Never be affraid to dream!
06.08.2008., srijeda
Nenajavljen odlazak... dodatak
|
Noćas mi je umro dida. Čovjek za kojeg su svi mislili da će poživjeti vječno, jer iako je imao 96 godina jurcao je godinama svuda, po vrtu, radio, nije htio odmarati. Umro je lijepo kako je i živio. U snu. Planirala sam i veliku tortu za 100.-ti rođendan...vidim ga već na nekoj plažici, zavaljen u ležaljku i sa koktelom u ruci i šeširom na glavi nas pozdravlja i kaže: Ovdje mi je dobro! Volim vas! Nemojte biti tužni, tu je prekrasno! Nije ovo kraj, vidimo se! Znam da mu je tako. Očekujem cijeli Krk na sprovodu jer mislim da nema čovjeka koji ga nije volio. Naš Riko će vječno živjeti, kao i do sad! :) Dodatak: Jučer je bio sprovod, a kuća nam je cijeli dan bila puna rodbine koji su čak iz Slavonije došli. Moram priznati da mi je baš bilo lijepo vidjet ih svih na okupu. I nije bila tužna atmosfera što mi se svidjelo, i smijali smo se, pričali o svemu...bili su nam podrška. Skupilo se bakinih 3 brata i jedna sestra te neki od potomaka. Na sprovodu je bio skoro cijelu Krk. Ništa manje nisam ni očekivala, jer njega su svi znali i voljeli. Čovjek koji je držao govor nije baš za govornika, nisam ga neke stvari uopće razumijela, a i premalo je rekao o njemu kao općenito čovjeku, a previše o njegovim djelatnostima u antifašistima. Tek mi je jučer do glave došlo sve i tuga me uhvatila navečer. Nisam jako tužna i imam uvijek taj osmijeh na licu ali falit će nam svima...ja i dida smo dosta slični, i on je skupljao razne stvari kao i ja, misleći "možda zatreba jednom za nešto", a zapravo se to nikad ne dogodi, ne može izać iz ducana a da ne kupi nesto, makar toga, po što je došao, nema, oboje obožavamo mačke i volimo sve ljude. Sjećat ću se uvijek svog prvog dana vrtića. Toliko sam plakala da me dida nije imao srca tamo ostaviti i doveo me doma:) Dida, volimo te svi! |
