Nike Furiosa

nedjelja, 27.06.2010.

Moment (ne)sreće

Imam jednu crvenu knjižicu koju kad se sjetim ponesem sa sobom za slučaj inspiracije ili barem 2-3 natuknice koje će me podsjetiti na neki moment.
Moment sreće.

Ljetna jutra u Zadru sve do prošle godine prolazila su mi u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici (i na kojoj kavi u gradu). Riječ je o desetak ljeta i ritualu koji sam voljela.
Jednom sam se vraćala kući oko 1ipo (mama je već bila bolesna i čekalo me puno posla.. ručak i ostalo) i točno kad se prođe semafor kod Male pošte (prema Puntamici) dala sam gas na (bijeloj) vespi i kako je puhao lagani vjetrić osjetila sam sve moguće mirise koji su se zapetljali u moju nosnicu, vijoreću kosu i poglede ljudi u autima (sjećam se bijela suknja na falde, crna majica i crne štikle koje su bile na 70% popusta u jednom dućanu). Tada sam se osjetila neopisivno sretno.

Trenutak sreće ne mora biti "trenutak kad sam rodila i prvi put vidjela svoje dijete", "trenutak kad sam se udala za svog muža", "trenutak kad me zaprosio kraj bajkovitog jezera", "trenutak kad sam diplomirala / primila diplomu i zamahala s njom rodbini u dvorani", "trenutak kad sam kupila svoj prvi auto/stan"...

Svaki trenutak sreće koji sam iskreno osjetila bio je običan, po ničemu ne previše poseban, oslobođen svih funkcija ili značajnosti (pripisanih od strane vrlog društva).
Ljudi su polupali ločiće i pobrkali pojmove pa je većina spremna tvrditi da je sretno i značajno jedno te isto. Brkaju značajne i sretne trenutke koji naravno da ne moraju isključivati jedni druge, ali vrlo često jesu upravo to: odvojeni.

Ležanje na kamenu na gotovo praznoj plaži i čitanje knjige. Kušanje pancerote koju sam sama napravila, gore spomenuta vožnja vespom, ležanje s D. na krevetu dok vani pada kiša u subotnje popodne, osjećaj da sam nešto istinski dobro napravila bez da sam ikoga unesrećila time, osjećaj da nisam postala jadna (ljubomorna, zavidna, pohlepna, škrtava, prikrivena "lošoželja" = osoba koja drugima želi loše pod krinkom lažnog altruizma i ljubaznosti, polažem copyright na ovaj izraz :-)

Ljudi su u stanju napraviti od svog života nulu u zamjenu za veći broj nula na svom bankovnom računu. Ovdje ne pričam o slučaju ako te nule i miris novca odražavaju njihove trenutke sreće > 100 ljudi, 100 ćudi, a ja ionako nisam ta koja odlučuje i sudi što može biti objekt sretnog trenutka.
Kako bih i mogla kad je to jedna od najindividualnijih materijalno neopipljivih stvari?
Ali sam sigurna u jedno: ti nam trenuci najviše govore o nama samima. Bolje od bilo kojeg psihologa.
Tako da ukoliko netko radi nula na računu i sigurnog života odustane od sebe i svoga ja u mojim očima ne može biti sretan (iako imam puno razumijevanje za istoga).

Koliko toga čovjek treba progutati da bude istinski svoj, kad su oko tebe stupice i zamke > što si više svoj, sve ti se lošije piše. Ne znam za druge, ali ja sam nešto shvatila: odustajući od sebe i svoga JA odustajem od svoje sreće.
Put je težak. Jer trebaš biti takav do kraja. Trebaš puno entuzijazma i sigurnosti u samoga sebe da ne poklekneš. Ne predati se sustavu. Jednostavno preciznim rezom odrezati sve mainstreamove koji se nakače na tebe, a koji ti se ne sviđaju. Doslovno se ponašati kao da sutra ne postoji. Jer strah za (svoju) budućnost uvijek pokvari koncept.
Ludo je, ali kako drukčije biti potpuno sretan? Trenutak kad osjetiš sreću je uvijek sadašnji. Sutra je eventualan, mogući, ali neizvjestan. Baš kao i bilo koji trenutak koji je tek pred nama. Najprije je sadašnji, može biti i prošli (nitko ne zaboravlja sretne trenutke), ali najmanje je budući.

A kako izgleda kod mene? Kao apsolutna sloboda. U tom trenutku ništa nije bitno, oslobođena od svega, bezbrižna samo uživam, a negdje oko srca osjetim kao da me ispunilo nešto lagano i toplo, napuhnulo me da mi se čini da sam na nekom pahuljastom oblaku.
Momenti dođu kao i gotovo sve najbolje stvari u životu: kad im se najmanje nadaš. Ali nekako moraš biti otvoren za njih, nikako ih ne očekivati jer tada lako mogu biti isfantazirani.


