Nike Furiosa

nedjelja, 27.06.2010.

Moment (ne)sreće

Imam jednu crvenu knjižicu koju kad se sjetim ponesem sa sobom za slučaj inspiracije ili barem 2-3 natuknice koje će me podsjetiti na neki moment.
Moment sreće.

Ljetna jutra u Zadru sve do prošle godine prolazila su mi u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici (i na kojoj kavi u gradu). Riječ je o desetak ljeta i ritualu koji sam voljela.
Jednom sam se vraćala kući oko 1ipo (mama je već bila bolesna i čekalo me puno posla.. ručak i ostalo) i točno kad se prođe semafor kod Male pošte (prema Puntamici) dala sam gas na (bijeloj) vespi i kako je puhao lagani vjetrić osjetila sam sve moguće mirise koji su se zapetljali u moju nosnicu, vijoreću kosu i poglede ljudi u autima (sjećam se bijela suknja na falde, crna majica i crne štikle koje su bile na 70% popusta u jednom dućanu). Tada sam se osjetila neopisivno sretno.

Trenutak sreće ne mora biti "trenutak kad sam rodila i prvi put vidjela svoje dijete", "trenutak kad sam se udala za svog muža", "trenutak kad me zaprosio kraj bajkovitog jezera", "trenutak kad sam diplomirala / primila diplomu i zamahala s njom rodbini u dvorani", "trenutak kad sam kupila svoj prvi auto/stan"...

Svaki trenutak sreće koji sam iskreno osjetila bio je običan, po ničemu ne previše poseban, oslobođen svih funkcija ili značajnosti (pripisanih od strane vrlog društva).
Ljudi su polupali ločiće i pobrkali pojmove pa je većina spremna tvrditi da je sretno i značajno jedno te isto. Brkaju značajne i sretne trenutke koji naravno da ne moraju isključivati jedni druge, ali vrlo često jesu upravo to: odvojeni.

Ležanje na kamenu na gotovo praznoj plaži i čitanje knjige. Kušanje pancerote koju sam sama napravila, gore spomenuta vožnja vespom, ležanje s D. na krevetu dok vani pada kiša u subotnje popodne, osjećaj da sam nešto istinski dobro napravila bez da sam ikoga unesrećila time, osjećaj da nisam postala jadna (ljubomorna, zavidna, pohlepna, škrtava, prikrivena "lošoželja" = osoba koja drugima želi loše pod krinkom lažnog altruizma i ljubaznosti, polažem copyright na ovaj izraz :-)

Ljudi su u stanju napraviti od svog života nulu u zamjenu za veći broj nula na svom bankovnom računu. Ovdje ne pričam o slučaju ako te nule i miris novca odražavaju njihove trenutke sreće > 100 ljudi, 100 ćudi, a ja ionako nisam ta koja odlučuje i sudi što može biti objekt sretnog trenutka.
Kako bih i mogla kad je to jedna od najindividualnijih materijalno neopipljivih stvari?
Ali sam sigurna u jedno: ti nam trenuci najviše govore o nama samima. Bolje od bilo kojeg psihologa.
Tako da ukoliko netko radi nula na računu i sigurnog života odustane od sebe i svoga ja u mojim očima ne može biti sretan (iako imam puno razumijevanje za istoga).

Koliko toga čovjek treba progutati da bude istinski svoj, kad su oko tebe stupice i zamke > što si više svoj, sve ti se lošije piše. Ne znam za druge, ali ja sam nešto shvatila: odustajući od sebe i svoga JA odustajem od svoje sreće.
Put je težak. Jer trebaš biti takav do kraja. Trebaš puno entuzijazma i sigurnosti u samoga sebe da ne poklekneš. Ne predati se sustavu. Jednostavno preciznim rezom odrezati sve mainstreamove koji se nakače na tebe, a koji ti se ne sviđaju. Doslovno se ponašati kao da sutra ne postoji. Jer strah za (svoju) budućnost uvijek pokvari koncept.
Ludo je, ali kako drukčije biti potpuno sretan? Trenutak kad osjetiš sreću je uvijek sadašnji. Sutra je eventualan, mogući, ali neizvjestan. Baš kao i bilo koji trenutak koji je tek pred nama. Najprije je sadašnji, može biti i prošli (nitko ne zaboravlja sretne trenutke), ali najmanje je budući.

