Nike Furiosa

subota, 20.03.2010.

Kakve veze imaju anđeli s poklonima?

Kad se moja najbolja prijateljica i "službeno" udala, nisam bila prisutna. (Službeno se ona udala još nekoliko godina prije, ali budući da ih je na toj ceremoniji bilo samo troje nakon čega su se ako se dobro sjećam napušili i napili u nekom egipatskom il sličnom kafiću... ali ta ceremonija NARAVNO DA SE NIJE RAČUNALA u glavama dušebrižnika i čuvara društvenih normi.) Ovdje mogu slobodno reći da na žalost nisam bila prisutna jer ako sam na ikakvu svadbu i željela ići to je bila njena.

Ali poslala sam joj prigodan poklon: Anđela Čuvara na privjesku od srca (uz naravno dugo i široko pismo u mom stilu u kojem sam filozofirala o liku, djelu ali i o ulozi koju anđeli imaju). Sličnog anđela imam i sama (dobila sam ga još na krštenju kad sam imala niti godinu dana) i to je nešto bez čega ne idem nigdje.
Jučer dok smo razgovarale prvi put smo se "uživo" dotakle teme Anđela. Naime spomenula sam kako sam mogla znati da će me ona nazvati jer sam ujutro stavila na sebe lijepe naušnice u obliku listova koje mi je poklonila. Na to je ona rekla da Anđela kojeg sam joj poslala uopće ne skida s lančića i da stalno dobiva komplimente kako je super.

Hm. Problem dođe ukoliko im ona ide ispričati "pričicu" da joj je njena prijateljica poslala anđela čuvara da je čuva u braku... jer da će joj itekako biti potreban. Tada se nad glavama "suvremenih i otvorenih" Amera često pojavi upitnik... kao Molim???? Da. Ni njima nije jasno, a kako li će tek biti jasno zatucanijima od njih oliti možda nekom Balkancu? Pa za svadbene poklone se poklanjaju skupi porculanski servisi, bakreno posuđe i ručno izrađeni kalupi za kuglofe koje će mladenka i buduća majka peći svojoj obitelji, neki skupi kuhinjski robot (čula ovaj izraz kod Ane Ugarković) koji će gotovo pa sam smiksat savršen biskvit, prhko ili bilo koje drugo tijesto, svilena posteljina i popluni od paperja, umjetničke slike i vaze, a možda i kakav manji perzijski tepih čak? Da se mogu na njemu valjati ispred kamina u vikendici, pofotkati i objaviti idilične slike na Facebook. Ili možda poklon u obliku egzotičnog dvotjednog putovanja i krstarenja... slike s kojih će također osvanuti na Faceu uz popratne komentare "powered by kum/kuma" te razne pošalice mnogobrojnih prijatelja sretnog para. (Uz naravno najomiljeniji poklon kod nas: novac, ali sad sam malo više orjentirana na prijateljicu koja se eto oba puta udala za istog muža u SAD-u).

To je ono što se zove "prigodan poklon" a ne anđeo da je čuva... pa žena se samo udala, nije išla u rat!!! (Misle se oni.)

Kaže ona: Oni jednostavno ne kuže poantu. ja imam crni smisao za humor i kad krenem pričati vidim da su zbunjeni.
Humor baš kao i ja, Danijela. Ne zaboravi da sam ja osmislila taj "idealan" poklon. Za nas dvije idealan. Njima je samo lijepo zlato i način na koji je anđelić oslikan. Oni ne vide van te doduše prekrasne forme. A nas dvije dobro znamo što se krije iza tog simbola oko tvog vrata. Koja je poruka. I želja.

Brzo dolazimo do zatucanosti. I toga da je ona vjerojatno na istoj razini i kod nas i u toj "jako otvorenoj i navodno bezpredrasudnoj" zemlji...

Kako god bilo, zamišljam da priča ide u ovom smjeru...
Danijela tad otvara novčanik i pokazuje moju sliku (na toj sam sličici baš lijepo ispala): Evo, ona mi je poslala anđela čuvara.
Oni skrenu pogled s anđela čuvara na mene: Wow, koja lijepa žena!! Ona je tvoja prijateljica??

