nikom ni riječi...
15.07.2007., nedjelja
|
nisan pisala ima par miseci. i šta se dogodilo u međuvremenu? pa, recimo da bih mogla izvuć neke postove od prije godinu dana i promijenit pokoji detalj i eto... dakle, ništa novo. povijest se ponavlja. u biti, jučer sam na Oprah čula: ne ponavlja se povijest, mi je ponajvljamo. ponavljam li ja neku jednu te istu grešku? mislim da jesan. ali ne znam koju!! upoznali smo se preko prijatelja. sjećam se kako ke buljio u mene, druge cure u društvu skoro i nije pogledao. mislila san na prvi pogled da je puno mlađi od mene, da je djetinjast... par san se tjedana borila sama sa sobom da si priznam koliko mi je godio taj njegov pogled. sreli smo se još par puta u prolazu, svaki san put dala sve od sebe da to zanemarim. pa san odustala. od tada se često srećemo. u početku je zaista izgledalo da ga zaniman, čak i više nego on mene. pogledi, postupci. nakon par takvih dužih susreta čudila san se zašto ništa ne poduzima, mogao je. jednom me je samo pozvao da idem s njim nešto obavit, išla sam, proveli smo sami 2 sata i opet ništa. bila san zbunjena, ali san shvatila da se ponovilo isto šta mi se ponavlja već nekoliko godina za redom. upoznam tipa koji me zanima, zanimam i ja njega, al čim me malo bolje upozna-povuče se. a zašto ovoga izdvajam? pa zato jer nisan nikad u životu srela nekoga tko mi je toliko sličan! o svemu, ali baš o svemu imamo isto mišljenje. nevjerojatno. rekla mi je prijateljica da kad je ona s nas dvoje u drušvu da joj čak bude neugodno jer nas dvoje jedno drugome nadopunjujemo rečenice, nastavljmo si misli, upotrebljavamo iste izraze, smijemo se istim šalama... kako bi lako bilo bit s takvom osobom... ta mi je prijateljica rekla da joj dođe da stane isprid njega, uvati ga za ramena i dobro prodrma. i zaviče: pa jes ti ćorav??? nemojte mi pisat da krenem prva. dala san ja njemu do znanja šta osjećam. nisan mu rekla direktno, ali sve je shvatio, vjerujem da je. jedan moj prijatelj koji inače uopće ne primjećuje takve stvari ni kad se događaju njemu, ovo moje je primijetio. u čemu je moj problem?? iman milijun prijatelja, dva milijuna poznanika, al neman partnera. rođena san s greškom? s manom koje nisan svjesna? ili san je svjesna ali je ne želin priznat?? i još me nešto muči. zašto mi je Bog stavio na put takvu osobu? koja mi se sviđa i izvana i iznutra, koja teži onome čemu i ja, koja se zgraža na isto na šta se zgražam i ja??? stavio mi je još jednom na put onoga kojeg ne mogu imati. kao da to nije učinio već toliko puta, kao da me nije iskušao, kao da dovoljno puta nisan proplakala. sad plačem dok ovo pišem, noje mi to prvi put danas, plačem jer ne mogu više živjeti sama, osjećati se bezvrijedno, iako znam da vrijedim. mutno mi je sve pred očima, ne znam ni šta tipkam, ni zašto, ni kakve koristi od ove moje ispovjedaonice na netu, ne znam ni zašto postojim, čemu uopće ovaj život kad sam toliko tužna, stalno sam tužna i sama i nesretna sam... ne sramin se to reć. nisan od onih žena koje žele to, ja želim nekoga tko će me voljeti. eto, želim njega, a on mene ne. i šta sad? opet čekat da me prođe? znam ja kako se to radi, nije mi prvi put, ali ne mogu ga niti izbjeći jer imamo iste prijatelje, krećemo se u istom društvu. počnem li ga izbjegavat, morat ću izbjegavat i mnoge druge ljude do kojih mi je stalo. to mi se tek ne čini pametno. ipak san toliko prisebna da znam da to nije rješenje. a šta je? probala sam razmišljat u stilu: pa dobro, ne može mi biti nešto više, ali želim ga ko prijatelja u svome životu.al to funkcionira kratko, ne može se baš lako tako nešto glumit. ili može?? |