A kako izgleda kod mene? Kao apsolutna sloboda. U tom trenutku ništa nije bitno, oslobođena od svega, bezbrižna samo uživam, a negdje oko srca osjetim kao da me ispunilo nešto lagano i toplo, napuhnulo me da mi se čini da sam na nekom pahuljastom oblaku.
Momenti dođu kao i gotovo sve najbolje stvari u životu: kad im se najmanje nadaš. Ali nekako moraš biti otvoren za njih, nikako ih ne očekivati jer tada lako mogu biti isfantazirani.


Pitam se upravo sada nešto. Kako ljudi kojima nikada nisam učinila ništa nažao mogu biti "sretni" jer mi nešto ne ide, jer su mi se nakaleminili problemi? Jer nisam uspjela u nečemu u čemu sam željela uspjeti. Ne govorim ovdje za sve one koji me ne poznaju dobro. Mislim na onu licemjernu skupinu koja patetičnim izrazom lica postavlja razna pitanja "Ispipava situaciju", a onda me iza leđa komentira ili ne komentira nego samo uživa u mojoj nesreći odnosno spletu nesretnih okolnosti u koji se često i sama dovedem jer kao da namjerno želim težim putem sve postići (pa makar i ne postigla).

(pojam: ispipavanje situacije; najklasičniji primjer: babe koje bolesnoj osobi dođu u posjet doma ili bolnicu, donesu kekse, voće i kavu pa misle da su time kupile pravo na par intimnih pitanja čije će odgovore kasnije prepričavati susjedu kad ga sretnu u dućanu ili dok dokono budu landrale susjedstvom)

Prijateljica koja je jednom posvjedočila da me otkantala osoba kojoj sam vjerovala nije uživala samo radi onog poznatog ženskog "rekla sam ti" nego radi toga jer sam ostala razočarana.

Prijatelj koji mi je rekao da se sa mnom više ne smije viđati na kavama (u 1 popodne u kafiću jednom mjesečno) jer mu žena radi toga pravi probleme.

Prijateljica koja je jedva dočekala moj trenutak slabosti u pogledu posla koji sam tražila da me odmah ispipala lešinarski o tome kako se osijećam, ne pružajući nijednu riječ utjehe nego nakon toga nastavila o svojim problemima na poslu i tome kako ima plaću 10 000 kuna, a njena kolegica koja radi lošije 2 000 višu.

Prijatelj koji mi je rekao da mu se ne smijem povjeriti čak ni ako je riječ o tome da sam saznala da umirem ukoliko to ne može reći svojoj ženi. (oni su naime nakon potpisivanja papira postali "jedno"..)

Prijateljice koje su mi okrenule leđa čim sam morala preuzeti veliki dio posla oko kuće/mame (zajedno s bratom, hvala Bogu na njemu danisam bila sama u toj situaciji) te nisam više mogla slušati njihove probleme u količini u kojoj sam slušala i savjetovala prije.

Prijateljica koja me nazove u panici svakih nekoliko mjeseci pa se spasi što ni ja ne radim ( u struci). Da jednom je čak rekla: "Oh, već sam pomislila da mi se ne javljaš jer radiš. Uh, dobro je!" i shvativši što je provalila nadovezala se: "Ajme, već sam očajna!"

Ostali prijatelji i poznanice doći će na svoj red ... Da ovdje nastavim, napisala bih knjigu.

Čini se (opet) jednostavno: nečija sreća=tuđa nesreća.
Da stvar bude kompliciranija ponavljam da ne pričam o materijalnoj sreći i ono što je najstrašnije u cijeloj jednadžbi: uistinu postoje ljudi koji bi ti, taman i da nemaš ništa najrađe izbrisali ono jedino što ti je ostalo: osmjeh na licu.

Pa ipak. Evo što svima mogu poručiti. Da, teško je, ima trenutaka lakših i težih. Ali unatoč svemu ima i trenutaka istinske sreće. Još uvijek ima ljepote u mojoj duši koja se bori protiv toga da se zatruje iskrivljenom normalnošću.
Još uvijek ima onog djeteta u meni.
A ako sam svojom nesrećom istinski usrećila bilo koga od njih/vas (da da i vas "potajnih" čitatelja), drago mi je. Sudjelovati u tako lijepom osjećaju sreće makar i kao objekt velika je stvar.

Jest da mi nikada neće biti jasno, ali to je u ovoj priči nebitno. Momenti sreće su ionako iracionalni.

<	lipanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Komentari da/ne?