Nike Furiosa

srijeda, 19.05.2010.

Što je jedan život prema vječnosti?

Moj je profesor povijesti bio u pravu. Što je nekoliko stoljeća prema vječnosti?
(Konstatirao bi to sa smješkom kad bi neki učenik odgovarajući fulao nekoliko stoljeća, nakon čega mu je obično zabio jedinicu u imenik.)

Kada razmišljam o životu (a još sam uvijek ona razmišljajuća a ne živuća vrsta) shvaćam kako se mnoga životna pitanja lako riješe ako se na njih primjeni upravo ta profesorova savršena istina. Što ako mi cijeli život propadne i ako ga bacim? Što je moj život, nekih 30-60 godina prema cijeloj vječnosti? Ne bi da ću živjeti zauvijek.

Moja tri čitatelja komentirala su mi "Lakše teme molim!", ali kad netko kaže lako, ja odmah pomislim na teško. Kad netko kaže bijelo, meni je asocijacija crno.

Vani pada kiša i mrak je, nabadam po tipkovnici, pijem vodu iz Bailey's čaše koja ima u sebi zarobljenu kuglicu zraka, starim Jutarnjim (kupujem ga radi nagradne igre: apartman na moru) ubila sam pauka na zidu (mrak je mrlje ne vidim, a i po danu je mračno, a čak i da nije? Pa ne vidi se iz aviona?), ali prethodno sam se potrudila da okrenem stranicu na kolumnu Nade Mirković "život sa stilom" pa da pauk ima čast da svoj život završi sa stilom.

Jel moguće da čujem vranu vani? Pa moguće je.
Danas sam se igrala detektiva. Nije bilo nimalo teško te sam napokon saznala tko to pomiče kantu za smeće u haustor umjesto da je ostavi vani. Bila sam se kladila na dokonu babu s kata iznad mene koja u 3 ujutro pere robu te ju iscentrifugira nekoliko puta, a sumnjivac broj 2 bio je penzić sa zadnjeg kata.
Oni često landraju zgradom, stari provjerava da li ljudi za sobom dobro zatvore vrata, "da ne uđe kakva propalica u zgradu".
A babu zanima sve tko što gdje i kako radi, s kim živi i s kim se druži te koje novine kupuje (da da Jutarnji i Nada Mirković!) A ne vide da se jedna od većih propalica sjaji u zlatu i blješti pred njihovim slijepim a zdravim očima. Cijeli tjedan ljudi se pitaju tko to petlja s kantom. A s kantom za smeće petljao je upravo THE Zlatar.
"Nagrđuje mu ulaz u zlatarnicu!" (koja se čak ni ne nalazi uz kantu nego 2 lokala dalje). Sad se pitate pa kakve veze ima kanta za smeće koju je Grad Zagreb postavio kao i sve ostale kante ispred ulaza u zgrade sa THE Zlatarevom ljutnjom? On se, kako mu je izletjelo smatra vlasnikom cijele ulice u kojoj ne želi kantu za smeće. Tatjana i ja smo se urotile: ako frajer nastavlja kantu za smeće uporno uvlačiti u haustor (s tim da bismo je mi trebali navečer izvlačiti vani jer djelatnici čistoće ne ulaze u zgrade), mi ćemo smeće bacati ne u kantu nego vani na mjesto gdje je kanta originalno bila postavljena.
Sa smećem se ne možeš ponašati drugačije nego kao sa smećem.

Stanje na FB je i dalje alarmantno. Ljudi se liječe ovisnosti od Farme tako da je zamijene ovisnošću o Otoku s blagom. Nemojte me sad ispravljati " ne zove se ta igra tako već ovako" jer dok ne znam detalje, DOBRO JE!
Nije čak samo stvar toga da liječe ovisnost o jednoj igri drugom igrom. Liječe neke duboke rane u sebi koje zakopavaju prividno normalnim životom.

Pričam, a ne čuje me. Zaokupljen svojim "pravim" problemima. Ponavljam jer ipak želim da me čuje, bitno je.
I dalje gleda status svoje rodbine na FB.
Vičem da me sasluša bar danas, jako je važno jer ne mogu više sama živjeti u tuzi i trebam pomoć, a nekad smo tako lijepo pričali. Napokon se okrene i kaže: "Da da.."
-Što da?
-Pa da, kužim, ali što ćeš...to ti je život. A vidi kako je meni(i krene).
Ja ipak naivno slušam. Neke greške nikako da prestanem ponavljati. Slušam, ali pritom osijećam kako se proširuje rupa u duši koju ne želim lažno upakirati u veseli "look ate me! look at me and my happy family" status na FB.
Komentiram mu ispričano i savjetujem ga.
-Daj mi kavu... kuhaš dobru kavu, kaže i nastavi:
-Znaš, mogla bi se udati i roditi dijete. Biti ćeš zaokupljena djetetom i onda nećeš misliti na te neke tvoje problemčiće.

Osupnuta ga pogledam. I shvatim : resistance is futile. Borgovi su odavno oko mene. Vrijedno je ono što većina kaže da je vrijedno. Ovisnosti se liječe drugim ovisnostima. Problemi se rješavaju tako da ih zamijeniš drugim problemima. Izvučeš kutiju i potrpaš u nju sva pitanja na koja želiš odgovore, pa i sve neriješene brige.
Šutneš je u podrum ili možda baciš u kantu za smeće koja je kamen smutnje THE Zlataru.
Na kraju krajeva rodiš dijete (ako su maternica i jajnici još u funkciji) iz krivih pobuda (iako ćeš ga voljeti). Kao podsjetnik da si toliko slaba da ti je ono trebalo da kanaliziraš svoje frustracije i nezadovoljstvo kroz brigu za njega? Prepustiš se tome da te drugi vode, pustiš se struji, ne ideš joj ususret.

Sva moguća rješenja su u nerazmišljanju. Razmišljanje te ne čini sretnom? Pa pokušaj s nerazmišljanjem. Ako ništa drugo, ipak će biti manje bolno.
Ima li, o ima li neka pilula da se probudim iz ovog zaleđenog trenutka u vječnosti?

Moram provjeriti da li je moj profesor još uvijek živ. Činio se dosta pametnim čovjekom, a ja imam jedno pitanje za njega. Hrani li se vječnost upravo našim životima? Ili egzistira paralelno s nama? (Samo s puuno dužim rokom trajanja.)
Jer objektivno (vremenski gledano), zaista: što je jedan život prema vječnosti? A gledano subjektivno: taj život nama je cijela jedna vječnost. I kako god da okrenemo, ne možemo svoju vječnost živjeti po svom.

<	svibanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Komentari da/ne?