nisu bili najveci temperaturno - kultoroloski sokovi koje sam dozivio. Naime, tu nema ni vesmasina s grijacem za vodu. Ves se pere u hladnoj vodi. E to nisam ocekivao. Bez brige, nije sve bez grijanja; njima je pak totalni sok kad nekom padne na pamet piti hladnu vodu. Voda se pije iskljucivo vruca! Svi vuku okolo vrucu vodu u termosicama i to povremeno pijuckaju. I obavezno zamijene novom kad se ova, nedajboze, ohladi. Cak se i ja naviko. (Dobro, ne bas na sve. Jos uvijek mi je piva draza podladjena. Oni je, naravno, piju toplu.) Dapace, pijuckam vrucu vodu upravo dok ovo pisem. Sto je jos gore, pio sam vrucu, netom prokuhanu vodu i dok su vladale goreopisane ljetne temperature.
Zahirio sam. Vrijeme mi je da se pokupim odavde.
Slika nema puno veze s kulturoloskom tematikom, a jos manje s temperaturnom, ali mi je prilicno draga. Rijec je o nadaleko slavnom i poznatom wuhanskom jezeru po imenu Dong Hu u kojem obitava jos slavnija i poznatija Wuchang Yu (riba). Slavna, a po cemu drugome, nego po cinjenici da ju je, odnosno njene gurmanske kvalitete, nas stari poznanik Mao opjevao u jos jednoj od svojih poema. Dapace, tamo na onoj obali koja se nazire u daljini, samo malo ulijevo, je imao i vlastitu rezidenciju u koju je navracao kad god bi se zazelio uzivanja u toj wuhanskoj deliciji. A to nije bilo rijetko.
Post je objavljen 07.01.2006. u 16:03 sati.