Pitam se upravo sada nešto. Kako ljudi kojima nikada nisam učinila ništa nažao mogu biti "sretni" jer mi nešto ne ide, jer su mi se nakaleminili problemi? Jer nisam uspjela u nečemu u čemu sam željela uspjeti. Ne govorim ovdje za sve one koji me ne poznaju dobro. Mislim na onu licemjernu skupinu koja patetičnim izrazom lica postavlja razna pitanja "Ispipava situaciju", a onda me iza leđa komentira ili ne komentira nego samo uživa u mojoj nesreći odnosno spletu nesretnih okolnosti u koji se često i sama dovedem jer kao da namjerno želim težim putem sve postići (pa makar i ne postigla).

(pojam: ispipavanje situacije; najklasičniji primjer: babe koje bolesnoj osobi dođu u posjet doma ili bolnicu, donesu kekse, voće i kavu pa misle da su time kupile pravo na par intimnih pitanja čije će odgovore kasnije prepričavati susjedu kad ga sretnu u dućanu ili dok dokono budu landrale susjedstvom)

Prijateljica koja je jednom posvjedočila da me otkantala osoba kojoj sam vjerovala nije uživala samo radi onog poznatog ženskog "rekla sam ti" nego radi toga jer sam ostala razočarana.

Prijatelj koji mi je rekao da se sa mnom više ne smije viđati na kavama (u 1 popodne u kafiću jednom mjesečno) jer mu žena radi toga pravi probleme.

Prijateljica koja je jedva dočekala moj trenutak slabosti u pogledu posla koji sam tražila da me odmah ispipala lešinarski o tome kako se osijećam, ne pružajući nijednu riječ utjehe nego nakon toga nastavila o svojim problemima na poslu i tome kako ima plaću 10 000 kuna, a njena kolegica koja radi lošije 2 000 višu.

Prijatelj koji mi je rekao da mu se ne smijem povjeriti čak ni ako je riječ o tome da sam saznala da umirem ukoliko to ne može reći svojoj ženi. (oni su naime nakon potpisivanja papira postali "jedno"..)

Prijateljice koje su mi okrenule leđa čim sam morala preuzeti veliki dio posla oko kuće/mame (zajedno s bratom, hvala Bogu na njemu danisam bila sama u toj situaciji) te nisam više mogla slušati njihove probleme u količini u kojoj sam slušala i savjetovala prije.

Prijateljica koja me nazove u panici svakih nekoliko mjeseci pa se spasi što ni ja ne radim ( u struci). Da jednom je čak rekla: "Oh, već sam pomislila da mi se ne javljaš jer radiš. Uh, dobro je!" i shvativši što je provalila nadovezala se: "Ajme, već sam očajna!"

Ostali prijatelji i poznanice doći će na svoj red ... Da ovdje nastavim, napisala bih knjigu.

Čini se (opet) jednostavno: nečija sreća=tuđa nesreća.
Da stvar bude kompliciranija ponavljam da ne pričam o materijalnoj sreći i ono što je najstrašnije u cijeloj jednadžbi: uistinu postoje ljudi koji bi ti, taman i da nemaš ništa najrađe izbrisali ono jedino što ti je ostalo: osmjeh na licu.

Pa ipak. Evo što svima mogu poručiti. Da, teško je, ima trenutaka lakših i težih. Ali unatoč svemu ima i trenutaka istinske sreće. Još uvijek ima ljepote u mojoj duši koja se bori protiv toga da se zatruje iskrivljenom normalnošću.
Još uvijek ima onog djeteta u meni.
A ako sam svojom nesrećom istinski usrećila bilo koga od njih/vas (da da i vas "potajnih" čitatelja), drago mi je. Sudjelovati u tako lijepom osjećaju sreće makar i kao objekt velika je stvar.

Jest da mi nikada neće biti jasno, ali to je u ovoj priči nebitno. Momenti sreće su ionako iracionalni.

ponedjeljak, 07.06.2010.

Boja oka

Moje oči su čudljive boje. Pravi su odraz mog karaktera i mog raspoloženja.
Jedino se za njih ne može reći da su crne, a pažljiviji znaju da nikada nisu ni smeđe.
(Iako su mi zbog vlastitih kompleksa pokušavali natovariti i tu boju u kojoj osobno ne vidim ništa loše, baš naprotiv.)

Znam nekoliko ljudi jako zločestih i svi imaju redom smeđe oči. Škrtavci, zlonamjernici, grebatori, egoisti, izrabljivači i povreditelji dobrih ljudi.
Znam jednu divnu toksičnorozu curu isto sa smeđim očima, koja ovima iz gornje nimalo laskave skupine diže prosjek :)
Isto tako znam i škrtavce, zlonamjernike i ostalu bagru plavih očiju, čak i zelenih.
Što dovodi do konkluzije koju smo i na početku ove priče znali da boja nečijih očiju nije nikakav relevantan pokazatelj.

