Nike Furiosa

ponedjeljak, 07.06.2010.

Boja oka

Moje oči su čudljive boje. Pravi su odraz mog karaktera i mog raspoloženja.
Jedino se za njih ne može reći da su crne, a pažljiviji znaju da nikada nisu ni smeđe.
(Iako su mi zbog vlastitih kompleksa pokušavali natovariti i tu boju u kojoj osobno ne vidim ništa loše, baš naprotiv.)

Znam nekoliko ljudi jako zločestih i svi imaju redom smeđe oči. Škrtavci, zlonamjernici, grebatori, egoisti, izrabljivači i povreditelji dobrih ljudi.
Znam jednu divnu toksičnorozu curu isto sa smeđim očima, koja ovima iz gornje nimalo laskave skupine diže prosjek :)
Isto tako znam i škrtavce, zlonamjernike i ostalu bagru plavih očiju, čak i zelenih.
Što dovodi do konkluzije koju smo i na početku ove priče znali da boja nečijih očiju nije nikakav relevantan pokazatelj.

Pa ipak moje oči meni govore puno. Nekad se zagledam u neke svoje fotografije i gledam svoje oči (ok, pokušavam ne vidjeti nesavršeno iščupane obrve, sry ali nikad nisam imala smisla za to i uvijek imam par dlačica previše). Ostaviti ću po strani izraz oka (jer je on skoro pa nepobitan odraz raspoloženja) i zadržati ću se na boji.
Sive.
Zelene.
Plave (uvijek mutnoplave, nikad kristalnoplave).
To je statistički redoslijed mojih boja. Uglavnom su sive, a često su i zelene, neka maslinasta nijansa. Ako na sebe natovarim nešto tirkizno, imam šansu da će mi tada oči biti "najljepše" boje.

Zašto lagati o boji očiju? Kao mala u leksikonima sam redovito nailazila na pitanje: Kakve su ti boje oči?
E pa PLAVE PLAVE ZELENOPLAVE plave plave plave, zelene, plave.
Vidim da je Anna K. napisala plave.
(Da, inzistirala je da joj u imenik napišu 2 N iako je službeno imala smao jedno N, no majka joj je radila u školi pa se eto i to uspilo srediti.)
Da nije možda daltonist? Pa ona ima smeđe oči. Prilazim joj na satu zemljopisa i kažem joj:
- Anna, ali ti imaš smeđe oči.
- Nikolina nisam ja tebi kriva što ne vidiš dobro.
- Trakto, daj pogledaj, kakve oči Anna ima?
- Smeđe.- ispali Trakto.
- Ta on je seljak, njemu su sve boje boje zemlje, kao da on zna što je lijepa prava plava boja.
Dolazimo na sat biologije i ja, nimalo zlonamjerno već iskreno sumnjajući u sebe pitam profesoricu V.S. koje su boje Annine oči.
- Nikolina da li ti to mene provociraš?
Prestrašila sam se da me nitko neće shvatiti. Mene nitko nikad ne shvati.
- Profesorice izvinjavam se, ali Anna je napisala u leksikonu da ima plave oči i uporno govori da su joj plave, a ja vidim da su smeđe.
Kako većina curica iz razreda nije bila previše sklona meni (jer nikad nisam bila "klasika od ženskog roda"), ali bome ni Anni koja je vječno izmišljala stvari, presudile su jednoglasno da Anna ima smeđe oči iako joj nisu niti dobro pogledale u lice da se uvjere ako su sumnjale.
(Nisam krivila Annu, ako joj je uspjelo progurati 2 N u imenu, mogla je progurati i plavu boju očiju. Ako uporno laž proglašavaš istinom, ta laž makar i evidentno lažna postaje istina.Poslovica da ako laže koza ne laže rog ovdje ne vrijedi ni pišljivog boba.)
Profesorica je došla do Anne koja je sjedila iza mene, pogledala u leksikon i onda u nju
- Smeđe su.
Anna je zaplakala i rekla da su plave. Nekad. kad je sunce.Ili kad plače.
- Anna idu ti suze, ali oči su smeđe i dalje.
Tada se profesorica okrenula meni.
- Da vidimo jesi li ti lagala. Ti si natrkeljala bome svašta kao odgovor na to pitanje.
- Profesorice, napisala sam da su nekad sive nekad zelene nekad plave. Ako vi znate koje su boje moje oči recite mi jer ja ne znam. I nitko koga pitam ne zna.
- Hm...
Približila mi se, uhvatila me za bradu i malo proučavala.
- Zanimljiv slučaj. Sive su. Zapravo zelene. Zapravo treba pogledati na danjem svjetlu, u ovoj učionici je uvijek mračno.
Mračno ili ne, poanta je da se ne može točno reći i da je približno najtočnija riječ "ovisi".
A neki su mislili da se pravim važna.

epilog

Anna K. mi nikada nije oprostila. Kad je počeo rat, otišla je (ne znam gdje, baš kao i Branka Milić te Vladimir Žilović - oboje smđookih) i više je nikada nisam vidjela.

Trakto je i dan danas dobričina također smeđih očiju, koji mi je odavno oprostio što sam ga svakodnevno jedan period častila uzrečicom "mužeki pa mužeki i ostaju mužeki" (po uzoru na Illustrissimusa, Žorža i ostalu ekipu koji su takvim epitetima častili Ivicu Kičmanovića), a koju je vrlo rado preuzela i Anna K. te mu dodatno zagorčavala život budući je upravo s njom imao "čast" sjediti u klupi.

V. S. je i dalje profesorica biologije. Učionica za prirodu i društvo te biologiju ostala je i dalje u istoj prostoriji na 1. katu moje osnovne škole.

Svi zlonamjernici, škrtavci, iskorištavatelji drugih na vlastitu dobrobit koje poznam ostali su isti, (nepromjenjene boje očiju) možda su još samo malo gori (recesija je).

Toksičnoj i dalje oči nisu postale roze, ali sjenilo će ih učiniti takvima :)

A ja.. ja i dalje ne znam odgovoriti na pitanje koje boje su moje oči. Znam samo da ljepše izledaju lagano posute šljokicama.

<	lipanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Komentari da/ne?