Danijela: Da, prijateljica, rodica, ...(htjela vjerojatno reći i anđeo čuvar, ali oni je više ne slušaju zabuljeni u moje plave uvojke i dobru šminku te dobar rad fotografa zapravo) pa je prekinu: Zbilja je lijepa.

Danijela govori u sebi: Da lijepa je i što onda? Pa nije to ono što vam pokušavam reći...
Govori u sebi jer je davno shvatila da se ne ispalti objašnjavati glasno. Kao prvo ne može objasniti da ja zapravo u javnosti i nisam tako lijepa ( :) ), a kao drugo da to zapravo nije bitno jer sam ljepša u duši.

Oni odu dalje svojim poslom, a Danijela u svojim mislima.

Tek eto ponekad istresemo u dvosatnom razgovoru sve te sitne situacije naočigled nevažne. Bio je petak i razgovor je došao kao melem na ranu (rekla bi moja pokojna baba). Što sam mogla nakon toga nego ispeći tortu samo za sebe (od kakaa, datulja i kave molim lijepo), pogledati film i pročitati članak o porculanskom sjaju socijalizma te gospođama koje su izrađivale te silne servise.

Na kraju krajeva možda još nije kasno za pravi svadbeni poklon?

utorak, 09.03.2010.

Standardna

Nemam ništa osim sebe i iako sve manje, ipak neke nade da možda ne bude sve loše. Ta mrva nade još me nekako održava na površini.

Jel moguće da sam toliko pegulana pa bez ijedne veze u ovom gradu ne budem pozvana niti na razgovor na koji sam morala biti pozvana jer napokon ispunjavam sve navedene uvjete (hoću reći napokon i jedan takav oglas gdje ne traže 10 godina radnog staža u struci, savršene ocjene i ne znam ni ja što već)?

Moguće je.

Ali što ću sad? Nemam ideja, a svaki trud je uzaludan.
Čak me ni u Korenici nisu htjeli.
"Znate li vi uopće di je Koren'ca? Ovako ćemo mi... kad vidite da objavljujemo oglas, ne morate se ni javiti na njega! Jelte...Mi to stalno objavljujemo jer moramo. Al za 2 sata šta biste tu nešto đacima trkeljali o gospodarskom pravu ne isplati se da dolazite! Ni nama ni njima ni vama! Jelte.. Toliki put za ništa! Mi ćemo nekome već dodijeliti ta 2 sata i svima uodlično!"

(Da ne pričam još o vatrogasnom udruženju.)

U mojim molbama nema laži i prevara. Nema ulizivanja i čarobnih riječi "ja sam Vaš savršen izbor".

Jasno mi je da imam manje od 1 % šanse.

I onda se sjetim kako se bolesni ljudi bore za život i kad imaju samo taj 1% . Kupuju dane (preskupim i precijenjenim lijekovima) koje ionako provode u bolesničkim posteljama. A ja svoje dane bacam jer ne vjerujem ni u tih 1 % .

Ona mrva nade s početka priče odnosi se na nekih 0.00xy % .. koliko je valjda i šansa da ću osvojiti na lotu ako Paola Poljak, Karmela ili Suzana Pardačer objave brojeve koje sam nasumice zaokružila.

Možda da sa svakom molbom kupim i neki loto/bingo listić?

I svima uodlično.

poruka ravnatelju škole u Korenici: Vidite gospodine, razlog zbog kojeg nisam tražila poništaj natječaja je u tome što sam depresivna od toga što vidim "kako to sve danas ide" i ne vjerujem da bi moj zahtjev za poništajem išta riješio (već biste vi našli neki razlog). I da dobijem na lutriji i riješim si materijalnu stranu života, ja bih i dalje bila nesretna jer unatoč tome što mi "trkeljanje 2 sata o gospodarskom pravu" ne bi riješilo nikakvo egzistencijalno pitanje (te bi me možda čak i bacilo u minus) javila sam se (i opet bih se javila) jer ja to želim raditi. Jer nisam motivirana novcem. Bila bih nesretna jer zbog Vas dragi gospodine Šimo Pavlović te onih sličnih Vama ovakvi kao ja imamo tih < 1% šanse.

<	ožujak, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Komentari da/ne?