Pa ipak moje oči meni govore puno. Nekad se zagledam u neke svoje fotografije i gledam svoje oči (ok, pokušavam ne vidjeti nesavršeno iščupane obrve, sry ali nikad nisam imala smisla za to i uvijek imam par dlačica previše). Ostaviti ću po strani izraz oka (jer je on skoro pa nepobitan odraz raspoloženja) i zadržati ću se na boji.
Sive.
Zelene.
Plave (uvijek mutnoplave, nikad kristalnoplave).
To je statistički redoslijed mojih boja. Uglavnom su sive, a često su i zelene, neka maslinasta nijansa. Ako na sebe natovarim nešto tirkizno, imam šansu da će mi tada oči biti "najljepše" boje.

Zašto lagati o boji očiju? Kao mala u leksikonima sam redovito nailazila na pitanje: Kakve su ti boje oči?
E pa PLAVE PLAVE ZELENOPLAVE plave plave plave, zelene, plave.
Vidim da je Anna K. napisala plave.
(Da, inzistirala je da joj u imenik napišu 2 N iako je službeno imala smao jedno N, no majka joj je radila u školi pa se eto i to uspilo srediti.)
Da nije možda daltonist? Pa ona ima smeđe oči. Prilazim joj na satu zemljopisa i kažem joj:
- Anna, ali ti imaš smeđe oči.
- Nikolina nisam ja tebi kriva što ne vidiš dobro.
- Trakto, daj pogledaj, kakve oči Anna ima?
- Smeđe.- ispali Trakto.
- Ta on je seljak, njemu su sve boje boje zemlje, kao da on zna što je lijepa prava plava boja.
Dolazimo na sat biologije i ja, nimalo zlonamjerno već iskreno sumnjajući u sebe pitam profesoricu V.S. koje su boje Annine oči.
- Nikolina da li ti to mene provociraš?
Prestrašila sam se da me nitko neće shvatiti. Mene nitko nikad ne shvati.
- Profesorice izvinjavam se, ali Anna je napisala u leksikonu da ima plave oči i uporno govori da su joj plave, a ja vidim da su smeđe.
Kako većina curica iz razreda nije bila previše sklona meni (jer nikad nisam bila "klasika od ženskog roda"), ali bome ni Anni koja je vječno izmišljala stvari, presudile su jednoglasno da Anna ima smeđe oči iako joj nisu niti dobro pogledale u lice da se uvjere ako su sumnjale.
(Nisam krivila Annu, ako joj je uspjelo progurati 2 N u imenu, mogla je progurati i plavu boju očiju. Ako uporno laž proglašavaš istinom, ta laž makar i evidentno lažna postaje istina.Poslovica da ako laže koza ne laže rog ovdje ne vrijedi ni pišljivog boba.)
Profesorica je došla do Anne koja je sjedila iza mene, pogledala u leksikon i onda u nju
- Smeđe su.
Anna je zaplakala i rekla da su plave. Nekad. kad je sunce.Ili kad plače.
- Anna idu ti suze, ali oči su smeđe i dalje.
Tada se profesorica okrenula meni.
- Da vidimo jesi li ti lagala. Ti si natrkeljala bome svašta kao odgovor na to pitanje.
- Profesorice, napisala sam da su nekad sive nekad zelene nekad plave. Ako vi znate koje su boje moje oči recite mi jer ja ne znam. I nitko koga pitam ne zna.
- Hm...
Približila mi se, uhvatila me za bradu i malo proučavala.
- Zanimljiv slučaj. Sive su. Zapravo zelene. Zapravo treba pogledati na danjem svjetlu, u ovoj učionici je uvijek mračno.
Mračno ili ne, poanta je da se ne može točno reći i da je približno najtočnija riječ "ovisi".
A neki su mislili da se pravim važna.

epilog

Anna K. mi nikada nije oprostila. Kad je počeo rat, otišla je (ne znam gdje, baš kao i Branka Milić te Vladimir Žilović - oboje smđookih) i više je nikada nisam vidjela.

Trakto je i dan danas dobričina također smeđih očiju, koji mi je odavno oprostio što sam ga svakodnevno jedan period častila uzrečicom "mužeki pa mužeki i ostaju mužeki" (po uzoru na Illustrissimusa, Žorža i ostalu ekipu koji su takvim epitetima častili Ivicu Kičmanovića), a koju je vrlo rado preuzela i Anna K. te mu dodatno zagorčavala život budući je upravo s njom imao "čast" sjediti u klupi.

V. S. je i dalje profesorica biologije. Učionica za prirodu i društvo te biologiju ostala je i dalje u istoj prostoriji na 1. katu moje osnovne škole.

Svi zlonamjernici, škrtavci, iskorištavatelji drugih na vlastitu dobrobit koje poznam ostali su isti, (nepromjenjene boje očiju) možda su još samo malo gori (recesija je).

Toksičnoj i dalje oči nisu postale roze, ali sjenilo će ih učiniti takvima :)

A ja.. ja i dalje ne znam odgovoriti na pitanje koje boje su moje oči. Znam samo da ljepše izledaju lagano posute šljokicama.

<	lipanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Komentari da/ne?